KLAVAN: Možemo li vjerovati?

Zapad pada. U tišini, politički, bez nasilnog prevrata, islamisti preuzimaju kontrolu nad Francuskom. Raskalašeni profesor književnosti po imenu François umirovljuje se u samostan blizu Poitiersa, mjesta na kojem je 732. godine Charles Martel zaustavio posljednji proboj islama. Čovjek istodobno hipnotiziran i utučen senzualnim zadovoljstvima kulturne dekadencije, François nastoji ponovno uspostaviti vezu s kršćanskom religijom koja je oblikovala veliku francusku kulturu prošlosti.

Ali vjera u tu religiju mu neće doći. “Više nisam prepoznao značenje moje prisutnosti na ovom mjestu”, rekao je o samostanu. “Na trenutak bi mi se ono ukazalo, slabašno, da bi potom jednakom brzinom nestalo.” Ostavio je samostan, spreman preobratiti se na islam i pokoriti se novom poretku.

“Ukazat će mi se nova prilika; i bit će to prilika za započeti jedan novi život, bez neke osobite veze s onim prethodnim”, rekao je. “I neću imati za čim žaliti.”

Ova sekvenca iz kontroverznog romana Michela Houellebecqa iz 2015. godine pod nazivom Pokoravanje gotovo je savršena fiktivna reprezentacija fenomena koji sam primijetio u mnogim intelektualcima od najnovijeg uspona radikalnog islama. Ti mislioci vide kraj velikih dana Zapada, dok nasilan, netolerantan oblik islama prožima njegove ruševine. Oni vjeruju da je Europa izgubila volju za životom i da je taj gubitak vezan s gubitkom vjere u kršćanstvo. No, iako žude za oživljavanjem Zapada — i iako mnogi od njih čak podržavaju kršćanstvo kao društveno dobro ili metaforičko sredstvo za istinu — oni sami ne mogu vjerovati.

Slučajno, Houellebecqov roman objavljen je isti dan kad su islamisti masakrirali zaposlenike satiričnog časopisa Charlie Hebdo, baš kao što je i ovaj esej objavljen neposredno nakon masakra miroljubivih muslimana od strane bijelog supremacista na Novom Zelandu. No takvom porastu broja nasilnih napada iz mržnje ne smije biti dozvoljeno ušutkati temeljnu raspravu među ljudima dobre volje.

Zašto bismo se trebali nazivati kršćanima, knjiga filozofa i političara Marcella Pera iz 2008. godine, najjasniji je primjer fenomena koji opisujem. Napisana kao odgovor na 9/11, ona opisuje Europu paraliziranu umorom od mržnje same sebe, spremne odati počast svakoj kulturi osim onoj vlastitoj. “Zapad danas prolazi kroz duboku moralnu i duhovnu krizu, zbog gubitka vjere u vlastitu vrijednost, koja je pogoršana toliko prisutnom apostazijom u kršćanstvu unutar današnje Zapadne kulture”, napisao je Pera. On jasno kaže da pod kršćanstvom misli na cjelokupnu judeo-kršćanstvu tradiciju i nadalje ističe: “Bez vjere u jednakost, dostojanstvo, slobodu i odgovornost svih ljudi — što znači, bez religije čovjeka kao sina i slike Božje — liberalizam ne može obraniti temeljna i univerzalna prava ljudskih bića ili nadu da ljudska bića mogu koegzistirati u liberalnom društvu. Osnovna ljudska prava moraju se promatrati kao dar Božji … te stoga van političkog utjecaja i neprenosiva.”

To zvuči poput cri de coeur strastvenog vjernika, nečega što bismo bili navikli čuti od eurofila pape Benedikta XVI, koji je napisao uvod u esej. Ali nije tako. Naslov knjige otkriva igru. Pera ju je mogao nazvati Zašto bismo trebali biti kršćani. Ali on je ateist. On prihvaća poznati argument Immanuela Kanta da je Bog nužan za postojanje morala. Ali iz toga, on ne rezonira da moramo imati vjeru, već da “moramo živjeti … kao da Bog postoji.”

