SCHMIDT: Venezuela i zaglušujuća tišina papa Franje

Dana 23. siječnja, ubijeno je više od 40 ljudi, a nekih 850 uhićeno od strane vladinih snaga dok su Venezuelanci izašli na ulice kako bi pokazali potporu Juanu Guaidu, šefu venezuelanskog zakonodavnog tijela i samoproglašenog privremenog predsjednika Venezuele. Prošli tjedan, dok se Europska unije pripremala pridružiti se Sjedinjenim Državama, Europi i većini zemalja Latinske Amerike što se tiče priznavanja mandata gospodina Guaida, stotine tisuće Venezuelanaca ponovno je izašlo na ulice tražeći Madurovu ostavku.

No, u zemlji koja je gotovo tri četvrtine katolička, jedan glas je izrazito nedostajao iz zbora podrške tranziciji natrag u demokraciju u Caracasu: onaj papa Franje, bivšeg nadbiskupa Buenos Airesa i prvog latinoameričkog pape.

U svojoj prvoj propovijedi nakon što je izabran za papu u listopadu 1978. godine, papa Ivan Pavao II. pozvao je svijet da se “ne boji”. Stvarno značenje poruke Ivana Pavla II. bilo je otkriveno u ožujku 1979. godine objavljivanjem Redemptor Hominisa u kojem je otvoreno osudio komunizam kao politički sustav koji ne poštuje ni ljudsko dostojanstvo ni slobodu. Četiri mjeseca kasnije, u lipnju 1979., papa je napravio svoj povijesni posjet Poljskoj i pomogao pokrenuti proces oslobađanja svog naroda. Međutim, nije služio samo kao glas svojih sunarodnjaka Poljaka. Kao što je naglasio tijekom svoje prve papinske posjete: “Ivan Pavao II., Slaven, vodi sve te [slavenske] nacije i ljude zajedno sa svojom.”

I u Latinskoj Americi, crkveni lideri imaju dugu povijest suprotstavljanja tiraniji.

Godine 1502., dominikanski fratar Antonio de Montesinos obratio se onome što bi se moglo smatrati prvom “latinoameričkom” krizom ljudskih prava kada je optužio predstavnike španjolske krune u Santo Domingu da su u stanju smrtnog grijeha “zbog okrutnosti i tiranije” prakticirane na domorocima. Vrativši se u Španjolsku, Montesinos je nastavio svoju obranu domorodaca na dvoru Karla I., napravivši tako presedan za latinoameričku crkvu i njezinom suprotstavljanju tiraniji.

Slično tome, salvadorski nadbiskup Oscar Romero suprotstavio se autoritarnoj desničarskoj vladi i njezinim odredima smrti da bi naposljetku bio ubijen u katedrali San Salvador 24. ožujka 1980. godine. U posljednjoj propovijedi prije svog ubojstva, Romero se izravno obratio onima koji su na vlasti: “U ime ovog napaćenog naroda, čiji se sve glasniji krici svakodnevno uzdižu do neba, preklinjem vas, molim vas, naređujem vam, u ime Boga, zaustavite represiju.”

Kad je Franjo izabran za papu u ožujku 2013., Latinska Amerika nalazila se usred još jednog razdoblja političkih previranja, a socijalizam 21. stoljeća bio je temelj vlada Argentine, Bolivije, Brazila, Ekvadora, Nikaragve i Venezuele. Mjesec dana nakon svoj prve papinske mise, Nicolás Maduro izabran je kako bi zamjenio Huga Chaveza u Venezueli.

Političku i humanitarnu krizu koju je Venezuela naposljetku pretrpjela ne bi smjeli podcijeniti. Venezuela, svojedobno regionalna sila, danas može biti okarakterizirana masovnim nestašicama hrane, urušenom unutarnjom infrastrukturom, rasprostranjenim političkim zatvaranjima, sve većim stopama ubojstva i inflacijom za koju se predviđa da će u 2019. doseći 10 milijuna posto. U konačnici, nije teško razumjeti zašto je više od 3 milijuna Venezuelanaca napustilo svoju zemlju od 2015. godine i zašto na tisuće njih i dalje svakodnevno napuštaju svoju zemlju. Da bi stvari bile još gore, Madurov režim sad odbija propustiti humanitarnu pomoć u zemlju,.

Međutim, dok je Ivan Pavao II., Slaven, stajao u solidarnosti sa silama promjene koje su izazivale komunizam u njegovoj rodnoj Poljskoj, Franjo, Latinoamerikanac, nije se pridružio slobodnom svijetu u prepoznavanju Juana Guaida, 35-godišnjeg privremenog predsjednika, nego je umjesto toga stao uz bok državama poput Rusije, Kine, Kube i Turske koje nastavljaju priznavati Madurov nelegitimni mandat. Umjesto da stane uz ogromnu većinu Venezuelanaca koji žele kraj svoje bolivarske noćne more, papa Franjo ponudio je mirovno posredništvo između Madura i Guaida ako “obje strane to zatraže”. Venezuelanska crkva se otvoreno usprotivila ovoj ponudi.

Danas, više nego ikad, Latinskoj Americi potreban je njezin prvi papa kako bi služio kao glas u divljini, solidaran s onima koji pate u Venezueli i pozivajući na poštivanje njihovih života i dostojanstva. U Evangelii Gaudium, Franjo je napisao da “svaki pojedini kršćanin i svaka zajednica pozvana je da bude Božji instrument za oslobođenje i promicanje siromašnih… to zahtijeva da budemo poslušni i pozorni na vapaje siromašnih i da im pristignemo u pomoć.” Katolici diljem svijeta trebali bi moliti da se Sveti Otac sjeti tih riječi i konačno pridruži venezuelanskom narodu u njihovoj borbi za slobodu.