Izbor

Trebamo ekonomiju koja će služiti interesima europskih ljudi

Nakon bankarskog sloma 2008. godine, kad su Lehman Brothers doživjeli kolaps, a globalne financije previranja i recesiju, došlo je do velikog preispitivanja duše. Mnogi ljudi okrenuli su se ljevici, nadajući se da će socijalizam i marksizam izbrisati slobodno tržišni neoliberalizam koji je doveo do tih problema. Drugi, mnogo mudriji pojedinci prepoznali su potrebu za pravilnom regulacijom globalnog financijskog sustava, posebice u vezi investicijskog bankarstva, poznatog po svom derogatornom terminu, casino bankarstvo.

Deset godina kasnije, osim osude Bernieja Madoffa i nekolicine drugih, malo toga se promijenilo. Banke još uvijek daju hipoteke ljudima koji si ne mogu priuštiti otplatu. Nova regulacija, koja je uvedena kako bi spriječila još jednu bankarsku krizu, je toliko slaba da ima malo utjecaja na promjenu bilo čega. Zapravo, na mnogo načina, stvari su postale još gorima. Neke banke sada počinju klijentima naplaćivati posjedovanje bankovnih računa, a kamatne stope su toliko niske da ljudi ne zarađuju gotovo ništa na svojoj štednji. Ako dodate sve veću konkurenciju iz Kine i ostalih iskrsnulih ekonomija, slika izgleda poprilično tmurno.

Ipak, nije sve tako crno. Velika Britanije i SAD uživaju u gospodarskom rastu, uglavnom zahvaljujući svojoj politici dobrodošlice ulagačima, a također i zbog uvođenja trgovinskih tarifa predsjednika Trumpa. Trump razumije jednostavno načelo da ako zemlja nametne trošarine na robu koju izvozite u njihovu zemlju, vi, zauzvrat, morate učiniti isto. Inače je sve jednostrano. Kina je godinama je držala visoke tarife na američke uvozne proizvode, dok je Amerika imala niske tarife na kinesku uvoznu robu. Da stavimo ovo u širi, globalni kontekst; prije Trumpovih tarifa, u prosjeku je svijet naplaćivao 6,39% na američke proizvode, dok je Amerika naplaćivala samo 1,67% svjetskim proizvodima. Stoga, da, Amerika je bila pokradena, a skupina koju treba okriviti je washingtonski establišment.

Slijedeći veliki problem je nacionalni dug, nešto što je izravna posljedica neodgovornosti u javnoj potrošnji i međunarodnog tržišta obveznicama, koje su dugo bile izvan kontrole. Slijede neke od zemalja s najvećim nacionalnim dugom: SAD 19 trilijuna dolara, Velika Britanija 1,8 trilijun dolara, Francuska 2,6 trilijuna dolara, Njemačka 3,9 trilijuna dolara i Kina s 11 trilijuna dolara. Takvi dugovi su naravno neodrživi, pa ipak, usprkos bojazni i boli od otplate, malo toga se učinilo kako bi se smanjili. Iako je bivši britanski premijer David Cameron izabran na platformi razumne javne potrošnje i suzdržanosti, njegova je vlada zapravo povećala nacionalni dug. Njegov gospodarski zalog bio je plitak poput njegove predanosti limitiranju imigracije na “desetak tisuća”.

Drugi je problem uloga središnjih banaka. Središnje banke upravljaju državnom valutom, posuđuju privatnim bankama u vrijeme krize, štampaju novac svoje zemlje i upravljaju deviznim i zlatnim rezervama svoje zemlje. Jednostavno rečeno, one su istodobno bankovni račun i banka države. Činjenica da bankovna kriza 2008. nije završila još jednom velikom depresijom je uvelike posljedica akcija središnje banke, koje su koristile praksu poznatu kao kvantitativno ublažavanje. Središnja banka uzima problematičnu toksičnu imovinu banke, a u isto vrijeme štampa novac i daje banci kapital kako bi se održala na površini. Time je spasila banku, a pritom je zaštitila životnu štednju, tekuće račune, mirovinske planove, police osiguranja i hipoteke milijuna ljudi.

