GOLDBERG: Hillary Clinton je u pravu — i u krivu — o imigraciji i populizmu

Hillary Clinton je u pravu, uglavnom.

U intervjuu kojeg je prošli tjedan dala za Guardian, bivša sljedeća predsjednica Sjedinjenih Država rekla da se Europa, ako želi zaustaviti desničarski populizam, “mora suočiti s problemom migracije jer je ona plamen koji je zapalio vatru.”

Clinton je nastavila: “Divim se velikodušnosti i suosjećajnom pristupu kojeg su poduzeli lideri poput Angele Merkel, ali mislim da je pošteno reći kako je Europa napravila svoj dio te mora poslati vrlo jasnu poruku — ‘nećemo više moći nastaviti pružati utočište i podršku’ — jer ako se ne pozabavimo migrantskom pitanju, ono će i dalje raspaljivati političko tijelo.”

Da se zaustavila ovdje, ne bih morao dodati modifikator “uglavnom”. Ali Clinton si nije mogla pomoći. Također je morala usvrditi da ljudi uzrujani imigracijom nisu ništa drugo no bezumni autoritarci s “psihološkom kao i političkom žudnjom da im se govori što raditi, kamo ići, kako živjeti i željom gušenja tiska do te mjere da im se daje samo jedna verzija stvarnosti.”

Za mnoge na ljevici, ovo je bio jednostavno argument koncesije. Eskinder Negash, čelnik američke komisije za izbjeglice i imigrante, izjavio je za New York Times da je šokiran njezinim komentarima. “Ako je jednostavno željela reći da treba smanjiti priljev izbjeglica u Europu, koje dolaze zatražiti azil jer imaju dobro utemeljeni strah od progona, samo kako bi umirila neke desničarske političke vođe, nije učinila ispravnu stvar”, rekao je Negash.

U pravu je. Primjedbe Clinton bile su previše politički transparentne i koristoljubive. (Također su se pojavile u nevjerojatno loše vrijeme, dok Sjedinjene Države imaju ozbiljnih izazova s izbjeglicama na južnoj granici.)

Bivši britanski premijer Tony Blair, koji je intervjuiran za istu seriju u kojoj se pojavio i intervju s Clinton, imao je bolji pogled: “Morate se pozabaviti s legitimnim žalbama i odgovoriti na njih, što je razlog zbog čega danas u Europi ne možete izići na izbore ukoliko ne držite čvrstu poziciju prema imigraciji, jer su ljudi zabrinuti zbog nje. Ako to ne učinite … ostavljate populistima puno prostora za marširanje.”

Ovo je desetljećima bio argument za razumno ograničavanje imigracije. Osnovno stajalište National Reviewa, u kojem sam viši urednik, jest da će se, ukoliko se odgovorni političari ne pozabave legitimnim problemima s imigracijom, stvoriti politički vakuum koji će iskoristiti nerazumni političari. Ako vam se ne sviđa kako predsjednik Trump govori o imigraciji, onda možete ovo shvatiti.

No, čak i bolji primjeri mogu se naći diljem Europe i Skandinavije. James Kirchick, u svojoj knjizi The End of Europe, primjećuje da su, diljem Kontinenta, “nekad marginalizirane, antisustavne stranke povećale svoju popularnost na štetu onih glavnih, gotovo isključivo radi svog apsolutističkog stava protiv imigracije.”

Švedski demokrati, krajnje-desna stranka u Švedskoj koja je izrasla iz bijelog nacionalizma i, kako neki tvrde, neonacističke ideologije, osvojila je po prvi put 2010. pregršt mjesta u Parlamentu samo zbog toga što je bila jedina stranka koja je svoju kampanju temeljila na smanjenoj imigraciji.

Vlada, mediji i politički establišment u Švedskoj vodili su sveobuhvatnu kampanju demoniziranja stranke — te njezine politike. “Stigmatiziranjem Švedskih demokrata u nadi da niti jedan Šveđanin sa samopoštovanjem neće ni pomisliti glasati za njih, međutim, desilo se upravo suprotno od namjeravanog učinka”, napisao je Kirchick. Pet godina kasnije, tijekom migrantske krize 2015. “Švedski demokrati postali su najpopularnija stranka u zemlji.”

Jesu li svi Šveđani koji su promijenili stranke bili bigoti sve to vrijeme? Teško. (Kao što je slučaj i s Amerikancima koju su dali svoj glas Baracku Obami, a potom Trumpu.) No, konstantno inzistiranje da birači ne bi smjeli vjerovati svojim očima kad su u pitanju problemi vezani za imigraciju — neki od njih pretjerani, neki stvarni — švedske elite dale nisu dale biračima puno izbora. A sad, neodgovorni političari imaju toliko više prostora za manevriranje.

Problem Clinton je u tome što razumije potrebu triangulacije, uzimajući kulturološki ispunjena politička pitanja i oblikujući ih na način kako bi pridobila birače, kao što je to činio njezin suprug.

No, Clinton je, kao i mnogi drugi u njezinoj stranci i medijima, zarobljena narativom koja inzistira da svatko tko se ne slaže s njom (ili podržava Trumpa) nema moralnog legitimiteta. Ona želi obje strane: “Oni” su zli, ali ih svejedno moramo udobrovoljiti. To ne privlači nikoga.