HANSON: Primirje

11. sat 11. dana 11. mjeseca — prije 100 godina

Prvi svjetski rat završio je prije 100 godina ovaj mjesec, 11. studenog 1918. u 11:00 sati. Gotovo 20 milijuna ljudi poginulo je od početka rata, 28. srpnja 1914. godine.

Rane 1918., izgledalo je kao da će Centralne sile — Austro-Ugarska, Njemačka, Bugarska i Otomansko carstvo — pobijediti.

Carska Rusija odustala je u prosincu 1917. godine. Deseci tisuća njemačkih i austrijskih vojnika bilo je oslobođeno za preusmjeravanje na Zapadni front i spremno dokrajčiti iscrpljene francuske i britanske armije.

Sjedinjene Države nisu proglasile rat Njemačkoj i Austro-Ugarskoj sve do travnja 1917. Šest mjeseci kasnije, Amerika još uvijek nije započela raspoređivati trupe u značajnijem broju.

I tada, odjednom, sve se promijenilo. Do ljeta 1918., horde američkih vojnika počele su stizati u Francusku u nezamislivim brojevima, do 10.000 prašinara dnevno. Anglo-američki konvoji počeli su razarati njemačke podmornice. Taktičke pogreške njemačkog visokog zapovjedništva zaustavile su njemačke ofenzive u proljeće 1918. — zadnja šansa prije nego rastuće savezničke trupe pregaze njemačke linije.

Pa ipak, I. svjetski rat neočekivano je završio primirjem — s njemačkim trupama još uvijek duboko u Francuskoj i Belgiji. Revolucija se kuhala tamo kod kuće, u njemačkim gradovima.

Tri glavna saveznička pobjednika prepirala su se oko mirovnih uvjeta. Američki idealistički predsjednik, Woodrow Wilson, protivio se savezničkoj invaziji Njemačke i Austrije kako bi okupirali obje zemlje i potaknuli njihovu predaju.

Do vremena kad je formalna Versajska mirovna konferencija započela u siječnju 1919., milijuni vojnika vratilo se svojim kućama. Njemački političari i veterani već su počeli za svoju kapitulaciju optuživati izdajnike koji su im “zabili nož u leđa” i širiti laži da su njihove armije izgubile samo iz razloga što su ostale bez zaliha dok su bile na rubu pobjede na neprijateljskom teritoriju.

Saveznički pobjednici bili su u zbrci. Wilson je bio idoliziran kad je u prosincu 1918. stigao u Francusku na mirovne razgovore — i omražen zbog svoje samopravednosti prilikom svog odlaska šest mjeseci kasnije.

Versajski ugovor pokazao se katastrofom, istodobno prestrog i preblag. Njegovi uvjeti bili su daleko manje kažnjivi od onih koje su saveznici diktirali Njemačkoj nakon II. svjetskog rata. Ranije, sama Njemačka zahtijevala je oštrije ustupke od poražene Francuske 1871. i Rusije 1918. godine.

Na kraju, saveznici su se poraženoj Njemačkoj pokazali nepopustljivi u apstraktnom, ali ne dovoljno čvrsti u stvarnosti.

Jedan ironičan rezultat bio je taj što su pobjednički, ali iscrpljeni saveznici priopćili svijetu da nikada više ne žele ponovno ići u rat. U međuvremenu, poraženi i poniženi Nijemci izgledali su previše željni skorašnje ponovne borbe kako bi preokrenuli presudu iz 1918.

Posljedica toga bio je još krvaviji rat koji je uslijedio nakon samo dva desetljeća. Na kraju, “rat koji će okončati sve ratove” preimenovan je u “I. svjetski rat” nakon što je II. svjetski rat zahvatio planet i zbrisao nekih 60 milijuna života s lica zemlje.

Što možemo naučiti iz propalog primirja 1918.?

Očuvanje mira je ponekad mnogo teže od dobivanja rata.

Kako bi neprijatelj prihvatio poraz, on mora biti prisiljen shvatiti zašto je izgubio, pretrpjeti posljedice svojih agresija — i samo nakon toga primiti velikodušnost i pomoć radi obnove.

Gubitnici u ratu ne mogu birati i izabrati kada prestati s borbom na neprijateljskom teritoriju.

Da su saveznici nastavili svoje ofenzive u jesen 1918. i upali u Njemačku, mir koji bi uslijedio možda bi više nalikovao bezuvjetnoj predaji i sporazumima koji su okončali II. svjetski rat, što je rezultiralo s mnogo više od samo 20 godina mira u Europi.

Zastrašivanje sprječava rat.

Njemačka je napala Belgiju 1914. jer je bila uvjerena da Britanija neće poslati dovoljno svojih trupa kako bi pomogla svojem nadvladanom savezniku, Francuskoj. Njemačka je također pretpostavila da izolacionistička Amerika neće intervenirati.

Nažalost, saveznici su 1939. godine ponovili svoje greške iz 1914., što je rezultiralo II. svjetskim ratom.

Njemačka trenutačno dominira Europom, baš kao što je to bio slučaj 1871., 1914. i 1939. Mir u Europi se održava samo kad Njemačka kanalizira svoju ogromnu energiju i talente u gospodarsku, a ne vojnu, dominaciju. Ipak, čak i u današnje vrijeme, na pitanjima poput ilegalne imigracije, dospijeća kredita, Brexita i trgovinskih viškova, Njemačka ima tendenciju agitiranja svojih saveznika.

Također je uvijek nemudro podcijeniti mirnodopsku Ameriku. SAD posjeduje nevjerojatnu sposobnost mobilizacije, naoružavanja i raspoređivanja. Do trenutka kad je kratkotrajno američko sudjelovanje u ratu završilo u studenom 1918., ona je u Europu poslala dva milijuna vojnika.

Da je primirje iz studenog 1918. i mir koji je uslijedio funkcioniralo, možda bi se još uvijek obraćali jedinstvenom “Velikom ratu” koji je okončao svjetske ratove.

No, budući da je mir popustio, danas koristimo rimske brojeve za nabrajanje svjetskih ratova. I malo njih vjeruje da je rat nužno završen kad pucnjava jedanput prestane.