STONE: Venezuela: Socijalizam u akciji

Venezuela je u krizi. Ta tvrdnja vrijedi već godinama. Socijalistička vlada kronično je loše upravljala zemljinim resursima i ugušila život iz svoje ekonomije, na takav način da od 2009. ili 2010. Venezuela nije imala nikakvog realnog gospodarskog rasta. Ova gotovo desetljeće duga recesija, isprva potaknuta nestalnosti cijena nafte na tržištu, a potom prolongirana i produbljena gospodarskim autoritarizmom vlade Nicolasa Madura, doživjela je oštre političke kritike. Svatko tko želi Venezueli dobro, s pravom se nada da će venezuelanska oporba na kraju odnijeti pobjedu i vratiti barem neku providnu sliku reda u ovu očajnu zemlju — iako, naravno, kao što je to argentinsko iskustvo pokazalo, u disfunkcionalnim vladama ponekad opozicija nije mnogo bolja.

Ali van svojih političkih učinaka, kriza u Venezueli napravila je nešto drugo: preoblikovala je cijelu demografsku strukturu te zemlje.

Predviđam da je, od 2015. godine, negdje između 1,4 milijuna i 2,2 milijuna Venezuelaca napustilo je svoju domovinu. Mnogi se namjeravaju vratiti ili su se čak vratili, pa ponovno otišli, zahvaljujući prilično fluidnim migracijskim pravilima i provedbama u mnogim dijelovima Latinske Amerike. Točna procjena emigracije može biti teška, ali Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice minimalno identificira 1,1 milijuna službenih tražitelja azila i drugih migranata. Dodajte prijavljene zakonite priljeve u udaljene zemlje i procijenite neprijavljene, neovlaštene ili ilegalne imigrante iz Venezuele diljem svijeta i dolazite do brojke od 1,4 do 2,2 milijuna.

Za referencu, Venezuela je 2015. imala stanovništvo od samo 31 milijun ljudi. Razmjer opadanja je, za usporedbu, kao da cijela država Pennsylvania ili Florida emigrira iz Sjedinjenih Država. To je nečuveno golem egzodus. U pravilu, jedina stvar koje može pokrenuti tako veliku kriznu migraciju su građanski ratovi, poput onoga u Siriji.

Pored sve većih odlijeva, pogoršava se i glavna demografska bilanca Venezuele. Svojedobno iskorijenjene bolesti, poput difterije i malarije, vraćaju se s gnjevom zbog kolapsa venezuelanskog zdravstvenog sustava i bijega mnogih ljudi iz urbanih središta u ad hoc zajednice ruralnih squattera. Mogle bi se pojaviti i druge bolesti. Djelomično, čini se kao da je rezultat ove degradirane zdravstvene situacije veća stopa smrtnosti. Službeni podaci iz 2017. navode 181.000 umrlih, što je porast od dvije godine prije, kada je zabilježeno 170.000. Pošto je 2017. bilo manje ukupnog stanovništva u zemlji, to znači kako je smrtnost porasla i više.

Dok smrtnost raste, rađanje pada. U 2015., u Venezueli je rođeno 600.000 beba. U 2017., samo 561.000. Taj pad nastavio se gotovo sigurno i u 2018. Emigracija mladih ili sposobnih ljudi mogla bi objasniti ovaj pad, ali strašni zdravstveni uvjeti i pesimistično gledanje u budućnost su vjerojatno još jedni glavni čimbenici. Dok je stopa rođenih još uvijek veća od smrtnosti, zahvaljujući visokoj stopi plodnosti Venezuelanaca i mladoj populaciji, neprekidno smanjivanje tog jaza ne ukazuje na pozitivnu budućnost Venezuele.

Kao rezultat tih čimbenika, populacija Venezuele se gotovo sigurno smanjuje. Dijagram u nastavku prikazuje stanovništvo Venezuele dokle god sam mogao pronaći vjerodostojne procjene.

