SERGEANT: Zašto ‘Veliki biznis’ podupire ljevicu?

“Zaštitni sustav ovih dana je konzervativan, dok sustav slobodne trgovine djeluje destruktivno. On razbija stare nacionalnosti i nosi antagonizam proletarijata i buržoazije do krajnjih granica. Jednom riječju, sustav slobodne trgovine ubrzava Socijalnu revoluciju. Samo u takvom revolucionarnom smislu, gospodo, ja sam za slobodnu trgovinu.”
Karl Marx, 1848.

Među svim političkim klišejima i sloganima, “stranka biznisa” dugo je bila definirajući opis Republikanske stranke. Na mnogo načina, on je još uvijek opravdan. Znatno više malih poduzetnika identificiraju se kao republikanci, dok se 63,8 posto njih slaže da ekonomska strategija predsjednika Trumpa funkcionira.

Međutim, postalo je izrazito jasno da se ova podrška ne odražava kod velikih korporativnih donatora koji su svojedobno donirali ogromne sume Republikanskoj stranci. Oni su napustili stranku zajedno sa svojim establišmentskim predstavnicima.

Te korporacije nisu jednostavno nestale s političke scene, kao što to ilustrira zaprepašćujući iznos novca koji se sada većinom ulaže u ljevičarske političare. Za razliku od konzervativne vojske “malih donatora”, Clintonovi monstruozni podupiratelji pomogli su joj akumulirati 1,2 milijarde dolara tijekom predsjedničke kampanje 2016., što je dvostruko više nego što je prikupio Trump.

Doista, Clintonova kampanja upakirala je 97 posto svih donacija velikih tehnoloških kompanija, uključujući značajne doprinose od Facebooka, Applea i Microsofta. 300.000 dolara koje su hedge fondovi i privatna dionička društva dale Make America Great kampanji, blijedi su u usporedbi s 42 milijuna dolara koje je Clinton dobila na poklon.

Valja napomenuti da su ti isti financijeri još uvijek spremni financijski poduprijeti establišmentske republikance — dajući značajne iznose kandidatima poput Jeba Busha i Marca Rubia. Takve zabrinjavajuće razlike u financiranju nastavile su ubrzavati tempo, s tim da su demokrati za ovogodišnje izbore za Kongres uspjeli namaknuti dvostruko više sredstava od republikanaca.

Ono što još više zabrinjava, velike kompanije ne financiraju samo liberalnu politiku — one se aktivno angažiraju u promicanju njihove kulturno-marksističke agende. Starbucks, Nike, Unilever, Wells Fargo i Bank of America su samo neke od korporacija koje daju novac Planiranom roditeljstvu.

Kao što je to predvidio jedan od najvećih konzervativnih mislioca u povijesti, Hillarie Belloc, naša ekonomija ubrzano postaje kolekcija hegemonijskih privatnih monopola, toliko moćnih da mogu parirati demokratskoj državi i toliko velikih da su praktički uklonili konkurenciju.

Amazon danas kontrolira polovicu cjelokupnog tržišta e-trgovine u Americi, dok je neto prodaja Walmarta 2017. dosegla 481,32 milijarde dolara. Sve češće, nemamo drugog izbora nego zarađivati za život radeći za globalne korporacije.

Oni koji cijene slobodu trebali bi biti duboko uznemireni.

Korporacijski oglašivači neumoljivo su pokušali definirati parametre društveno prihvatljivog izražavanja. Kad se Breitbart News usudio ne složiti, bili su brzo kažnjeni od 2600 kompanija koje su povukle svoje oglase sa sajta, doslovno ih isključivši iz mainstream ekonomije.

Slično tome, primjeri koji opisuju očigledno suzbijanje konzervativnog glasa na društvenim medijima previše su brojni za nabrajanje. S obzirom na to da se 80 posto svih političkih informacija u Sjedinjenim Državama pristupa putem Googlea i Facebooka, samo budala bi mogla poreći da je ovo bilo što drugo osim neposredne opasnosti.

Dakle, što se nalazi iza ovog prigrljivanja liberalizma velikih kompanija? Tri stvari:

1. Imigracija: Globalističke tvrtke vole jeftinu radnu snagu. Pohlepni korporativni šefovi smatraju migrantske radnika isplativijima i jednostavnijima za iskorištavanje. Beskonačno je poželjnije zaposliti radnika koji je naviknut na loše radne uvjete, nesposobnog za kolektivno pregovaranje i koji predstavlja malu prijetnju njihovom vlastitom udobnom položaju. Što se tiče bilo kakvih negativnih društvenih posljedica koje bi mogle nastati kao rezultat nekontrolirane migracije — bogati si mogu kupiti da budu razdvojeni od njih, stvarajući tako udoban i siguran mjehur.
2. Individualizam: Kao što smo vidjeli, kad Republikanska stranka prigrli liberalizam, veliki donatori stanu u red. To je zbog toga što je korporativni kapitalizam u potpunosti ovisan o materijalističkom moralnom relativizmu i sekularnom konzumerizmu. Za one koji poštuju Boga, obitelj i zajednicu manje je vjerojatno da će provesti svaki budni sat u bezdušnim izbijeljenim mega-šoping centrima. Zanimljivo, to je razlog zašto su velike kompanije toliko neprijateljski raspoložene prema Bernieju Sandersu, čija socijalistička teorija također odbacuje njihovu individualističku teologiju.
3. Kako bi odvratili pažnju i podijelili obične ljude: Desetljećima, “republikanci samo u imenu” uvjeravali su nas da je “pohlepa dobra”. Nije. Opsceni jaz između bogatih i siromašnih predstavlja ogromnu prijetnju društvenoj koheziji i komunitarnom suosjećanju. Možemo li doista vjerovati da je konzervativno društvo ono u kojem se bankari NYC-a utrkuju jahtama i ispijaju šampanjac, dok marljiva kršćanska obitelj u Alabami ne može prehraniti svoju djecu? Veliki biznis se kockao da će liberali skrenuti pogled s njihove pohlepe ako će podržati njihov rat socijalne kulture — i bila je to dobra oklada.

Prvo, moramo se radovati što našu stranku ponovno kontroliraju obični Amerikanci, a ne mješavina elitnih posebnih interesa, a potom moramo napraviti izbor.

Hoćemo li se boriti za lokalizam i biznis izgrađen na temeljima osobnog odnosa, prigrliti ekonomski distributizam i stvoriti zadruge i međuovisne tvrtke koje će vratiti kontrolu nad našim gospodarstvom natrag zajednicama za koje prvenstveno i postoji? Ili ćemo se nastaviti klanjati pred žezlom velikih korporacija, dok gutaju male i srednje poduzetnike, potkopavaju obiteljske vrijednosti, izoliraju ili suzbijaju konzervativce i koriste svoje ogromno bogatstvo kako bi izabrali liberalne političare?

David Sergeant je konzervativni istražitelj u Donjem domu Ujedinjenog Kraljevstva.