Iako toliko nasušno potrebno koliko kršćanstvo jest u ovom slučaju, on ne može vjerovati.

Godine 2017., u Čudnoj smrti Europe, Douglas Murray smatra da je smrtonosna spirala islamističke agresije i zapadnjačke mržnje samoga sebe još više uznapredovala. Razmotrite, samo radi primjera, “grooming” bande muškaraca pakistanskih, iranskih, turskih i ostalih muslimansko-imigrantskih pozadina, koje su zlostavljale na tisuće lokalnih djevojčica u Rotherhamu i ostalim mjestima, dok su vlasti okretale glavu iz straha da ne budu nazvani rasistima. Poput Pera, Murray shvaća da je gubitak kršćanske vjere snažno doprinio “problemu egzistencijalnog umora u Europi, osjećaja da je za Europu priča završila i da se mora dopustiti započinjanje nove priče.”

“Osim u slučaju da nereligiozni mogu raditi sa, a ne protiv izvora iz kojeg je došla njihova kultura, teško je vidjeti bilo kakav put”, piše Murray. “Uostalom, iako će ljudi možda pokušati, malo je vjerojatno da će itko moći izmisliti potpuno novi skup uvjerenja.” Ali Murray je također nevjernik, kao što mi je izričito napomenuo tijekom razgovora na mom podcastu. Opet, on zna da je vjera potrebna, ail ne može vjerovati.

Psiholog Jordan Peterson postao je popularna senzacija jašući na rogovima ove dileme. Njegovi videozapisi, govori i najprodavanija knjiga samopomoći 12 pravila za život: Protuotrov kaosu, svi oni zagovaraju prožimanje života smislom i moralnošću za koje je Kant tvrdio da moraju biti logično vezani uz postojanje Boga. Ali kada je riječ o proglašavanju svojih stvarnih uvjerenja, on je dvosmislen. “Ponašam se kao da Bog postoji”, rekao je u jednom videu, odjekujući Pera. “Sad sami možete odlučiti znači li to vjerujem li u Njega.”

Ako sam već prisiljen donijeti osobni zaključak, mislim da je Peterson Jungovac. Ispod svoje teško shvatljive frazeologije, švicarski filozof Carl Jung u suštini je ponovno zamislio duhovnost kao emanaciju najdubljih istina ljudskog iskustava. “Ne možemo reći”, napisao je, “jesu li Bog i nesvjesno dva različita entiteta.” U praksi, to znači da je Jungovski bog u konačnici metafora, sredstvo eksternaliziranja našeg kolektivnog nesvjesnog i njegovog “arhetipa cjelovitosti”. Nikakva količina dvosmislene verbalizacije ne može sakriti slabosti metaforičkog boga. On označuje ljudsko značenje nasuprot živoj objektivnoj Prisutnosti koja je izvor tog značenja.

Dakle, čak i u pokušaju rješavanja zapadnjačke krize volje koju je izazvao naš gubitak vjere, Peterson također, pretpostavljam, ne može doista vjerovati.

Što se to ispriječilo između tih umova i vjere? Peterson se, na primjer, pobunio protiv pitanja “Vjerujete li u Boga?” jer, kaže: “To je pokušaj da me satjerate u kut… Pitanje je postavljeno na način da se moram čvrsto postaviti na jednu stranu binarnog argumenta.”

Ali to mi se čini neiskrenim. Sve izjave o vjerovanju tjeraju mislioca u kut. Ako je svijet okrugao, on ne može biti i ravan. A ako u tom svijetu postoji objektivna moralnost i značenje, oni moraju imati krajnje objektivni izvor. Živjeti “kao da Bog postoji” u biti znači inzistirati na zaključcima silogizma čije ste premise odbacili. Bez obzira na Pera i Petersona, ovo nema nikakvog smisla, a argumenti koji nemaju smisla naposljetku se urušavaju.

Međutim, Murrayjev prigovor vjeri je koherentniji. On vjeruje da su znanost i povijesni kriticizam učinili “najvjerojatnije nepopravljivu štetu … što se tiče doslovno-istinitih tvrdnji religije.” Ako je on u pravu, onda je svejedno je li vjera potrebna; vjera je nemoguća. Ne možete tražiti od društva da se pretvara vjerovati u nešto što nije.

