BUCHANAN: Svi smo sada ‘bijednici’

Četiri dana nakon što je opisao Christine Blasey Ford, optužiteljicu Bretta Kavanaugha, kao “vrlo vjerodostojnu svjedokinju”, predsjednik Donald Trump nije se više mogao suzdržati svojih osjećaja niti obuzdati svoje instinkte.

Dok je sudbina njegovog kandidata za Vrhovni sud visjela o koncu, Trump je dopustio da posjetitelji njegovog “Make America Great Again” skupa u Mississippiju doznaju što stvarno misli o svjedočenju Ford.

“‘To se dogodilo prije trideset-šest godina. Popila sam jedno pivo.’ ‘Zbilja?’ ‘Popila sam jedno pivo.’ ‘Oh, dobro. Kako si stigla kući?'”

‘Ne sjećam se.’ ‘Kako si došla tamo?’ ‘Ne sjećam se.’ ‘Gdje se nalazila kuća?’ ‘Ne sjećam se.’ ‘Prije koliko godina je to bilo?’ ‘Ne znam. Ne znam. Ne znam. Ne znam.'”

Do tog trenutka MAGA publika u Mississippiju već je pljeskala i smijala se.

Trump je nastavio: “‘U kojem susjedstvu je to bilo?’ ‘Ne znam.’ ‘Gdje je kuća.’ ‘Ne znam.’ ‘Na katu, u prizemlju, gdje se to dogodilo?’ ‘Ne znam. Ali popila sam jedno pivo. To je jedino čega se sjećam.'”

Od onog dana prije tri godine kad je sišao niz pokretne stepenice u Trump Toweru, do razgovora o “silovateljima” koji prelaze američku granicu iz Meksika, malo Trumpovih primjedbi izazvalo je veći bijes od ove.

Komentatori su se proglasili užasnutima i zgroženima činjenicom da se predsjednik na takav način usudio ismijavati svjedočenje žrtve seksualnog napada.

Republikanski senatori koji će vjerojatno donijeti odlučujuće glasove o Kavanaughovoj potvrdi — Jeff Flake, Susan Collins, Lisa Murkowski — svi su osudili Trumpovu mimikriju.

Pa opet, odbacujući “katekizam političke korektnosti” i tretiranjem atentata na Kavanaughov karakter onim što zapravo jest — trula zavjera za uništenje i poraz njegovog kandidata– Trumpovi instinkti bili su ispravni, iako su bili politički nekorektni.

Ovo nije bio “razgovor za posao” za Kavanaugha.

U razgovoru za posao, polovica članova odbora za zapošljavanje nije toliko neprijateljski raspoložena prema podnositelju zahtjeva da bi se urotila kako bi ga kriminalizirala i zgazila do točke ranjavanja njegove obitelji i uništavanja njegove reputacije.

Kada je senator Lindsey Graham optužio demokratsku manjinu za takav dosluh, bio je u potpunosti u pravu. Ovo je bilo neo-boljševički montirani proces u kojem je okrivljeni bio pretpostavljen krivim, a pravični postupak je značio kopanje prljavštine iz njegovih srednjoškolskih dana kako bi ga oblatili i slomili.

Naše kulturne elite proglasile su Trumpa poltronom jer se usudio ismijati priču dr. Ford o događaju prije 36 godina. Pa opet, te iste elite reagirale su s oduševljenjem na Matt Damonovo portretiranje Kavanaugove ljutnje i agonizirajućeg nastupa na “SNL” samo 48 sati prije.

Nije li licemjerno podrugljivo se smijati komičnom prikazu Kavanaughove tjeskobe, a istodobno tražiti tiho poštovanje prema vrlo sumnjivoj i neutemeljenoj priči dr. Ford?

Ford je pravosudni odbor tretirao delikatnošću Fabergeovog jajeta, rekla je Kellyanne Conway, dok je Kavanaugh bio podvrgnut neprijateljskom ispitivanju demokrata u Senatu.

U našem sve širem i dubljem kulturnom građanskom ratu, Kavanaughova nominacija biti će smatrana znamenitom bitkom. A Trumpovi instinkti, da tretira svoje demokratske napadače kao ideološke neprijatelje, s kojima je u smrtnoj borbi, biti će smatrani ispravnima.

Razmotrite ovo. U posljednjih pola stoljeća, čiji kandidati za Vrhovni sud su bili najviše klevetani i napadani?

Nisu li to bili Nixonov kandidat Clement Haynsworth, glavni sudac Žalbenog suda 4. okruga, Reaganov kandidat Robert Bork, kandidat Busha I Clarence Thomas i Trumpov kandidat Brett Kavanaugh, od kojih su posljednja tri suca bila na drugom najvišem sudu nacije, Žalbenom sudu okruga District of Columbia?

Je li slučajnost da su sva četiri bila republikanska imenovanja, sva četiri pravosudni konzervativci i sva četiri napadana na temelju filozofije ili karaktera?

Je li slučajno da su Nixon u Watergateu, Reagan u aferi Iran-Contra i sada Trump u Russiagateu svi bili mete jednostranačkih kampanja za opoziv i micanje s dužnosti?

Razmotrite što se dogodilo s pristojnim Geraldom Fordom, koji je došao u ovalni ured 1974., propovijedajući “politiku kompromisa i konsenzusa”.

Kako bi ujedinio zemlju nakon Watergatea, Ford je pomilovao predsjednika Nixona. Za taj čin velikodušnosti, bio je rastrgan od Beltway elite kojoj je uskraćeno očekivano zadovoljstvo gledanja Nixona progonjenog, osuđenog i na kraju strpanog u zatvor.

Trump je predsjednik jer razumije. Razumije o čemu je ova Beltway elita — diskreditiranju njegove pobjede opisujući je kao rezultat dosluha s Rusijom i njegovoj ostavci ili uklanjanju u sramoti. A “baza” koja dolazi na njegove skupove kako bi ga podržala, također razumije.

Još od Reaganovih vremena, malo je konzervativaca koji nisu nazivani s jednim ili više naziva u litaniji vragova Hillary Clinton, njezinoj “košarici bijednika” — rasist, seksist, homofob, ksenofob, islamofob, bigot, neotkupljivi.

Bitka oko Kavanaughove nominacije i ponižavanje republikanaca koji su najčvršće stali uz suca, čini se kao da je probudilo čak i one najkongenijalne ovoj novoj političkoj stvarnosti.

Svi smo sada bijednici.