PragerU | Politika i sport: Držite svoje ruke podalje mog nogometa

Kad je sport postao toliko politiziran? Kad je ESPN postao MSNBC? Kad je Colin Kaepernick postao Mahatma Gandhi?

Volim sport. Uvijek sam ga volio. Odrastajući, igrao sam sve moguće sportove. Posteri Michaela Jordana i Bo Jacksona krasili su zidove moje spavaće sobe. Sport je ostao moja strast, a posljednja dva desetljeća bio je i moja karijera. Volim što nam sport omogućava odmor od svakodnevnih briga, pruža mogućnost da se izgubimo u igri — u kojoj su jasna pravila, gdje talent suvereno vlada i gdje su iznenađenja uvijek moguća.

I volim sport ne samo zbog vlastitih sebičnih razloga, već i zbog onog što radi naciji. Sport zbližava ljude svih društvenih pozadina da “bodre, bodre, bodre svoju domaću momčad”. Niti jedan drugi oblik zabave ne čini to. Naravno, film može biti sjajan, ali ne vidimo demokrate i republikance u zagrljaju nakon gledanja Tropic Thundera.

Nisam završio. Sportovi su također živa lekcija iz građanskih dužnosti. Razmislite o tome. Svaka momčad predstavlja svoju zajednicu — grad, koledž, srednju školu. Uostalom, to su New York Yankeesi. Igrač koji nosi uniformu tima predstavlja tu zajednicu.

Sad, napravimo još jedan korak unaprijed: vojnik, također u uniformi, predstavlja svoju zemlju. On je, u stvari, član nacionalnog tima. Zastava i himna su simboli tog tima. To je razlog zašto svako natjecanje u profesionalnom sportu u Americi započinje intonacijom nacionalne himne. Kad stojite tijekom intoniranja himne vi ne navijate samo za domaću momčad, već i za naciju. Ukratko, mi započinjemo svako sportsko natjecanje ujedinjeni. Nakon toga, naravno, počinje utakmica. Ali lekcija je naučena. Nažalost, ujedinjujuća snaga sporta je uništena.

Tko je odgovoran za to? Najveći krivci su, ironično, sami ljudi koji prvenstveno pokrivaju sportske događaje — sportski mediji. Kako se to dogodilo? Postoji, naravno, mnogo čimbenika. Ali dobro mjesto za početak nosi četiri slova: ESPN. 24/7 sportske vijesti i najzanimljiviji isječci — san svakog obožavatelja.

Odnosno, bio je, do prije nekoliko godina. To je bilo vrijeme kad je ESPN shvatio da gubi svoju snagu. Njihov odgovor? Novi pristup: sport pomiješan s politikom.

ESPN je zamijenio bonuse za gledanost bonusima za različitost; “budnim” analitičarima poput Jemele Hill, Maxa Kellermana i Bomanija Jonesa dao je vlastite emisije; a anti-američkom bivšem rezervnom quarterbacku, Colinu Kaepernicku, više vremena na ekranu nego što ga je imao na terenu. A pošto je ESPN bio vodeći u tom području, većina sportskih medija slijedila je taj primjer.

Rezultat? Kad odete na sportske sekcije USA Today ili Yahooa ili čak Sports Illustrated, postoji veća vjerojatnost da ćete čitati o igračevim mislima o predsjedniku nego o njihovim mislima o utakmici.

Evo koliko je to sve postalo ludo: U kolovozu 2017., ESPN je povukao 40-godišnjeg azijsko-američkog komentatora Roberta Leeja s utakmice američkog nogometa Sveučilišta Virginija u Charlottesvilleu, Virginiji.

Zašto?

Zbog toga što u jeku nasilnih prosvjeda u Charlottesvilleu glede uklanjanja statue konfederacijskog generala Roberta E. Leeja, ESPN nije htio “uzrujati” svoje gledatelje. Na taj način, azijski Amerikanac po imenu Robert Lee nije mogao komentirati utakmicu zbog incidenta koji je uključivao statuu Roberta E. Leeja.

Ne, ne šalim se.

Mislili biste da sportski novinari — likovi koji jedu, piju i sanjaju sport — neće podnijeti ovu glupost, da znaju da politika nema mjesto na sportskim borilištima. Ali bili biste u krivu. Oni su podjednako politički baš poput njihovih kolega za novinarskim stolovima.

Zašto?

Jer se boje da ih ne nazovu “rasistima” ili “seksistima”, jer žele biti prijatelji sa sportašima, jer žele razmišljati o sebi kao o “ozbiljnim” novinarima i jer dolaze iz istih novinarskih škola kao i politički izvjestitelji.

I zato što dolaze, tako je, nadmoćno s lijeve strane političkog spektra. Žao mi je — ali to je činjenica. Više od 80% sportskih novinara, prema anketi The Big Lead, glasalo je za Hillary Clinton na izborima 2016. godine. Manje od 4% njih glasalo je za drugog kandidata — znate, onog lika koji je zapravo pobijedio. A znamo li tko se nalazi u tih 4%? Naravno da ne. Oni žele zadržati svoje poslove.

Dakle, kako se ova nova poslovna strategija odrazila na ESPN? Od 2011. godine, mreža gubi oko 2 milijuna pretplatnika godišnje. Nije se pokazala boljom od NFL-a. Liga je izgubila gotovo 20% svojih gledatelja od 2016. godine.

Ali ne vidite me da slavim.

Mi trebamo sport. Mi trebamo taj odmor od naših svakodnevnih briga. Mi trebamo njegovu jedinstvenu sposobnost ujedinjavanja naših zajednica, naše nacije. Mi trebamo tu lekciju iz građanskih dužnosti.

Što drugo dovodi Amerikance zajedno?

To zasigurno nije politika.

Ja sam Clay Travis, domaćin Outkick the Show, za Sveučilište Prager.