No, je li Murray u pravu? Jesu li znanost i kriticizam doista potkopali kršćanstvo? Ili je jednostavno stvar u tome što je nevjerica postala intelektualno podrazumijevano uvjerenje? Čini se vrlo mogućim da je vjera osujećena snažnom društvenim narativom koji inzistira na tome da kršćanstvo ne može napredovati u suvremenom svijetu kakvog mi poznajemo.

Ovaj narativ — nazovimo ga Prosvjetiteljskim narativom — s nama je već stoljećima. On ide otprilike ovako: pad Rima u petom stoljeću bacio je Zapad iz klasične civilizacije u kulturnu tminu. Sljedećih 1.000 godina, Crkva je poticala praznovjerje, gušila intelektualnu slobodu i potiskivala znanstveno istraživanje. S renesansom klasičnog učenja oslobođen je razum, otkrivena je znanost, a vjeru smo ostavili iza sebe dok smo marširali u svijet čudesa.

Taj Prosvjetiteljski narativ imao je svoje početke u nekoj vrsti humanističke propagandne kampanje. Pojmovi poput Mračnog doba i Srednjeg vijeka nastali su u zoru renesanse (pojam koji je i sam po sebi varljiv). Svrha im je bila da učvrste samoveličajuću ideju da su ponovno zapalili vatru znanja nakon mračnog “srednjeg” razdoblja.

Kampanja je bila pun pogodak. Prosvjetiteljski narativ dominirao je zapadnjačkim umom. To je kontekst u kojem je Don Kihot poludio u pokušaju oponašanja starih viteških vrijednosti u sukobu s novom stvarnošću. To je razlog zašto je Shakespeare zamislio Hamleta nasukanog bez uvjerenja u iznenadnom nedostatku jasne moralne istine. To je razlog zašto je Hegel objavio da je “vjera u vječne zakone … nestala”, a Nietzsche proglasio da je “Bog mrtav”. I dok su mnogi moćni umovi — poput Coleridgea, Dostojevskog, C. S. Lewisa i pape Benedikta XVI — prosvjedovali nije tako, da čak i u prosvijećenom svijetu Bog još uvijek živi, prevladavajući osjećaj među misaonom elitom izrazio je Matthew Arnold u svojoj “Doverskoj plaži”: More Vjere, jednom u punoj plimi, neumoljivo se povlači “melankoličnom, dugom, uzmičućom rikom”.

Najnoviji objavitelji ovog narativa odbacuju čak i melankoliju. Njihova vizija je u izravnoj suprotnosti s morbidnim predviđanjima promatrača poput Houellebecqa, Pera i Murraya. Prema njima, Zapad i svijet rade odličan posao — bolji nego ikad — a smrt kršćanstva je dala veliki doprinos tome.

Prosvjetiteljstvo danas Stevena Pinkera s užitkom govori u korist takvog mišljenja. Ovo su najbolja vremena, kaže. Mi živimo, sasvim iznenada, u svijetu “novorođenčadi koja će živjeti više od osam desetljeća, tržišta preplavljenim hranom, čiste vode koja se pojavljuje na doticaj prsta i otpada koji nestaje jedan za drugim, tableta koje brišu bolne infekcije, sinova koji neće biti poslani u rat, kćeri koje mogu sigurno šetati ulicama, kritičara moćnika koji nisu zatvoreni ili streljani te svim znanjem svijeta i kulturom dostupnom u džepu košulje.” Razum i znanost — koji su “naveli većinu prosvjetiteljskih mislilaca da se odreknu vjere u antropomorfnog Boga koji je pokazao interes u ljudske poslove” — nisu uzrok našeg raspuštanja, već su utemeljitelji naše gozbe.

I doista, Pinker vjeruje da su izvješća o smrti Zapadne civilizacije uvelike pretjerana. On odbacuje takav pesimizam i opisuje ga modernim intelektualnim stavom potaknutim negativnim predrasudama u ljudskoj spoznaji. “Svijet je postigao spektakularan napredak u svakom kriteriju ljudskog blagostanja”, tvrdi on i taj će se napredak vjerojatno nastaviti tako dugo dok živimo Prosvjetiteljski narativ i ostavimo religiju iza sebe.

