MALLOCH: Trumpizam protiv globalizma

Kada bacite pogled s visine od 10.000 metara, možete vidjeti širi kontekst i značajne uloge u natjecanju između Trumpa i globalista.

Globalizam je bio temeljno uvjerenje Clintonovih i on ostaje isto cijeloj demokratskoj eliti.

Otvorene granice, smanjena suverenost, multilateralizam, multikulturalizam i sve što je definirano kao “svjetsko” ili globalno u svom području djelovanja.

Svjetska vlada je krajnji, dugoročni cilj.

Nacionalizam je polarna suprotnost.

Za Trumpa, nacionalna država je vrhovna i suverena, granice su važne, bilateralizam je poželjniji, nacionalni i etnički identiteti su ukorijenjeni u tradiciji, kultura je važna, a posredničke institucije društva: obitelj, crkva, građanske udruge i prostor na prvom su mjestu.

Linije bojišnice postavljene su kao nikada prije.

Jedna ideologija stavljena je nasuprot drugoj; jedan skup institucija naspram drugog; jedan kulturni ishod protiv drugog.

To je rat.

Istina je da je globalizacija u padu, dok ekonomski i politički populizam raste.

Globalisti više ne pružaju prihvatljivi skup pravila političkog i ekonomskog poretka. Transnacionalne, multilateralne i supranacionalne organizacije i njihove mreže, stručnjaci i regulatori posvuda se nalazi u defenzivi. Kozmopolitske i globalističke vrijednosti su u opadanju.

To je ono što je učinilo Trumpovu kandidaturu održivom. To je definirajuća oznaka njegovog predsjedništva.

Zapravo, nacionalni suverenitet se vratio i postaje sve jači, iz tjedna u tjedan, mjeseca u mjesec. To najjasnije možemo vidjeti u načelnom realizmu predsjednika Trumpa, kojeg naziva “Amerika prva”.

Poput verzije populizma 19. stoljeća koja se okupljala oko zlatnog standarda, današnji ekonomski populizam je slično anti-establišmentski, anti-elita i protivi se svim oblicima globalizacije i globalističkog upravljanja.

Ekonomska povijest i ekonomska teorija pružaju snažne dokaze za pretpostavku da su napredni stupnjevi globalizacije dokazne izjave populističke odmazde, u njenoj desnoj i lijevoj varijanti, od Brexita i Trumpovog efekta do trenutačne europske politike (Italija) i nemira diljem Latinske Amerike.

Bez obzira jesu li ti oblici populizma uzduž etno-kulturnog rascjepa ili klasnih prihoda, oni su predvidljivi i logični rezultat. Ne bi nikoga trebalo iznenaditi, uključujući globaliste, da se klatno toliko zanjihalo u drugom smjeru.

U stvari, analitički postoje dvije strane populizma: potražnja i ponuda.

Ekonomska anksioznost stvara osnovu za populizam, ali ne određuje njegovu specifičnu političku narativu — ta priča se prepušta raznim populističkim političarima i pokretima, koji su danas u porastu širom svijeta.

Nacionalna veličina na jednom mjestu ne umanjuje ga na drugom mjestu. Ne postoji razlog zašto sve nacije ne bi mogle artikulirati svoju pojedinačnu veličinu i u svojim (nacionalnim) interesima komunicirati s ostatkom svijeta na miran i benigni način.

Zapravo, ekonomija trgovine i financijske integracije su te koje pružaju politički spornu pozadinu globalizaciji.

Teorija trgovine, poput dobro poznatog Stolper-Samuelson teorema, pokazuje da postoje značajne distribucijske posljedice otvorene trgovine — drugim riječima, slobodna trgovina nije “win-win” situacija.
Gubitnici su neizbježni.

A oni koji gube su uglavnom niskokvalificirani i nekvalificirani radnici. Liberalizacija trgovine povećava domaću cijenu izvoznika u odnosu na uvoznike.

