SHAPIRO: Filozof s Clemsona u NYT: Možda bi se svi trebali ubiti ili barem pobaciti svu buduću djecu kako bi spasili planet

U ponedjeljak, New York Times objavio je članak profesora filozofije sa Sveučilišta Clemson Todda Maya na uvodnoj stranici. Njegov živahan, blagdanski naslov: “Da li bi izumiranje ljudi bila tragedija?” Da, odgovara on — ali samo jer smo si to sami učinili. U smislu gubitka za svijet, vjerojatno ne.

May započinje priznanjem da bi iskustvo “završetka ljudske vrste bilo loša stvar” — ili bi barem uzrokovalo nešto boli. On je agnostik što se tiče pitanja “zaslužuju li ljudska bića izumrijeti”. Pitanje o kojem se May pita jest da li bi bila “tragedija ako planet više ne bi sadržavao ljudska bića”. Njegov zaključak: “Bila bi tragedija, a možda bi to bila i dobra stvar.”

Ti prvi, čovječe.

Mayovo rasuđivanje je fascinantno nihilističko. On tvrdi da bi ljudsko izumiranje bila tragedija jer imamo tragičnu manu — naša kratkovidna uporaba okoliša — koji bi bio ispravljen našim izumiranjem. “Čovječanstvo”, rekao je, “je izvor uništavanja života svjesnih životinja na skali koju je teško dokučiti.” I dok priznaje da je “sama priroda teško Valhala mira i sklada”, ljudska bića su jedinstveno okrutna (u našu obranu, mi nemamo generaliziranu naviku kanibaliziranja naših partnera, poput nekih drugih vrsta). On objašnjava da uništavamo svijet:

Drugim riječima, May zapravo ne tretira ljude poput članova životinjske zajednice — on nas tretira kao neovisne o životinjskoj zajednici, što je zauzimanje neobične pozicije ako želite analizirati ljudske interese kao ekvivalentne onima životinjskima. No, May nastavlja navodeći kako ljudska bića donose “naprednu razinu razuma koji može iskusiti čudo”, kao i naše stvaranje “književnosti, muzike i slikarstva”, među ostalim rubnim prednostima ljudskog postojanja. Ovo je filozofski nedosljedno — ako bi masovni ubojica skladao simfonije, svejedno bi bio vrijedan uklanjanja. Nadalje, ako ne bi bilo ljudi, ne bi bilo nikoga tko bi uživao u znanosti, književnosti, muzici i slikarstvu, May pokušava otkloniti ovaj kriticizam navodeći da mi “cijenimo i često sudjelujemo u takvim praksama… jer ih nalazimo vrijednima truda.” Prema tome, “bio bi gubitak za svijet ako bi te prakse i iskustva prestala postojati.” No, to pretpostavlja neku objektivnu vrijednost praksi izvan subjektivnog užitka — što je pozicija koja u začetku ne preživljava ekvivalenciju ljudi-životinja, jer ako to učini, onda ljudi također uživaju u prehrani mesom i životu u klimatiziranim domovima. May je to, doista, prisiljen priznati.

Na kraju, ne postoji pravi način za opravdanje ubojitog ljudskog postojanja prema Mayovoj ekvivalenciji ljudi-životinja.

A to je i zaključak do kojeg May na kraju dolazi. On navodi:

To ga je dovelo do prilično neugodnog položaja u kojem bi se trebao ubiti za dobrobit planeta ili barem zagovarati masovne pobačaje. Ovo nije šala.

Ovo je poanta: filozofija utemeljena na urođenoj vrijednosti ljudskih bića može preživjeti. Filozofija koja se temelji na izjednačavanju ljudi i životinja osuđena je na imploziju — ili barem na presmiješni ‘self-own’ na stranicama New York Timesa.