BAUER: Što je ‘liberalizam’?

Ovisi o kojem mislite. Helena Roseblatt nas u svojoj novoj knjizi podsjeća na raznolikost u dugoj tradiciji zapadne političke filozofije.

Izgubljena povijest liberalizma Helene Roseblatt važan je znanstveni rad, pregled varijacija “liberalizma” u posljednja dva stoljeća. U vrijeme kada se branitelji “liberalizma” boje da njihovim ideološkim neprijateljima u leđa pušu vjetrovi povijesti, Roseblatt nudi koristan podsjetnik i raznolikosti unutar tradicija “liberalizma”, kao i načine na koje određene varijante liberalizma mogu u konačnici završiti potkopavanjem svojih izvornih obećanja. Oni koji zagovaraju liberalizam često su ga smatrali ratobornim svjetonazorom (osobito na europskom kontinentu), ali su ponekad i nenamjerno isporučivali oružje protiv njega.

Rosenblatt nudi “povijest riječi” pojmova “liberal” i “liberalizam”. Kao što je na početku primijetila, njihova značenja su duboko osporavana. U Francuskoj je “liberal” povezan s “favoriziranjem ‘male vlade'”, dok u Americi označava favoriziranje ‘velike vlade’. Samoproglašeni “liberali” pozivaju na proširenje socijalne države, dok drugi tvrde da je to neopravdano ograničavanje slobode. Izgubljena povijest liberalizma je intelektualna povijest, a ne ideološka polemika, tako da se Rosenblatt ne upušta u određivanje koja se frakcija smatra “pravim liberalizmom”; ona umjesto toga želi istražiti kompleksnost tradicije.

Ona, međutim, konstruira sveobuhvatni argument: Ona ocrtava granice “ideje da je liberalizam anglo-američka tradicija koja se primarno odnosi na zaštitu individualnih prava i interesa.” Anglo-američki liberalizam, objašnjava, je samo jedna od grana tradicije, a ne cjelina. Posebnu pozornost posvećuje francuskoj i njemačkoj povijesti i pronalazi da su liberali u tom kontekstu bili svjesni opasnosti atomizma. Vjerovali su da načelo osobnog interesa mora biti nadopunjeno s drugim idealima. “Većina liberala bila je moralistička”, tvrdi ona i “neprestano se zalagala za velikodušnost, moralnu ispravnost i građanske vrijednosti.”

Rosenblatt započinje s latinskom riječi liberalitas, koja prenosi važnost velikodušnosti i građanske odgovornosti. Kako se taj koncept prenosio kroz Srednji vijek, renesansu i prosvjetiteljstvo, prošao je kroz modifikacije. Duh velikodušnosti u slobodi često se isprepliće s post-reformacijskim zahtjevima za vjersku toleranciju. U pismu židovskoj kongregaciji u Newportu, George Washington aplaudirao je Sjedinjenim Američkim Državama “što su čovječanstvu dale primjere proširene i liberalne politike” u kojoj “svi posjeduju jednaku slobodu savjesti i građanskog imuniteta”. Liberalitasova premisa aristokratske dužnosti i velikodušnosti postala je temelj argumenta za političke slobode, prema kojoj je svatko slobodan slijediti svoja vlastita uvjerenja. Društvo koje je u tom smislu liberalno pokazuje svoju velikodušnost svojim poštovanjem slobode savjesti.

S vremenom, oni koji su zagovarali “liberalizam” usvojili su niz drugih ciljeva. Rosenblatt bilježi divlje zamahe Francuske, koji su se mijenjali između varijanti demokracije i diktature u stoljeću nakon Revolucije. Ona istražuje val liberalne tjeskobe koji je uslijedio nakon Bismarckova uspona u Njemačkoj i koji je doveo do novog razmišljanja među tamošnjim liberalima. Krećući se prema zapadu od Kontinenta, ona promatra evoluirajuće američke i britanske debate o liberalizmu tijekom 19. i 20. stoljeća, kad su liberali razvili ideje o obrazovanju, religiji, socijalnim programima, rodnim odnosima i ekonomiji. I zaključuje s intrigantnim prikazom načina na koji je određeni oblik tržišno orijentiranog liberalizma postao sve istaknutiji kao odgovor na totalitarne horore nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza.

Ideološka raznolikost među liberalima bila je ogromna. Neki liberali žestoko su se protivili socijalizmu, dok su ga drugi podržavali — primjerice, francuski premijer Leon Bourgeois, nazivao se “liberalnim socijalistom”. Ipak, određeni kontinuiteti, iako ne nužno univerzalni, mogu se naći diljem “liberalnih” spisa. Jedan od njih bio je pridavanje pažnje teksturi društva. Tocquevilleova Demokracija u Americi je čuveno izlaganje ideje da politička sloboda ovisi o dubokom društvenom kapitalu, ali on nije bio sam u svom uvidu. Mnogi liberali tvrdili su da je moralna reforma središnji — ako ne i preduvjet — uspješnog liberalizma. U liberalnom francuskom ustavu iz 1848., navedeno je kako je temelj republike “obitelj, rad, vlasništvo i javni red”.

