LIMBAUGH: Koliko je suosjećajna demokratska politika otvorenih granica?

Ljudi se zabavljaju ismijavajući selektivno iskorištavanje Svetog pisma Alexandrije Ocasio-Cortez kako bi podržala demokratsko zagovaranje otvorenih granica, ali nemojmo dopustiti da nas ova razdraganost odvrati od većih pitanja.

Nadolazeća kongresnica tweetala je: “Radost svijetu! Sretan Božić svima — ovo je za praznik ispunjen srećom, obitelji i ljubavlju prema svim ljudima. (Uključujući izbjegličke bebe u jaslicama + njihove roditelje.)”

Ostavimo po strani činjenicu da Ocasio-Cortez miješa priču o rođenju opisanu u Lukinom evanđelju, u kojem su Marija i Josip otišli u Betlehem kako bi se registrirali za rimski cenzus, s Matejevim opisom bijega supružnika u Egipat kako bi zaštitili Isusa od Herodovog dekreta o ubojstvu svakog dječaka mlađeg od 2 godine u Betlehemu. Ovaj potonji primjer također nije primjeren jer nije bilo ilegalnog prelaska u Egipat, jer je i on bio dio Rimskog carstva i, u svakom slučaju, jer su Marija i Josip slijedili Božju zapovijed koja im je naredila bijeg kako bi zaštitili Isusa; božanski poredak nadvladava svaki zakon stvoren od čovjeka. Hajde da također odgodimo bizarno propovijedanje o izbjegličkim bebama osobe čija stranka praktički podržava pobačaj na zahtjev.

Biblijska nepismenost Ocasio-Cortez je irelevantna. Stvar je u tome da ona nastavlja provoditi nesretnu praksu selektivnog pristupanja Svetom pismu u svrhu političke dobiti. Ona jednostavno pokušava pokazati da konzervativci nemaju suosjećanja za “strance” ili za izgubljene i da su nečuveno licemjerni te prevaranti koju se smatraju kršćanima dok se istodobno odbijaju ugledati na Isusovu ljubav.

U manje nesavršenom svijetu, ne bih se gnjavio s pobijanjem ove tvrdnje, no demokrati su obavili majstorski posao prožimanja naše kulture ovakvim klevetama i previše ljudi zapravo vjeruje u njih — baš kao što vjeruje u njihovu jednako opaku mantru da smo mrski rasisti, seksisti i homofobi.

Opako je zbog toga što oni znaju da to nije istina. No, glavna strategija regrutiranja Demokratske stranke jest pokazati da demokrati brinu za ljude, a republikanci ne. U svijetu u kojem su navodno dobre namjere kriterij, rezultati su manje bitni.

Iako sam uvjeren da prosječni konzervativac posjeduje isto ili više suosjećanja od prosječnog liberala, shvaćam da neću nikoga uvjeriti u to samom ovom tvrdnjom.

Ono što bi moglo poslužiti kao pomoć bilo bi ispitivanje koliko je suosjećajna i razborita demokratska politika o imigraciji i srodnim pitanjima u praksi.

U pozadini tweeta o izbjeglicama Ocasio-Cortez jest njezina implicitna optužba da republikance nije briga o izbjeglicama, strancima ili ostalim ranjivim osobama — da bismo uskratili azil onima koju zaista bježe iz svojih zemalja kako bi pobjegli od opasnosti i da posjedujemo sadističku želju odvajanja djece od njihovih roditelja.

Sve to su zlonamjerne laži. Republikanci ne žele ukinuti zakone o azilu, nego žele da se ti zakoni propisno primjenjuju kako bi se osigurala pomoć onima kojima je ona zaista potrebna. Kad demokrati podržavaju otvorene granice, gradove utočišta, sveobuhvatnu amnestiju i politiku uhvati-i-pusti, oni potiču graničnu anarhiju, trgovinu ljudima i bezakonje. Oni ugrožavaju američke građane i diskriminiraju protiv imigranata koji igraju po pravilima.

Pitanje o čijoj raspravi bismo trebali inzistirati jest da li demokrati uopće više vjeruju u koncept nacionalnih država — i osobito u američki suverenitet — nasuprot priklanjanju nekom prosvijećenom globalnom entitetu. Da li oni još uvijek imalo prigrljuju američku ideju? Teško da su Tvorci nacije razmatrali socijalizam i autoritarizam ‘odozgo prema dolje’. Mogao bih reći Ocasio-Cortez da je apostol Pavao rekao: “Počev od samo jednog čovjeka on je stvorio sve narode za nastaniti svu površinu zemlje, on je utvrdio određena vremena i ucrtao granice stanovanja ljudima.”

Aksiomatski je da nacija ne može postojati bez granica i graničnog nadzora. To je pogotovo istina za Ameriku zbog njezine jedinstvenosti u njezinim temeljnim idejama, koje su sadržane u Deklaraciji o neovisnosti i Ustavu.

Naši patriotski preci znali su da tradicija slobode ovisi o privrženosti Ustavu i građanstvu posvećenom uređenoj slobodi — shvaćajući da je sloboda besmislena i prolazna ukoliko se ne podvrgne vladavini zakona. Oni su vjerovali da je prva dužnost vlade da zaštiti svoje građane od domaćih i stranih prijetnji. Oni se nisu slagali o tome treba li i u kojoj mjeri izvoziti naša demokratska načela, ali nikad po pitanju smijemo li ih sačuvati za sebe.

Konzervativci gorljivo vjeruju u etničku raznolikost. Amerika je nesumnjivo — i slavno — amalgam bezbrojnih etničkih skupina. No, mi također vjerujemo u asimilaciju svih etničkih skupina u jednu zajedničku kulturu posvećenoj Ustavu i vladavini zakona — za razliku od balkaniziranog društva konkurentskih skupina koje su sumnjičave i neprijateljske jedna prema drugoj.

Zbog toga zakonski put do državljanstva i prateći proces naturalizacije sadrži zavjet odanosti podnositelja zahtjeva ovoj velikoj naciji čiji sastavni dio žele postati.

Demokrati moraju objasniti vjeruju li još uvijek u sam američki sustav i američki suverenitet — u njegovo pravo i dužnost provođenja svojih imigracijskih zakona, kao i urednog, kontroliranog sustava imigracije kojeg ti zakoni utvrđuju. Neka objasne na koji način bi ukidanje tih zakona bilo u najboljem interesu Amerike i njezinih građana u bilo kojem pogledu, na koji način bi poplavljivanje naših granica s ljudima koje ne možemo poduprijeti ili asimilirati pomoglo bilo tim imigrantima ili postojećim američkim građanima.

Ako nam je stalo da očuvamo Ameriku kao najslobodniju, najprosperitetniju i najkorisniju naciju na svijetu, onda ne smijemo nastaviti ignorirati sigurnost granica i sprječavati vladavinu zakona. Koliko bi suosjećajan bio svijet bez Amerike?