Problem sa središnjim bankama je da su razvile vrlo bliske, korumpirane veze sa svojim klijentima, privatnim bankama. To je bilo najočitije demonstrirano u Libor skandalu. Postoje značajni dokazi koji upućuju na to da su središnje banke opetovano poticale prijestupe privatnih banaka kako bi pokrile slabosti u svojim bilancama, što može političare i javnost dovesti do potpuno krivog pogleda na trenutačno stanje u gospodarstvu zemlje. Alternativa središnjim bankama je njihovo ukidanje ili dopuštanje propadanja privatnih banaka (što bi uzrokovalo neizrecivu ekonomsku bijedu) ili stvaranje održive alternative, u kojoj nacionalna riznica izravno kontrolira valutu nacije. Uloga središnje banke u takvom scenariju postaje zastarjela.

Mnogi na alternativnoj desnici pokušali su, barem s ekonomske perspektive, srušiti barijere između ljevice i desnice i slijediti razmišljanje poznato kao treća opcija. Oni shvaćaju, za razliku od mnogih američkih konzervativaca i libertarijanaca, da je zdravstveno osiguranje financirano od države zapravo moguće, tako dugo dok je populacija homogena i produktivna. Problem s današnjom Amerikom je da bi uvođenjem državno financiranog zdravstvenog sustava vidjeli bijelce srednje klase koji plaćaju zdravstveno osiguranje Hispanaca i crnaca. Svjesni činjenice da se produktivna bijela srednja klasa smanjuje alarmantnom brzinom, uvođenje takvog sustava vjerojatno bi slomilo američku ekonomiju. Javni novac potreban za uvođenje takvog sustava povećao bi nacionalni dug do točke u kojoj nijedna zemlja nije nikada prije bila i iz kojih okolnosti bi se teško oporavila.

Idealni sustav bila bi ekononija unutar bijele homogene nacije, sa snažnim privatnim sektorom koji bi mogao podržati velikodušni javni sektor. Stoga, u osnovi, trebamo europsku verziju Japana, gdje je društvo velikog povjerenja/niskog kriminala dovelo do prosperiteta za sve. Ekonomski rast važan je iz mnogo razloga. Jedan od najvažnijih je da pruža okruženje u kojem si ljudi mogu priuštiti djecu i podizati je u visokim standardima tijekom čitavog njihovog djetinjstva. Stope nataliteta južnoeuropskih zemalja pale su tijekom financijske krize 2007-2009, a još su se pogoršale tijekom dužničke krize 2009-2012.

Bilo kakva poboljšanja koja se moraju poduzeti u financijskoj politici okreću se oko pitanja stvaranja ekonomije koja pogoduje nacionalnim interesima, a ne nacije koja pogoduje gospodarstvu. Političke klase — i njihovi bankarski gospodari — diljem Zapada progone zmaja BDP-a umjesto interesa svojih ljudi. U osnovi, to je razlog zbog čega podržavaju masovnu imigraciju, budući da žele jeftinu radnu snagu i više potrošaća.

Gospodarska snaga Zapada bila je najponosnija kad smo imali veliku proizvodnu bazu, nešto što se uvelike smanjilo. Moramo ponovno početi izrađivati stvari. Moramo izopćiti sebične špekulante valutama i prakse casino bankarstva, koje ostavljaju bijele zemlje u recesiji i propasti.

S novoiskrsnulim ekonomijama zemalja u razvoju, koje su sve jače zahvaljujući neobuzdanom rastu njihovih populacija, potreba za kompetentnim gospodarskim politikama snažnija je nego ikad.

Admin

Recent Posts

SHELLENBERGER: Tihi očaj budnih fanatika

Tijekom posljednjih nekoliko tjedana, klimatski aktivisti u Britaniji blokirali su autoceste (jer automobili ispuštaju ugljični…

2 years ago

KLEIN: Vlastita prljava povijest predaka američkih Indijanaca

U svojoj Proklamaciji o Danu autohtonih naroda 2022. godine, koji progresivna ljevica nastoji učiniti saveznim…

2 years ago

DOYLE: Antiljudski vandalizam pokreta Just Stop Oil

Suncokreti Vincenta van Gogha bilježe rijedak trenutak optimizma u inače problematičnom životu. U veljači 1888.…

2 years ago

ROOT: Koliko bi Amerika danas bila drugačija da je Trump još uvijek predsjednik?

Ovo je vjerojatno najlakša kolumna koju sam ikad napisao. Toliko je jednostavno zamisliti kakva bi…

2 years ago

O’NEILL: Zašto su eko-aktivisti toliko neprijateljski nastrojeni prema čovječanstvu

Na ulicama Londona izbilo je nešto poput klasnog rata. S jedne strane, stoje radni ljudi…

2 years ago

DESMET: Znanost i ideologija

Znanost se, u osnovi, može definirati kao otvorenost uma. Izvorna znanstvena praksa, ona koja je…

2 years ago