Liberali se možda ne mogu složiti oko toga koliko bi država trebala intervenirati kako si osigurala i zaštitila tu desideratu, no mnogi od njih su se složili da su uvjeti koji podupiru političku slobodu važni. Čak su i mnogi od onih koji su se ponekad poistovjetili s “klasičnim liberalizmom” bili naklonjeni vladinoj intervenciji u potrazi za određenim društvenim ciljevima. Na primjer, John Stuart Mill, kao što je Roseblatt spomenula, smatrao je da “vlada treba igrati ulogu u zaštiti manje sposobnih”, podržati konzervativne mjere, graditi svjetionike te se uhvatiti u koštac s ostalim poduhvatima koji unaprijeđuju javni interes.

Neprijateljstvo prema ortodoksnoj religiji bilo je uobičajeno među liberalima raznih uvjerenja. Mnogi su suosjećali s nekom verzijom “religije čovječanstva”, religije koja se “nije zadržavala na sumornim doktrinama o čovjekovoj grješnosti, niti naglašavala dogme i nadnaravno. Umjesto toga, naglašavala je važnost moralnog ponašanja i vjere u čovjekovu sposobnost da poboljša samog sebe.” Prihvaćanjem takvog vjerovanja, mnogi liberali bili su sumnjičavi prema snažno strukturiranoj organiziranoj religiji općenito, a osobito prema katolicizmu i ortodoksnom judaizmu. U Francuskoj, katolička crkva bila je glavni institucionalni rival državi; bitke između crkve i liberala nit su koja se proteže narativom Rosenblatt.

U takvim bitkama, obećanja nekih varijanti liberalizma doista mogu zvučati šuplje. Radikalna faza Francuske revolucije dovela je do rasprostranjenog vjerskog progona i pokolja religioznih disidenata. U Bismarckovoj Njemačkoj, liberali su podržali njegov Kulturkampf, koji je uključivao radikalne nove restrikcije na vjerski život, zahtijevajući, na primjer, državna odobrenja za razna crkvena imenovanja. Jedan njemački liberal zagovarao je “goruću mržnju kojom Njemačko carstvo progoni jezuitizam” kao sredstvo obrane Njemačke kao “zemlje tolerancije i prosvjetiteljstva”.

Ta represija religije ne pokazuje samo kako liberali ne mogu ispuniti obećanja o slobodi; ona također ukazuje na dublje napetosti unutar “liberalizma” i na moguće načine rehabilitacije ostvarivanja slobode. “Sumorne doktrine o čovjekovoj griješnosti” možda se smatraju passé u određenim krugovima, no one mogu biti korisna upozorenja o opasnostima moralne taštine: Budući da smo nesavršeni, nitko od nas nema savršen pogled na pravdu, a time i slučaj za intelektualnu velikodušnost postaje uvjerljiviji. Ta velikodušnost zahtijeva liberalitas u klasičnom smislu velikodušnosti prema drugima. Doista, čini se da se konvencionalne građanske slobode ne mogu održati bez određene razine liberalitasa.

Opadanje tog osjećaja liberalitasa ugrožava navodni projekt liberalizma za promicanje tolerancije i slobode. Doktrinarni sekularisti koji pokušavaju pročistiti religiju iz javnog života stavljaju pojačana opterećenja na religiozne i izjedaju građanski kapital koji je potreban za održavanje snažne republike. Štoviše, politička ideologija u kojoj se pretpostavlja da oblici liberalnog humanizma jedini imaju legitimne zahtjeve za vjerskim izričajem, naposljetku će biti prilično represivna. Niti senatori koji pokušavaju nametnuti vjerske testove (protiv, na primjer, pripadnika Kolumbovih viteza) za držanje javnih dužnosti, niti medijske kuće koje koriste selektivno uređivane videozapise kako bi nahuškali rulju protiv srednjoškolaca, ne bi se mogli nazvati “velikodušnima”.

Dok su neki liberali biti protivnici tradicionalne religije, drugi, uključujući Tocquevillea i Lorda Actona, vjerovali su u njezinu važnost za održavanje širokog spektra uvjeta koji su prvenstveno i omogućili ovo što danas smatramo “političkim liberalizmom”. Za liberale raznih boja koji misle da obrana slobode zahtijeva razvoj društvenog kapitala, vjerska sloboda bila bi presudna u zadatku osiguravanja kulturnih temelja na kojima počivaju moderne slobode.

Kako se visoki neoliberalni poredak suočava s rastućom oporbom diljem svijeta, Rosenblatt nas podsjeća da liberalizam sadržava mnoštvo. Štoviše, pozornost koju su liberali duž spektra u ranijim generacijama pokazali prema društvenim uvjetima mogla bi pomoći u informiranju naših vlastitih političkih rasprava. Mnogo od nas uzimaju zdravo za gotovo relativno stabilne demokratske vlade s širokim građanskim slobodama, ali ne smijemo zaboraviti da one počivaju na dubljim resursima. Ako je zanemarivanje tih resursa pomoglo utrti put sadašnjim političkim poremećajima, možda bi se ponovno obraćanje pažnje na njih moglo pokazati nužnim korakom za oporavak slobode definirane velikodušnošću.

Fred Bauer je pisac iz Nove Engleske. Njegov rad objavljen je u brojnim publikacijama, uključujući Weekly Standard i Daily Caller.