Rast stanovništva Venezuele se jednostavno u jednom trenutku preokrenuo. Ovakva vrsta naglog zaokreta u populaciji je, opet, u suštini nečuvena u demografiji, osim u slučajevima rata. Čak i masovne prirodne katastrofe, poput uragana Maria u Puerto Ricu, teme koju sam opširno proučavao, nisu proizvele tako iznenadnu promjenu. Samo rat ili masovna glad mogu proizvesti takvu razinu promjena u populaciji. A opet, Venezuela nije doživjela glad ili rat. Poljoprivredna proizvodnja je smanjena, ali ne u katastrofalnoj mjeri. Bilo je nekog nasilja na ulicama, ali ništa slično Siriji, Iraku ili Jemenu, zemljama se usporedivo velikim nedavnim dijasporama.

Što onda može objasniti takvo opadanje u Venezueli?

Jednostavno rečeno, Venezuelanci “glasaju svojim nogama”. Nije samo nestašica, nije samo kriminal, nije samo gospodarstvo, nije samo zdravstvena zaštita: mnogo zemalja ima problema s kriminalom ili lošu zdravstvenu zaštitu, ali se ne suočavaju s ovakvim kolapsom stanovništva. Umjesto toga, Venezuelanci jednostavno odbacuju model vladanja koje nudi Madurova vlada. Venezuela posjeduje ogromne prirodne resurse i do danas najveći ekonomski output po glavi stanovnika od bilo kojeg susjeda, uključujući Brazil.

Ali ljudi odlaze jer centralno planiranje jednostavno ne funkcionira. Bez obzira koliko novaca je u sustavu, bez obzira koliko je BDP po stanovniku, centralni planeri jednostavno nisu tako dobri da osiguravaju ljudima njihove potrepštine kao što je to slučaj u više difuznim tržištima. Tržišta su prilično nesavršena i često propadaju, ali vladini gospodarski czarevi su još gori. A kad središnje vlasti kontroliraju društvene resurse, iskušenje korupcije i tiranije je golemo. U nekim društvima, poput skandinavskim demokracija, ustavne i demokratske norme su dovoljno jake da su ovakva iskušenja dosad uglavnom bila suzdržana. Ali u zemljama u kojima se ustavne norme češće osporavaju ili partizanska plemena imaju manje empatije jedni prema drugima, kao u Sjedinjenim Državama i mnogim zemljama u razvoju, širenje državnog aparata dovodi do autoritarizma.

Ako ljudi doista glasaju svojim nogama, onda je moguće da se malo vlada ikad suočilo s tako velikim brojem negativnih glasova kao ona Madura. Međutim, postoji još najmanje jedna zemlja koja je doživjela sličan egzodus: mali venezuelanski susjed, Gvajana. Oko 40 posto svih gvajanskih ljudi danas živi izvan Gvajane. Razlog je ogledna lekcija za promatrače Venezuele.

1968. godine, autokrat po imenu Forbes Burnham postao je čelnikom Gvajane. Naposljetku je prisilnim putem proveo referendum koji mu je donio ogromnu moć, koju je iskoristio za implementaciju svoje verzije socijalizma. Napadao je uvoznike i inzistirao na domaćoj, gvajanskoj proizvodnji. Rast stanovništva Gvajane naglo je opao tijekom 70-ih, a nije u porastu još od 1980., iako se rast nastavio u susjednom Surinamu. Demografija Gvajane se nikad nije oporavila od Burnhamove loše vladavine i autoritarizma. Zemlja stagnira već gotovo 40 godina, a ozbiljniji rast vratio se tek nedavno.

To bi također mogla postati budućnost Venezuele. Kada jednom venezuelanska dijaspora počne puštati korijenje u inozemstvu, njihovo nagovaranje na povratak moglo bi postati teško. Ako se kriza nastavi još nekoliko godina, Venezuela možda nikad više neće oporaviti svoju demografsku snagu i u najboljem slučaju doživjet će spori rast, a u najgorem nastaviti padati. To će još više napregnuti državne proračune, uzrokovati nestašicu radne snage, uništiti programe socijalnog i mirovinskog osiguranja i kreirati još veći kaos. Drugim riječima, prošlost Gvajane, koliko god bila bolna, mogla bi uskoro postati najboljem čemu se Venezuelanci mogu nadati u budućnosti svoje zemlje.