MILLER: Svijest crnog konzervativca

Dobrodošli u moj inbox:

“Trebao bi te ubiti policajac.”

“Gdje je rasistički policajac kad ga trebaš?”

A to su samo poruke koje me ne nazivaju “Čiča Tomom” i “kućnim niggerom”. Da, n-riječi s tvrdim “r”.

Moje ime je Jon Miller i ja sam crni konzervativac koji je glasao za predsjednika Trumpa. Također sam dopisnik iz Bijele kuće za CRTV, digitalnu video platformu koja objavljuje poglede desno od centra u medijskom krajoliku koji često ignorira ljude poput mene radi drugačijih stavova.

“Uljudnost” je prevladavajuća tema današnjeg dijaloga, ail postoji osjećaj da je njezin nedostatak problem koji postoji samo na desnici. Ovdje sam da vam kažem: moj inbox je dokaz upravo suprotnog.

Neuljudnost postoji u izobilju na ljevici kao i, zapravo, otvoreni rasizam. Ako ste crni pristalica Trumpa, točno znate o čemu mislim. I, nažalost, to nisu više samo bezlični internet trolovi. Sada, kad se Kanye West susretne s Trumpom, članovi mainstream medija govore da je on primjer “što se desi kad negroidi ne čitaju”.

Je li 2018. doista godina kad ćemo nazivanje crnih ljudi “negroidima” ponovno učiniti velikim?

Pogrdni nazivi koje primam često dolaze od ljudi koji tvrde da se bore za socijalnu pravdu i protiv rasizma. To je toliko licemjerno da je smiješno. A tako i najčešće reagiram: smijem se.

Ali recite bilo kojoj drugoj skupini u Americi da se samo nasmije prilikom rasnog zlostavljanja i dvostruki standard će postati savršeno jasan.

Rečeno nam je da je to prihvatljivo jer su crni konzervativci izdajice svoje rase koji pokušavaju ostati u milosti svojih bijelih gospodara. Ako bi se željeli naći u milosti elita, imati konzervativno stajalište je najgori način za to.

Kad je urednik New York Timesa najavio da novine žele čuti od “obojenih čitatelja o vlastitim iskustvima s držanjem političkih stavova koji se ne podudaraju s onim što njihova zajednica očekuje”, odgovorio sam sa svojom pričom.

Naravno, jednom kad su za stvarno primili podnesak, promptno su ga odbili. Predložio sam da možda možemo naći zajednički jezik oko mišljenja da se crni Trumpovi pristaše ne nazivaju “negoridima”, ali očigledno ne možemo.

Pa ipak, s animozitetom na grozničavom vrhuncu, mislim da bi njihovi čitatelji imali koristi od upoznavanja barem jednog od tih čudnih crnih “bijednika” (deplorables).

Odrastao sam na području Brentwooda u Los Angelesu, a unatoč liberalnoj kulturi, moje kućanstvo nije bilo previše političko. Ako je išta bilo, bilo je muzičko kućanstvo.

Moj otac je jazz basist koji je došao iz skromne obitelji iz Jamajke u Queensu, i samo sa srednjoškolskim obrazovanjem dogurao je svojim radom do razine umjetnika ovjenčanog Grammyjem i vlasnika tvrtke. Naporno je radio za to što je postigao, a istu radnu etiku usadio je i svojoj djeci.

Moja majka diplomirala je na Wellesleyju, podigla četvero djece i naučila nas važnosti neovisnog razmišljanja, edukacije, vjere i istrajnosti. Naučila nas je da uvijek dajemo 110 posto i da se ne oslanjamo ni na koga, za bilo što. Pretpostavljam da se za mene sve to prevelo u konzervatizam.

Kad sam otišao na koledž na vatreno liberalno Sveučilište Columbia, moj otac je rekao: “Sine, ili ćeš izaći od tamo kao liberal poput svih ostalih ili ćeš otići potpuno drugim smjerom i postati bijesnim konzervativcem.”

Do kraja moje 3. godine na studiju, bio sam povremeni asistent Glennu Becku na Fox News i morao napustiti republikance na koledžu jer su bile isuviše liberalni. To bi vam trebalo govoriti sve o tome kako je ispalo.

Izvan redovne nastave, čitao sam tekstove koji bi liberalnom profesoru na koledžu uzrokovali moždani udar: Whittakera Chambersa, Friedricha Hayeka, Russella Kirka, Williama F. Buckleya Jr., Barryja Goldwatera, Clintona Rossitera i Edmunda Burkea.

Unatoč tome što su radikalni profesori poput Rashida Khalidija podučavali na mojim predavanjima, otkrio sam da je Amerika najjedinstvenija zemlja na svijetu jer je utemeljena na jednostavnoj ideji Osnivača da čovjek zaslužuje biti slobodan.

To je zemlja u kojoj sam čuo da liberali zahtijevaju da se prestanem nazivati novinarom kad sam otvoren u svojoj podršci prema predsjedniku kojeg preziru. Jednom riječju: Ne. Moji gledatelji mi vjeruju jer nikad ne moraju pogađati koji su moji motii. Nije pristranost to što oni odbacuju; to je hinjenje objektivnosti.

Ta žeđ za transparentnošću je ono što su obalne elite propustile vidjeti 2016. Milijuni Amerikanaca uključuju se u program kako bi vidjeli moj “Brifing iz Bijele kuće” (White House Brief) na Facebooku — uglavnom, pretpostavljam, jer dijele moje uvjerenje. Ali ja se također želim baviti i s onima koji to ne čine.

Ja sam apsolutno konzervativac i podržavam mnoge politike predsjednika. Odbijam se pretvarati da je drugačije. I s tim razumijevanjem, nadam se da ću voditi više smislenijih razgovora s ljudima koji se ne slažu.

Možda će to pridonijeti smanjivanju temperature u ovoj zemlji, ali pretvaranje da ekstremizam postoji samo s jedne strane zasigurno neće.