Pinkerov optimizam je privlačan, ali nije posve uvjerljiv. Imam pitanja u vezi njegove procjene sadašnjosti. Je li sve više ateistička Europa — osobito Skandinavija — doista “zlatni standard” sreće, mira i ljudskih prava kao što to on tvrdi? Ili je to, možda, umiruća kultura klijenta, u potpunosti ovisna o vojnoj moći, znanstvenoj inventivnosti i financijskoj snazi daleko religioznijih Sjedinjenih Država? Ne bi li bez pobožnih Sjedinjenih Država, prosvijećenu Europu ubrzo pregazili, barem u geopolitičkom smislu, ruski i kineski autoritarci? Kako to percipiraju pesimisti poput Murraya, nju upravo ovog trenutka preplavljuje, u doslovnom smislu, usporena islamistička invazija, koja bi mogla završiti ušutkavanjem naših prosvijetljenih optimista usred njihovog samozadovoljavajućeg klicanja.

Što se tiče budućnosti: tijekom svih trijumfalnih naprezanja Prosvjetiteljstva danas, nastavio sam razmišljati o pjesmi Rudyarda Kiplinga “Otpust”, napisanoj u čast dijamantnog jubileja kraljice Victorije. U tom trenutku, 1897. godine, Engleska i Europa su, poput današnjeg Zapada, slavili kulturna i znanstvena dostignuća bez premca u povijesti čovječanstva. Pa ipak, Kipling, koji nije bio pobožni vjernik, obilježio je tu prigodu upozoravajući svoje sunarodnjake protiv ateističkog ponosa, moleći:

Da ne zaboravimo da nije sva intelektualna bojazan jednako neutemeljena kao što to govori Pinker, samo 17 godina nakon nastanka pjesme, Europu je zahvatila kataklizma svjetskog rata koji je trajao tri desetljeća i označio završetak njezine kulturne dominacije — rata koji je proizvela anti-kršćanska filozofija nacizma, nakon čega je uslijedilo razdoblje nezamislivih masovnih ubojstava u ime ateističke filozofije komunizma.

Pinker se pokazao liberalom u pravom smislu te riječi. Ali u njegovoj filozofiji postoje nagovještaji da je Pera u pravu i da ljudska prava potražuju nešto više od Pinkerovog hiper-racionalizma kako bi se ona održala. Materijalistička obrana demokracije Prosvjetiteljstva danas je slabašna. Sveukupno i s vremenom, sloboda nas može učiniti sretnima i bogatima, istina. Ali što ako, na trenutak, to ne čini? Što ako se mora braniti ratom ili ekonomskim kolapsom? Kad se jednom izgubi sveti status slobode, hoće li majke poslati svoje sinove da ginu za općenito uzlazni trend na statističkom grafikonu?

Zatim tu imamo i često Pinkerovo hvaljenje “moralnog realista”, filozofa Petera Singera, čija je utilitarna obrana infanticidne eutanazije slabo obrazložena, a da ne spominjemo i moralno barbarska. Ružna istina glasi da smo sposobni živjeti prilično sretno u svijetu znanstvenih čuda čak i dok se sami pretvaramo u moralna čudovišta.

Ali kako biste uvidjeli način na koji prigrljivanje čistog razuma Prosvjetiteljskog narativa može potkopati same temelje Zapadne civilizacije koja ga je stvorila, morate se obratiti bestseleru izraelskog povjesničara Yuvala Noaha Hararija Sapiens: Kratka povijest čovječanstva. Iako prepuna neobičnih uvida i fascinantnih informacija, to je školski primjer kako materijalistička logika može dovesti do filozofske patologije.

