WALSH: Svi znaju da biološki muškarci ne pripadaju u ženski sport. Zašto onda to dozvoljavamo?

Nadolazeće NCAA žensko prvenstvo u atletici uključivat će impresivnog natjecatelja. CeCe Telfer dominira stazom, postigavši najbrže vrijeme sezone u utrci na 200 metara, a na utrci s preponama zauzima treće mjesto u naciji. Jedini problem je taj što je CeCe Telfer muško.

CeCe Telfer je zapravo lik koji se do malo prije identificirao kao muško. Tek je u svojoj posljednjoj godini doživio epifaniju, shvativši da je cijelo ovo vrijeme bio djevojka i donio herojsku odluku da napusti mušku konkurenciju i umjesto toga se natječe protiv sportaša koji imaju 20% manje mišićne mase u svojim nogama, manje brzih mišićnih vlakana, manja pluća, manje srce, kraće noge, mnogo više estrogena i mnogo manje testosterona te manji kapacitet proizvodnje kisika pri naporima. Gosp. Telfer se hrabro odlučio natjecati protiv ljudi koji imaju doslovno na desetke nepromjenjivih bioloških nedostataka u odnosu na njega.

On zasigurno nije jedini koji je napravio ovaj prijelaz. Samo prošli tjedan, Andraya Yearwood i Terry Miller, obojica momci, završili su na prvom i drugom mjestu u utrci na 55 jarda na ženskom državnom atletskom prvenstvu u Connecticutu. Gosp. Miller je također bio prvi na 300 metara. Kako bih vam dočarao fundamentalnu nepravednost ove situacije, gosp. Miller je osvojio zlato s rezultatom od 38,9 sekundi. Drugi je ostao čitavu sekundu iza njega — puna vječnost na atletskoj stazi. No, da se gosp. Miller natjecao protiv svojih bioloških sunarodnjaka, nalazio bi se dvije sekunde iza lika koji je završio na 25. mjestu. Da ponovim: njegovo “pobjedničko” vrijeme protiv cura stavilo bi ga daleko izvan prvih 25 u muškoj konkurenciji. Najgori lik u muškom atletskom timu može trenutno postati najbolji u ženskom timu.

Zbog Millerove i Yearwoodove taktike varanja, biološka žena na prvom mjestu potisnuta je na treće, a njezina zlatna medalja magično se transformirala u brončanu na više-manje sličan način na koji su se gosp. Yearwood i gosp. Miller magično transformirali u žene. Biološka žena na 6. mjestu, Selina Soule, potisnuta je na 8., što je značajan podatak jer je time izgubila mogućnost natjecanja ispred sveučilišnih trenera i skautova. Selina je prije nekoliko nekoliko dana izrazila svoje razočarenje na Fox News.

Pogledajte taj isječak. On je uznemirujući na više razina. Primijetit ćete kako je Selina prisiljena pretvarati se da je “sretna” zbog dvojice muškaraca koji su je prevarom istisnuli s njezinog zasluženog 6. mjesta. Čak pri izražavanju svog protesta, ona formulira svoje mišljenje u retorici koja odobrava transrodnost. Ona se boji reći kako se doista osjeća. A tko je može kriviti zbog toga? Martina Navratilova je legenda ženskog tenisa i otvorena zagovarateljica gay prava, no ljevičari su je odbacili i svrgnuli s njezine pozicije zagovaratelja gay prava zbog toga što je izrazila savršeno logično stajalište da se muškarcima ne bi smjelo dopustiti natjecanje protiv žena u ženskom tenisu. Ako legendarna sportašica ne može izraziti čak ono očigledno u vezi ovog pitanja, što bi trebala učiniti srednjoškolka? Žene ne samo da moraju gledati invaziju i potkopavanje svojih sportova od spolno zbunjenih muškaraca, već su prisiljene to promatrati u tišini i prešutnoj suglasnosti. Svaki prošaptani protest bit će brzo kažnjen.

