WILLIAMS: Je li problem u oružju?

Svaki put kad dođe do tragične pucnjave, čujemo sve više poziva za kontrolom oružja. Razmotrimo nekoliko povijesnih činjenica. Do 1910. godine, Nacionalna puškarska udruga (NRA) uspjela je osnovati 73 srednjoškolska streljačka kluba. Drugo izdanje Priručnika za izviđače iz 1911. godine, uvjetovalo je prolaženje juniorskog streljačkog programa NRA kao preduvjet dobivanja značke iz streljaštva. Godine 1918., kompanija Winchester Repeating Arms osnovala je svoje vlastite Winchester Junior Rifle trupe. Program je do 1925. godine narastao do 135.000 članova. U New Yorku, klubovi vatrenog oružja osnovali su se u srednjim školama Curtis, Commercial, Manual Training i Stuyvesant. S toliko vatrenog oružja u rukama mladih, jesmo li vidjeli današnju razinu nasilja među mladima?

A što je s raspoloživošću oružja? Katalozi i časopisi iz 1940-ih, 50-ih i 60-ih bili su puni reklama za vatreno oružje usmjerenih djeci i roditeljima. Na primjer, “Što svaki roditelj mora znati kad dječak ili djevojčica želi pušku” objavila je Nacionalna zaklada za streljačke sportove. Sears katalog narudžbi putem pošte iz 1902. godine, sadržavao je 35 stranica s reklamama za vatreno oružje. Ljude su jednostavno poslali novac i vatreno oružje im je dostavljeno. Većinu naše povijesti, osoba je jednostavno mogla ušetati u trgovinu, gotovo bilo gdje u našoj zemlji i kupiti oružje. Malo država je imalo čak i dobna ograničenja za kupnju oružja.

Te i druge povijesne činjenice trebale bi nas prisiliti da se zapitamo: Zašto — u razdoblju u našoj povijesti kad je oružje bilo lako dostupno, kad je osoba mogla jednostavno ušetati u dućan ili naručiti oružje poštom, kad nije bilo pozadinskih provjera FBI-a, bez razdoblja čekanja ili zahtjeva za licenciranjem — nije bilo toliko učestalog nasilja s oružjem kakvog vidimo danas, kad je pristup oružju znatno restriktivniji? Oružje je oružje. Kad bi bilo sposobno za ponašanje, kao što neki ljudi očito sugeriraju, ono bi radilo u ono vrijeme isto ono što radi danas.

Običaji, tradicije, moralne vrijednosti i pravila ponašanja, a ne samo zakoni i vladine regulative, su ono što čini civilizirano društvo, a ne ograničenja na nežive objekte.

Ove norme ponašanja — prenesene primjerom, usmenom predajom ili religijskim učenjima — predstavljaju tijelo mudrosti destilirano kroz godine iskustva, pokušaja i pogrešaka te opažanja onoga što funkcionira. Korist posjedovanja običaja, tradicija i moralnih vrijednosti kao načina reguliranja ponašanja jest ta da se ljudi pristojno ponašaju čak i ako ih nitko ne promatra. Drugim riječima, moralnost je ta koja stoji na prvoj liniji obrane društva od neciviliziranog ponašanja.

Moralni standardi ponašanja, kao i stroga i brza kazna za kriminalno ponašanje, nalaze se u našoj zemlji pod opsadom već više od pola stoljeća. Moralni apsoluti su napušteni kao misao vodilja. Učili su nas da ne sudimo, da je određeni životni stil ili vrijednost jednako dobar kao i drugi. Napad na moralne standarde najčešće je orkestriran od strane obrazovnog establišmenta i progresivaca. Policija i zakoni nikad neće moći zamijeniti tu odmjerenost osobnog ponašanja kako bi se stvorilo civilizirano društvo. U najboljem slučaju, policija i sustav kaznenog pravosuđa posljednja su očajnička linija obrane civiliziranog društva. Što postajemo više necivilizirani, to nam je potrebno više zakona kako bismo regulirali ponašanje.

Ono što je najgore u svemu jest što se umjesto pokušaja povratka onome što je radilo, progresivci žele zamijeniti ono što je radilo onim što zvuči dobro ili što se čini prihvatljivim, poput češćeg zaključavanja oružja, duljeg vremena čekanja i strožeg zakona o posjedovanju oružja. Zatim postoje nepromišljeni progresivni “lijekovi” poput “nulte tolerancije” za igre na školskom dvorištu u vrijeme odmora poput policajca i lopova ili kauboja i indijanaca, vikanja “bang bang”, crtanja pištolja, slaganja pištolja od Lego kockica ili griženja Pop-Tarta u oblik pištolja. Ovakva nepatvorena ludost — koja se fokusira na nežive stvari kao što je pištolj umjesto na moral, samodisciplinu i karakter — i dalje će donositi razočaravajuće rezultate.

Walter E. Williams je američki ekonomist, komentator i akademik. Profesor je ekonomije na Sveučilištu George Mason, kao i kolumnist i autor poznat po svojim klasičnim liberalnim i libertarijansko konzervativnim pogledima.