Središnja tvrdnja Hararija jest da je “sposobnost govora o fikcijama najupečatljivija osobina jezika Sapiensa”. On nastavlja govoriti da nam je “fikcija omogućila ne samo zamisliti stvari, već to učiniti i na kolektivnoj razini”, stvarajući ono što on naziva “inter-subjektivnom stvarnošću” ili “inter-subjektivnim poretkom koji postoji u zajedničkoj mašti … milijuna ljudi” i tako im omogućava da rade zajedno na načine na koje životinje ne mogu. “Inter-subjektivni fenomen nisu zlonamjerne prijevare ili beznačajne šarade”, piše on. “One se razlikuju od fizičkog fenomena poput radioaktivnosti, ali njihov utjecaj na svijet još uvijek može biti ogroman.”

Među fikcijama koje stvaraju ove intersubjektivne pojave su religija, nacionalnost, novac, zakoni i ljudska prava. “Nijedna od tih stvari ne postoji izvan priča koje ljudi izmišljaju i govore jedni drugima. U univerzumu ne postoje bogovi, nacije, novac, ljudska prava, zakoni, a pravda ne postoji izvan zajedničke imaginacije ljudskih bića.”

Ovo je područje o kojem mogu govoriti s određenim iskustvom. Ja sam doživotni stvaratelj fikcije i mogu vam slobodno reći da to nije ono što fikcija jest: to nije način na koji fikcija djeluje. Dobra fikcija ne stvara fenomene; ona ih opisuje. Poput umjetnosti, fikcija je jezik komuniciranja jedne vrste stvarnosti s kojom ne možemo komunicirati na bilo koji drugi način: interakcija ljudske svijesti sa samim sobom i svijetom. To iskustvo može biti obmanjujuće, kao kad čujemo glasove, zamijenimo zaljubljenost s ljubavi ili uvjerenjem da je ropstvo moralno. No, sama činjenica da to može biti obmanjujuće ukazuje na činjenicu da također može biti i zdravo i točno. Kad je zdravo, “zajednička imaginacija ljudskih bića” može se smatrati organom percepcije, poput oka. Fikcija samo opisuje svijet morala i značaja koje taj organ percipira.

Pošto Harari ne vjeruje da ovakav svijet moralnog značaja postoji, on misli da je stvoren fikcijom, umjesto obrnuto. Primjerice, on govori o ženama kao sapiensima “koje posjeduju maternice” i izjavljuje da samo “mitovi njezinog društva određuju njezine jedinstveno ženske uloge”, poput odgajanja djece. Nitko tko je ikad upoznao ženu izvan planete Vulkan ne može zamisliti da je to stvarno slučaj. Sam Harari govori vrlo nježno o majčinskim osjećajima ovaca. Kakve mitove su ovnovi govorili ovcama? Različite muške i ženske uloge su univerzalno ljudske jer je ženstvenost u potpunosti unutarnja stvarnost. Mitovi opisuju istinito ili lažno; oni ih ne čine onakvima kakvi jesu.

Harari je u stanju zamisliti “složene emocionalne svjetove” krava. On vjeruje da postojanje ovih svjetova u nama stvara obvezu da prema kravama postupamo ljubaznije nego što to inače činimo. Pošteno. Ali zašto onda ne može deducirati važnost ljudskih prava, prirodnog zakona, ekonomske vrijednosti i ženstvenosti kod daleko složenijih unutarnjih iskustava ljudskih bića? “Ljudska prava su izmišljena priča poput Boga i neba”, izjavio je u intervjuu. “Ona nisu biološka stvarnost. Biološki gledano, ljudska bića nemaju prava.”

Ovaj jezik ne mora nužno biti maligni. On ne mora sugerirati da Harari nema organskog poštovanja prema ljudskim pravima. Ali to također ne potiče povjerenje u njegovu krajnju predanost tim pravima. Zapravo, Harari je tvrdio da porast informacija može zahtijevati sve veću centralizaciju moći, staru progresivnu laž da je svijet postao presložen za individualnu slobodu i da ga sad moraju voditi stručnjaci. Ovakve stvari čine nas sumnjičavima da su Harari i ostali obožavatelji razuma živa opravdanja strahova Marcella Pera da se sloboda ne može obraniti bez specifično judeo-kršćanske vjere.

