PragerU | Tko su rasisti?

Nazvati nekoga rasistom je ozbiljna optužba. Konzervativci se svakodnevno optužuju za rasizam od strane ljevice. Jesu li te optužbe osnovane? Ili se nešto drugo događa. Derryck Green iz Project 21 daje nam neke provokativne odgovore.

Svakog dana netko od istaknutih pripadnika ljevice — političar, voditelj vijesti na kabelskoj, ličnost iz zabavne industrije — optužuje nekoga na desnici za rasizam.

Evo tipičnih primjera:

Voditelj MSNBC-a Chris Matthews rekao je sljedeće: “Doba Jim Crow-a uspjelo je pronaći novi dom u… Republikanskoj stranci 21. stoljeća.”

Komičar Seth Mayers rekao je publici u svojoj kasnonoćnoj emisiji da se republikanci bave “otvorenim rasizmom”.

Zastupnica države Tennessee, London Lamar, crnkinja, objavila je da je čitava država Tennessee “rasistička. Točka.” Ovo je bilo netom nakon što je izabrana… u Tennesseeju!

Činjenica da ljevica naziva desnicu rasističkom nije novost. To se traje već desetljećima.

Republikanski predsjednici Richard Nixon, Ronald Reagan, George Herbert Walker Bush i njegov sin George W. Bush, svi oni su bili optuženi da su rasisti. I, naravno, s ljevičarske perspektive, “rasist” je doslovno srednje ime Donalda Trumpa.

Nazvati nekoga rasistom je vrlo ozbiljna optužba. Rasist je osoba koja vjeruje da je jedna rasa inherentno superiorna ili inferiorna drugoj. Inteligencija, karakter ili vrijednosti nisu ono što određuje vrijednost pojedinca; to je njegova boja kože.

Reći da je rasizam blesav i glup — da ne spominjemo i zao — značilo bi podcijeniti čitavu stvar. No, prema većini demokrata, republikanci su upravo toliko glupi i toliko zli.

Dakle, pogledajmo neke od konzervativnih politika kako bismo vidjeli jesu li oni doista rasisti. Ako jesu, onda ljevica ima opravdani razlog za pritužbu. Ako nisu, onda ljevica laže.

Dugogodišnje konzervativno protivljenje afirmativnoj akciji dobro je mjesto za početak. Demokratski predsjednik John F. Kennedy je bio taj koji je 1961. godine prvi upotrijebio izraz “afirmativna akcija”. Ali afirmativna akcija u onom smislu na koji mislimo danas nije implementirana sve do 1970. godine, tijekom administracije republikanskog predsjednika Richarda Nixona.

Teorija je bila da su, zbog povijesne diskriminacije, crnci bili u nepovoljnom položaju u odnosu na druge rase i etničke skupine. Kako bi se to izbjeglo, trebali su se spustiti standardi koje većina crnaca nije mogla ispuniti.

Moglo bi se reći da je ova politika imala neku određenu korist u vrijeme kad je prvi put implementirana. No, to je bilo prije mnogo godina. Konzervativna pozicija je da su crnci u više navrata dokazali da se mogu natjecati s bilo kim bez beneficija nižih standarda. Postoje bezbrojni primjeri uspjeha crnaca na svim poljima te na svim razinama. Ta politika više nije potrebna.

No, konzervativni argument ide još dalje. Studija nakon studije pokazuje da, u slučaju upisa na fakultete, afirmativna akcija crncima više šteti nego im pomaže. Smanjivanjem standarda za prijem za crnce (i nekih drugih manjina), fakulteti mnoge od tih studenata osuđuju na neuspjeh. Oni se primaju na škole za koje nisu dovoljno pripremljeni. A visoka stopa crnog odustajanja potvrđuje ovo stajalište.

Zar bi i moglo biti drukčije? Kad bi se akademski nepripremljeni bijeli studenti primali u Ivy League škole, oni bi također bili predodređeni na neuspjeh.

Konzervativci vjeruju da su crnci i ostale manjine jednako sposobni uspjeti kao inženjeri, kirurzi, policajci, biznismeni, odvjetnici i studenti poput svojih bijelih kolega. Stoga je smanjenje standarda za crnce nepotrebno, a isto tako i uvredljivo. A ipak, zbog ovog uvjerenja, konzervativci se nazivaju rasistima.

Dakako, ironija je da oni koji optužuju konzervativce da su rasisti vjeruju da crnci i ostale manjine nisu sposobni uspjeti poput bijelaca te stoga trebaju pomoć afirmativne akcije — gotovo pola stoljeća otkad je prvi put implementirana.

Pogledajmo još jedan problem u kojem se ovaj kontrast između konzervativaca i onih koji ih optužuju još više ističe: osobne iskaznice.

Konzervativci govore da bi Amerika trebala donijeti zakon koji bi zahtijevao od svakog građanina da pri glasanju predstavi svoju osobnu iskaznicu, baš kao što je to slučaj u europskim zemljama, kako bi se osigurali pošteni izbori. Jesu li sve te demokracije rasističke? Naravno da ne. A opet, optužitelji govore da su konzervativci koji podržavaju osobne iskaznice rasisti.

Zašto to govore? Zbog toga što je to, kako tvrde, zapravo lukavstvo namijenjeno sprječavanju crnaca i ostalih manjina od glasanja pošto mnogo od njih jednostavno nisu sposobni pribaviti osobnu iskaznicu.

Možete li biti više snishodljivi od ovoga? Budimo iskreni. Trebate iskaznicu kako biste mogli voziti, letjeti, kupiti pivo, pa čak i kupiti neke lijekove za prehladu. Bijelci to mogu, ali crnci ne? Recite mi ponovno, tko su ono rasisti?

Još jedan primjer: konzervativci su ti koji zagovaraju školu po izboru, koja bi omogućila svim roditeljima, a ne samo bogatima, da odluče koju školu će pohađati njihovo dijete. Školarine, čarter škole — sve to su konzervativne inicijative. Oni na ljevici bore se protiv tih reformi na svakom koraku. Ljevica je ta koja ne vjeruje da će manjinski roditelji izabrati prikladnu školu za svoju djecu. Zašto nisu rasisti oni koji drže crnu djecu u lošim školama?

U nekom trenutku, možda ćete se, poput mene, početi pitati: Tko je doista opsjednut s rasom? Ljevica ili desnica? I čije politike doista štete crncima?

To možda nisu oni na koje mislite.

Ja sam Derryck Green iz Project 21 za Prager University.