PRAGER: Nacija imigranata — Samo ako se asimiliraju

Pišem ovu kolumnu u Japanu, zemlji čija je stopa kriminala najniža među zemljama s velikim stanovništvom. Upitao sam svoju japansku prevoditeljicu, sredovječnu ženu, za njezino mišljenje.

“Zašto je u Japanu tako malo zločina?”, pitao sam.

Bez trenutka razmišljanja rekla je: “Jer ne dozvoljavamo imigraciju.”

Svatko tko posjeti Japan ostane zapanjen etničkom homogenošću nacije. Ako sretnete bijelca, crnca ili Latinoamerikanca u Japanu, možete biti sigurni da se ta osoba nalazi u posjeti ili studira ondje i nije građanin te zemlje.

Isto tako, u Sjedinjenim Državama postoji izravna povezanost između etničke homogenosti i niskih stopa nasilja. Prema podacima za razdoblje 2016.-2017., četiri države s najnižim postotkom nasilja su:

1. Vermont — gdje je 95 posto stanovništva jedne rase (bijele).
2. Maine — gdje je 95 posto stanovništva jedne rase (bijele).
3. Wyoming — gdje je oko 93 posto stanovništva jedne rase (bijele).
4. New Hampshire — gdje je oko 94 posto stanovništva jedne rase (bijele).

Švedska, koja je većinu svoje moderne povijesti bila među zemljama s najnižim stopama nasilnog kriminala na svijetu, bila je gotovo uvijek homogena poput Japana. Sad kad je prihvatila stotine tisuća migranata iz Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, ona nije više homogena zemlja, a njezina razina nasilja dramatično se povećala.

Sve to nas vodi do određenog pravila, koje glasi, kako bi se održala niska stopa kriminala i stabilnost društva, zemlja ima samo dva izbora: Ne dozvoliti imigrantima ulazak u zemlju ili dozvoliti imigrantima ulazak u zemlju, ali sa sigurnošću da će se oni asimilirati s domaćom populacijom što je prije moguće.

Drugi izbor je bio izbor Amerike većim dijelom njezine povijesti i bio je jedinstveno uspješan u oblikovanju ljudi iz cijelog svijeta i svih pozadina u jednu naciju poznatu kao Amerikanci. Jedan od tri temeljna američka načela je e pluribus unum ili “od mnogih, jedan” (druga dva su, kao što svjedoče naše kovanice, sloboda i U Boga mi vjerujemo). A to je upravo ono što je Amerika učinila.

No, od 1960-ih, ljevica je zamijenila e pluribus unum i njegov nacionalni američki identitet s antitetičkim doktrinama različitosti i multikulturalizma.

Različitost i multikulturalizam slave nacionalne/etničke identitete nacija iz kojih su američki imigranti došli, umjesto slavljenja američkog identiteta i tradicionalnih američkih vrijednosti.

Ljevica neprestano ponavlja “mi smo nacija imigranata” bez isticanja druge polovice te činjenice — “koji se asimiliraju u Ameriku”. Ljevica ismijava nekadašnje američko uvjerenje “lonca za taljenje”. No, taj lonac za taljenje jedini je način na koji zemlja sastavljena od imigranata može izgraditi kohezivno društvo.

Amerika nikada nije bila samo “nacija imigranata”. Amerika je oduvijek bila nacija imigranata koji su željeli postati — ili su barem poučavani u američkim školama i općom američkom kulturom da postanu — Amerikanci.

Ako Amerika postane nacijom neasimilirajućih imigranata ili nacijom koja se sastoji od neasimilirajućih etničkih, rasnih i nacionalnih skupina koje su već ovdje, ona će prestati biti veličanstvena ideja i postat će samo još jednom nacijom koju razaraju sukobljene interesne skupine. Te različite skupine će se boriti jedna protiv druge — najprije verbalno, a zatim, možda, nasilno (i Amerika će vidjeti sve više i više nasilja) — baš kao što se to dogodilo u Francuskoj, Švedskoj i Njemačkoj otkad su počele primati milijune imigranata, od kojih mnogi nemaju nikakvih namjera postati Francuzima, Šveđanima ili Nijemcima.

Suprotno jednoj od najlažljivijih ljevičarskih tvrdnji, različitost nikada nije bila velika snaga Amerike. Velika snaga Amerike iskovala je američki identitet iz različitosti.

No, ljevica, sa svojom politikom identiteta i privrženosti multikulturalizmu — koja je izražena, na primjer, glasačkim listićima na desetinama jezika, širenjem odjela za etničke studije na sveučilištima i odobravanjem crnih spavaonica i zasebnih svečanih dodjela diploma — sve to poništava.

Ako želite razumjeti imigracijsku krizu, samo znajte da je zbog ljevičarskog poništavanja drugog izbora, ona mnogima učinila prvi izbor — japanski izbor — podnošljivijim po prvi puta u američkoj povijesti.