Demokrati ne prestaju o ‘popularnom glasu’ u Domu i Senatu. Evo zbog čega je to glupo.

Demokrati su danima govorili o “popularnom glasu” (glasu većine) u Zastupničkom domu i Senatu. Tvrdili su da će on ići na ruku demokratima, ali ako demokrati ne pobijede, tada će činjenica da su osvojili popularni glas ukazivati na temeljnu nepravednost naših institucija.

Voxom Ezra Klein pokrenuo je lavinu tvrdnjom da će nastati “kriza” ako “demokrati osvoje popularni glas u Domu, ali neće imati većinu.”

Argument glasi da su republikanci koristili ‘gerrymandering‘ ili, u slučaju izabranog guvernera Georgije Briana Kempa, korupciju, kako bi prikupili glasove i zadržali se na vlasti unatoč činjenici da je većina birača željela demokrate. Ove stvari se, naravno, spominju samo u slučajevima kad demokrati izgube, jer vjeruju kako su oni ti koji se uvijek nalaze na ispravnoj strani svega i ne postoji šansa da izgube, ikad.

Ubrzo nakon što su rezultati većine utrka potvrđeni u utorak navečer, profesor političke znanosti i javnih poslova sa Sveučilišta Wisconsin, Mark Copelovitch, tweetao je o “popularnom glasu” u Senatu, istaknuvši da su u trenutku objave njegovog tweeta demokrati imali 40.558.262 glasa ili 55,4% glasova, a republikanci 31.490.026 ili 43%. Potom je istaknuo da su u tom trenutku republikanci stekli dodatna 3 mjesta u Senatu (na putu su da osvoje još dva).

I Klein i Copelovitch (koji su ili loši u svojim poslovima zbog toga što ne znaju da su njihova zapažanja pogrešna ili namjerno ignoriraju činjenice u svrhu političke koristi) su školovani o tome kako Dom i Senat funkcioniraju, ali čini se da puno previše ljudi misli da je taj dvojac zapravo u pravu. Stoga, pogledajmo zašto su u krivu.

Popularni glas u Domu

David French iz National Reviewa piše kako demokrati “nemaju pravo” na više mjesta u Domu zbog više osvojenih glasova na nacionalnog razini.

“Ako progresivac pobijedi 80-20 u urbanom okrugu, a drugi progresivac izgubi 60-40 u ruralnom okrugu, demokrati nemaju pravo na oba mandata zbog više osvojenih glasova”, napisao je French.

Nadalje, iako gerrymandering (što rade obje stranke kad im se ukaže prilika) igra ulogu u “popularnom glasu”, veći problem za progresivce je taj, kao što French i Alec MacGillis iz New York Timesa napominju, što se demokrati grupiraju u velikim gradovima.

“Ovo je već dugo problem stranke, ali posljednjih godina je sve gori”, napisao je MacGillis.

“Demokrati jednostavno ne žele živjeti tamo gdje bi trebali živjeti ako žele veću površinu karte učiniti plavom”, dodao je.

Popularni glas ne znači ništa osim u pojedinačnim utrkama. Osoba s više glasova pobjeđuje, a u nekim utrkama je više glasova i neki kandidati žive u konkurentnijim okruzima od drugih. Sve su to čimbenici. Ukupni broj glasova na nacionalnoj razini ne igra nikakvu ulogu.

Popularni glas u Senatu

Pritužbe na popularni glas u Senatu su još gluplje ako naročito uzmemo u obzir izbore 2018. Demokrati su imali puno više senatora za reizbor od republikanaca, pa je prirodno da će ti demokrati osvojiti više glasova iako su republikanci stekli nekoliko mjesta više.

Aaron Blake je pobio ovaj argument u Washington Postu. Senatori predstavljaju države, a ne ljude, zbog čega svaka država dobiva dva — za ravnopravno zastupanje bez obzira na površinu ili broj stanovnika države. Dom je dizajniran za zastupanje ljudi.

“Najveći problem je taj što nije svaka država na redu za reizbor, što dovodi do iskrivljene slike”, napisao je Blake. “Ako je više demokratskih mjesta za reizbor, to dovodi do logičnog zaključka da će demokrati dobro proći što se tiče popularnog glasa. A upravo to se i desilo 2018.: Demokrati su branili mjesta u 26 država, a republikanci samo u devet.”

Kalifornija također ima neobičan sustav glasovanja koji na općim izborima dozvoljava natjecanje dva kandidata koja su stekla najviše glasova u preliminarnim izborima, bez obzira na stranku. Ove godine, dva demokrata osvojila su tu čast, tako da republikanci nisu mogli dobiti glasove u najmnogoljudnijoj državi naše zemlje.

Demokrati su također osvojili većinu mjesta koja su morali braniti, što je ispalo, kako je napisao Blake, 22 od 35 mjesta. To znači da su osvojili 63% mjesta, dok su, s druge strane, osvojili samo 55% “popularnog glasa”. Nije fer? Naravno da ne.

Popularni glas na predsjedničkim izborima.

Ovo ubacujem jer je bijes zbog ove statistike potaknuo intelektualno lijene demokrate da cvile oko ukupnog popularnog glasa u Domu i Senatu. Američki predsjednički izbori dizajnirani su kao skup 51 zasebnog izbora — jedan u svakoj državi i Okrugu Columbia. Cviljenje zbog ukupnog većeg broja glasova — poput Hillary Clinton 2016. — ne dovodi nikoga u Bijelu kuću — to čini osvajanje više elektoralnih glasova. Donald Trump osvojio je popularni glas u više država i primio više elektoralnih glasova od Clinton, što je razlog zašto je postao predsjednik.

Ne znamo kakav bi ishod bio da svaki kandidat pokuša pobijediti osvajanjem popularnog glasa. Morali bi drugačije voditi kampanju i ignorirati većinu država kako bi ojačali svoje baze u najnaseljenijim državama poput Kalifornije, New Yorka i Teksasa.