Ne mogu okriviti srednjoškolske djevojke zbog suradnje s ovim ludilom. Njima doslovno nije dan nikakav izbor (toliko o cijeloj pro-izbor priči). No, što mi ostali radimo? Sinoć sam proveo anketu na Twitteru, postavivši pitanje da li bi biološkim muškarcima trebalo biti dopušteno nastupanje u ženskim sportovima. Bilo je gotovo 30.000 odgovora. Punih 97% bilo je protiv. Sad, očito je da većina mojih sljedbenika naginje konzervativnim pogledima, tako da ti rezultati teško mogu biti smatrani znanstvenima. Ipak, u prošlosti nisam mogao dobiti takav, gotovo jednoglasni konsenzus, o bilo kojem drugom pitanju. Pobačaj, imigracija, prava na oružje, porezi, homoseksualni brak — bio bih sretan kad bi bilo koje od tih pitanja doseglo 60%.

Možete provesti vlastito anegdotično ispitivanje. Samo pročitajte odjeljak s komentarima u bilo kojem članku koji govori o biološkom muškarcu koji pobjeđuje hrpu djevojaka na sportskom natjecanju. Svaki komentar ili gotovo svaki komentar će sigurno biti protiv. Ili još bolje, pitajte svoje prijatelje i susjede za mišljenje. Pogledajte možete li naći ijednu osobu u stvarnom životu koji misli da je dobra ideja da se Terry Milleri ovog svijeta natječu protiv Selina Soulea. Samo najradikalniji, najobmanutiji, najmanje znanstveno pismeni i ideološko slijepi ljudi će se složiti s ovom praksom. A opet, to se događa širom zemlje. Zašto?

Iako gotovo svaka normalna osoba misli da je ludost dopustiti biološkim muškarcima ulazak u ženski sport, lako je ukazati da, nekim slučajem, radikalna manjina kontrolira akademiju, medije, Hollywood i otprilike polovicu Kongresa. Oni nemaju brojke na svojoj strani, ali posjeduju utjecaj i moć. To je istinito, ali nepotpuno objašnjenje. Činjenica je da se ova transrodna ludost infiltrirala u naše škole i u naše sportske lige jer smo to mi, normalni ljudi, dopustili. Ne moramo to dopustiti. Mogli bismo to vrlo brzo zaustaviti, ali mnogi od nas se previše plaši oznake “bigot” i “transfob” kako bi učinili ono što treba učiniti.

Evo jedne stvari koju možemo učiniti: svaki roditelj s pravom biološkom kćeri može izvući svoju djecu iz bilo kojeg tima ili lige koja dopušta natjecanje muškim sudionicima. U trenutku kad muškarac stupi na stazu, teren ili hrvački tepih, natjecateljice bi trebale sjesti — ili čak kleknuti na koljeno, kako bi preuzele simbol — i odbiti sudjelovanje. To ionako nije prava konkurencija. Stvar postaje farsa čim se pojave muški infiltratori. Ako bi djevojke to tretirale kao farsu i odbile sudjelovanje u njoj (trebala bi im potpora i ohrabrenje svojih roditelja za to), na kraju bi škole i lige morale odabrati između službenog kraja ženskog sporta ili službene obnove ženskog sporta. Možda izaberu prvo, ali čisto sumnjam. Ne ako će svaki roditelj glasno zahtijevati potonje.

Ovo je jedan kulturni rat — po mom mišljenju, važan — u kojem razumna i normalna strana može lako pobijediti. Brojke su jednostavno previše nadmoćne u našu korist, a ispravnost naše pozicije je jednostavno neosporno jasna. Ali moramo biti spremni progovoriti i možda poduzeti nekakvu akciju. Oni će nas nazivati “transfobima” i “bigotima” jer im je taj argument jedino dostupan, ali koga briga? Ako je “transfobija” vjerovanje u biologiju i zdrav razum, neka bude. Nosit ću tu oznaku s ponosom. I vi biste trebali.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.