Idite u bilo koji Wal-Mart, ako želite iz prve ruke posvjedočiti ovom fenomenu. Gdje je sve napravljeno?

Ovdje se radi o inherentnom obliku preraspodjele — druga strana prednosti trgovine.

Općenito gledajući kako napreduje globalizacija, sami trgovinski sporazumi rade se sve više o preraspodjeli, a sve manje o širenju ekonomske pite. Politički ishod je jasan: globalizacija, za razliku od nacionalnog interesa, postala je sve više i više sporna, ako ne i neodrživa.

Empirijski dokazi to dokazuju. Od NAFTA-e, koja je Sjedinjene Države koštala nekih 3,5 trilijuna dolara tijekom posljednjeg desetljeća, do sve većeg SAD-Kina trgovinskog deficita, američka ekonomija imala je malo važnih dobitaka u učinkovitosti od globalizacije.

Trump staje na kraj i jednom i drugom.

Umjesto toga, imamo veliku trgovinsku neravnotežu, stagnaciju dohotka u srednjim primanjima i ostale neugodne društvene nuspojave.

Razgovarajte s bilo kojom obitelji srednje klase ili posjetite bilo koji grad ili tvornicu u pogođenim područjima i možete steći znanje iz prve ruke, izbliza i osobno.

Sveukupne prednosti globalizacije su nula do negativne. Trgovina bi trebala biti zasnovana na uzajamnosti i rastu, ali ispostavilo se da je to prijevara.

Jesu li oni “ostavljeni iza” — “zaboravljena tiha većina”, u Trumpovim terminima — bili kompenzirani zbog jasnih učinaka globalizacije?

Na, zapravo nisu.

Prednosti međunarodne trgovine, kao što je izvorno tvrdio Adam Smith i njegova kasnija kanonizacija, zanemaruju važne povijesne razlike.

Otpušteni radnik u našem modernom tehnološkom dobu (za razliku od nadničara ili farmera u 18. stoljeću) ima hipoteku na kuću, kredit za automobil, školarinu za djecu i još puno toga.

Jednostavno mijenjanje karijere ili prekvalifikacija nije jednostavna mnogim ljudima. Istina je da je više nego teška, pogotovo za radnike u srednjim godinama koji su svoj cijeli radni vijek radili jedan posao i na jednom mjestu.

Udio uvoza SAD-a u BDP-u porastao je s manje od 7 posto 1975. godine, na više od 18 posto posljednjih godina, ali ta neravnoteža pružila je malo onoga što se naziva pomoć za trgovinsku prilagodbu.

Zašto?

Zato što je vrlo skupo — i političari sa svih strana političkog spektra daju puno obećanja koja jednostavno ne održe.

Svi ekonomisti znaju da trgovina uzrokuje gubitak radnih mjesta i prihoda za neke grupe. Ti isti ekonomisti ismijavaju pojam “pravedne trgovine” kao neku vrstu fikcije, ali to očito nije slučaj koji vidimo s antidampinškim pravilima i kompenzacijskim pristojbama.

Oni su s razlogom nazvani “trgovinskim lijekovima”. I nemojte zaboraviti oni što bi se moglo nazvati “socijalnim dampingom” — gdje jedna zemlja doslovno odbaci svoj nezaposleni potencijal drugdje ili subvencionira neučinkovitu proizvodnju zauvijek, bez obzira na trošak.

A što je s operativnom mobilnosti i takozvanim prednostima financijske globalizacije? Razlika između kratkoročnog, “vrućeg novca” i financijske krize i dugoročnih tokova kapitala, poput izravnog stranog ulaganja, je velika. Jedno je razoran, drugo pojačava. Jedan je strpljiv, a drugi nepromišljen. Pa zašto se onda tajming financijske globalizacije i pojave bankarskih kriza gotovo savršeno podudaraju?

