HAWORTH: Pucnjava u pittsburškoj sinagogi i borba između idealizma i realizma

Subotnja pucnjava u pittsburškoj sinagogi izazvala je povratak na dnevni red zloglasne američke rasprave o oružju. Iako ona izgleda kao da dijeli zemlju na one koji su pro-oružja i one anti-oružja, ona zapravo dijeli zemlju na idealiste i realiste.

Antisemitizam je brutalna stvarnost, nešto što sam osobno iskusio u više navrata. Odrastajući, držao sam idealistički pogled na svijet i one oko mene, vjerujući da su svi ljudi inherentno dobri. Stoga sam se trudio racionalizirati i objasniti antisemitsko zlostavljanje s kojim sam se suočavao.

Kako je prolazilo vrijeme, progledao sam van svog mladenačkog i uskog shvaćanja i postao svjestan neopravdane mržnje prema drugima. Mrski jezik i postupci protiv ljudi temeljenim isključivo na rasi, etničnosti, spolu, seksualnoj orijentaciji, političkoj pripadnosti ili vjeri. Mržnja je bila neutemeljena i bezrazložna. Istina je postala kristalno jasna. Ne možete racionalizirati iracionalne. Mnogi su prožeti mržnjom bez ikakvog logičnog razloga, a neki čak i djeluju prema toj mržnji. To je bio trenutak priznavanja stvarnosti. Idealno, nadamo se da ćemo iskorijeniti zlo. Realno, zlo će uvijek postojati i kada to bude prihvaćeno, moći ćemo poduzeti korake za borbu protiv njega.

Izvještaji s mjesta zločina izvan Tree of Life sinagoge u Pittsburghu neopisivo su grozni. Početna izvješća upućivala su na to da je usamljeni pucač upao na jutarnju službu vičući “svi Židovi moraju umrijeti” i potom otvorio vatru. Najmanje osam ljudi ubijeno je unutar sinagoge. Pucač je također ubio tri policijska službenika koja su stigla na mjesto događaja.

Ljudi su inherentno reakcionarni i zasnivaju svoje trenutne reakcije na emocijama umjesto na razumu. Kad se dogodi nešto strašno, idealistički dio nas pokušava racionalizirati: zašto? To je onaj idealizam moje mladosti kad sam vodio borbu s antisemitizmom. Naša želja da odgovorimo na pitanje ‘zašto’ često dovodi mnoge od nas da okrivimo alate kojima je počinjeno zlo.

Mediji su postali stručnjaci u trgovanju ovom emocionalnom reakcijom na užasne događaje kako bi istog trenutka počeli gurati svoju političku agendu protiv oružja. Trump je prema izvještajima rekao da je “pittsburška sinagoga trebala imati naoružane stražare”. Njegova stvarna izjava bila je: “Da su imali nekakvu vrstu zaštite unutar hrama, možda bi bila potpuno drugačija situacija”. Oni neobično ignoriraju činjenicu da je Trump odgovarao na izravno pitanje o tome hoće li napad utjecati na zakone o oružju u SAD-u.

Idealistička i reakcionarna podrška pojačanom zakonodavstvu u vezi oružja fundamentalno je manjkava. Još nismo saznali temeljne činjenice o motivima i pozadini pucača. Je li oružje legalno nabavljeno? Jesu li postojali znakovi upozorenja? Bez odgovora na ta pitanja, nije jasno da li bi pomoglo dodatno zakonodavstvo. Revnost podrške prema strožem zakonodavstvu i slabljenju Drugog amandmana bez popratnih dokaza još je jedan primjer potpunog zanemarivanja realnosti, neumjesne vjere u vladu i razrješenja osobne odgovornosti.

Drugi amandman napisan je s realističnim, ne idealističkim pogledom na svijet. Idealistički svjetonazor pretpostavlja da je vlada vjerodostojna figura i da se svi zakoni provode i poštuju. Realistični svjetonazor vjeruje da su vlade manjkave poput ljudi koji ih vode i da sami zakoni nisu ništa više od papirnatih lisica na zglobovima iracionalnog zla. Sputavanjem dobrih, mi samo povećavamo šansu njihove viktimizacije od strane loših.

Idealisti među nama podsmjehuju se ideji da bi bilo koja moderna vlada mogla postati tiranska. Isti naivni pogled držali su u Njemačkoj prije Hitlerovog dolaska na vlast. U nacističkoj Njemačkoj 1938. primijenjena je Odredba protiv posjedovanja oružja Židova, koja je oduzela Židovima pravo na posjed oružja u svrhu zaštite. Ovo oduzimanje prava odigralo je veliku ulogu u zvjerstvima koja su uslijedila, pokazujući da potpuna vjera u vladu znači biti u potpunoj milosti ili nemilosti vlade. Povijest je pokazala da vlada nikad nije odgovor kad govorimo o krajnjoj zaštiti pojedinca. U svijetu u kojem ne možete objasniti zla drugih, vi (a ne vlada) ste čuvari vlastite dobrobiti.

Gledajući specifično na ovaj odvratan napad na sinagogu u Pittsburghu, jasno je da u stvarnosti našeg svijeta, antisemitizam postoji. Ne postoji moralno zakonodavstvo koje bi zaustavilo nekoga tko je odlučan ubijati Židove. Zabrana oružja značila bi da će Židovi biti izbodeni. Zabrana noževa značila bi da će Židovi biti pretučeni na smrt palicama i kamenjem. Ovo nije hiperbola. Ovo je činjenica.

Realna reakcija jest prihvatiti da antisemitizam postoji i boriti se protiv te prijetnje kao osnaženi Židovi, a ne kao viktimizirani Židovi. To bi moglo značiti snažnije osiguranje u svim židovskim zgradama diljem zemlje. To bi moglo značiti detektore metala, zaključane kapije, sigurnosne kamere i naoružane čuvare. Idealistički, strašno je što se o tome čak mora raspravljati. Realistično, prijetnja je stvarna i moramo se suočiti s tom stvarnošću umjesto skrivati se iza idealističkog poricanja da je oružje korijen problema.

Iako je Trumpova izjava bila namjerno lažno izviještena, on je u konačnici u pravu. Oni koji prihvaćaju stvarnost moraju zagovarati prava za one dobre u našem društvu da im bude dopušteno korištenje prava Drugog amandmana kako bi zaštitili sebe i svoje zajednice protiv loših. Ako kvalificirani članovi židovske zajednice žele nositi oružje, onda možda ne budemo samo u ulozi bespomoćnih kada neizbježnost antisemitizma pomoli svoju ružnu glavu.

Idealno, možemo okončati antisemitizam. Realno, možemo se spremiti za njega.