Ponavljajući ciklusi rasta i pada poznati su manje razvijenim zemljama, ali sada se čini kako su se proširili u Europsku uniju i Sjedinjene Države. Financijska globalizacija je, poput trgovine, izvršila dodatni pritisak na udio radnika u prihodu.

Je li itko ikada čuo ovu rečenicu? “Prihvatite niže plaće ili selimo u inozemstvo!”

Prije nekoliko tjedana, intervjuiran je gospodin iz Ohija koji je tamo vodio veliku proizvodnu jedinicu za baterije i koji se nedavno preselio, kao šef, u Meksiko. Kada su ga pitali što je s tisućama radnika u Ohiu, odgovorio je: “Otišli su”. “U Juarezu smo unajmili puno jeftinije meksičke radnike koji koštaju samo djelić njihove satnice.”

Oni s niskim vještinama ili kvalifikacijama su najmanje sposobni za pomicanje ili premještanje preko granica i najviše su oštećeni ovakvom vrstom prebacivanja rizika. No, uskoro će se ista stvar, također, desiti računovođama, arhitektima, inženjerima, softverskim programerima i ostalim uredskim radnicima.

Također je postalo sve teže oporezivati globalni mobilni kapital. To je zato što se kapital premješta u porezne oaze i koristi transferne cijene za prikrivanje dobiti. Porezi na rad i potrošnju se puno lakše skupljaju, a oni su sve veći i veći.

Globalizacija je, kako su nam rekli, bila veliki uspjeh.

To je priča koju je javnost pušila desetljećima. Zapravo, globalizacija je pomogla samo nekima: izvoznicima, multinacionalnim tvrtkama i velikim međunarodnim bankama, kao i određenim stručnjacima i samom vrhu rukovodstva.

Zasigurno je pomogla nekim zemljama, poput Kine, koja je na brzinu transformirala seljake i farmere u niskokvalificirane proizvodne radnike, čime je smanjila siromaštvo. Ali svi ti poslovi bili su nauštrb američkog “Pojasa hrđe”. Zapravo, globalizacija je bila definitivno i planirano prebacivanje bogatstva s jednog mjesta na drugo, koje je prošlo uglavnom neprijavljeno.

Postoji još jedna strana ne-tako-sjajne kovanice globalizacije: povećana domaća nejednakost i pogoršana socijalna podjela.

Prednosti i novčani tokovi koji su se prodavali nesvjesnoj javnosti pokazali su se jednostranima i otišli su isključivo visokokvalificiranima, poslodavcima, gradovima, kozmopolitima i elitama — a ne običnim radnim ljudima.

Sjedinjene Države i Europa opustošene su financijskim krizama, desetljećima bez povećanja plaće ili standarda za mase i posljedicama stroge štednje — dok je njih nekolicina postala bogatija.

Globalizacija je uništila postojeći društveni ugovor i potaknula stigmu nepravednosti — ono što Trump naziva “namještenim sustavom”.

Polje igranja teško da je bilo podjednako. Pobjednici su uzeli sve i uvijek je izgledalo kao da bankari Goldman Sachsa isplivavaju na vrh, bez obzira jesu li prodavali pogibeljne hipoteke ili su ih šortali (ponekad istodobno).

Na kraju, ekonomija globalizacije i globalističkih agencija, kao što smo otkrili, nisu politički održive.

Ekonomska integracija (u EU ili globalno) ima definitivne i neprihvatljive stvarne troškove koje ljudi ne mogu i ne žele snositi.

To objašnjava uspon ekonomskog i političkog populizma.

Ekonomski populizam i njegov politički rođak, politički populizam, su protuotrov i provjera stvarnosti prekomjerne globalizacije i globalističkih vrijednosti i institucija.

Njegovo ime je Donald J. Trump.

Gledajući unatrag, 2016. je bila prekretnica, povijesna godina. Clintonovi globalisti nisu željeli izgubiti od Trumpovih nacionalista. Nisu željeli da njihov svijet ili njihove ambicije globalizma budu poremećene.

Ipak jesu.