Prosvjetiteljski narativ je taj koja stvara ovo štovanje razuma, a ne sam razum. Zapravo, većina znanstvenih argumenata protiv postojanja Boga su cirkularni i samodokazujući. Oni sučeljavaju napredne znanstvene mislioce i prostodušne, literalističke vjernike. Oni odbacuju pogreške i zločine počinjene u ime znanosti — holokaust, atomska bomba, klimatske promjene — ali naglašavaju pogreške i zločine počinjene u ime vjere — “križarski ratovi, inkvizicija, lov na vještice, europski religijski ratovi”, kako navodi Pinker.

Pod pretpostavkom da je duhovno carstvo fantazija, oni iracionalno odbacuju naše iskustvo. Naši mozgovi percipiraju miris kave, ali nitko ne tvrdi da kava nije stvarna. Ali kad taj isti mozak opaža nematerijalno — moralnost, jastvo ili Boga — pretpostavlja se da su to kovitlajuće fantazije. Imajući u vidu da takvo mišljenje dolazi od onih koji obožavaju razum, to je prilično jadno rezoniranje.

Poanta ovog eseja nije argumentirati istinu kršćanstva. Ja tvrdim samo ovo: nemogućnost vjerovanja suvremenog intelektualca u velikoj je mjeri posljedica nadmoćne dominacije Prosvjetiteljskog narativa, a taj je narativ pojednostavljen i nepotpun.

Jesmo li, na primjer, pobjegli iz kršćanstva u znanost? Od Rogera Bacona pa sve do Galilea i Newtona, svi ljudi koji su potaknuli znanstvenu revoluciju bili su pobožni kršćani. Ne čini li to vjerojatnim da je — unatoč povremenom uplitanju crkve — moderna znanost zapravo bila ishod kršćanske misli?

I udaljava li se još uvijek znanost od tog kršćanskog gledišta ili se njezina putanja počela mijenjati? Možda se jednom smatralo razumnim pretpostaviti da će nas mehanički svijet Isaaca Newtona neumoljivo dovesti do ateizma, ali te su se mehaničke izvjesnosti napretkom u znanosti raspršile same od sebe. Kvantna fizika potaknula je nezamisliva pitanja o ulozi svijesti u stvaranju stvarnosti. A gotovo nepostojeća mogućnost slučajnog, fino podešenog svemira zadaje glavobolje znanstvenicima u potrazi za “razumnim” objašnjenjima.

Poput Pinkera, neki pokušavaju objasniti te misterije. Primjerice, izmislili su potpuno nedokazivu teoriju da živimo u multiverzumu. Postoje beskonačni svemiri, kažu oni, a ovaj je slučajno onaj koji djeluje kao da ga je u postojanje izgovorio gigantski nevidljivi Židov! Drugi raspravljaju o ideji da živimo u kompjuterskoj simulaciji — to mi se čini kao prešutno priznanje vjere, premda je to možda vjera u boga koji izgleda poput štrebera kojeg ste pretukli u srednjoj školi.

U svakom slučaju, znanstvenici su optuživali religiozne ljude da izmišljaju “Boga Praznina” — to jest, koriste religiju kako bi objasnili ono što znanost još uvijek nije otkrila. Ali multiverzumi i simulacije izgledaju vrlo slično Znanosti Praznina, improviziranim nestvarnostima koje su dizajnirane kako bi zaobišle ono najjednostavnije objašnjenje stvarnosti kakvu poznajemo.

Pinker imenovanje prosvjetiteljskog doba pripisuje Kantu, ali ironično, Kant je bio taj koji je pružio uvjerljive temelje vjeri za koju je vjerovao da je jedini jamac morala. Njegova Kritika čistog uma predložila je ažuriranje Platonove teorije forme, sugerirajući da je fenomenalni svijet koji vidimo i razumijemo samo emanacija noumenalnog svijeta stvari-kakve-jesu, nematerijalne razine koju ne možemo u potpunosti znati.

U tom scenariju, možemo zamisliti sva materijalna bića kao neku vrstu jezika koji nesavršeno izražava ideju. Svaki aspekt jezika je fizički: mozak se aktivira, jezik govori, zrak se miješa, uho čuje. Ali ideja izražena tim jezikom nema nikakvo fizičko postojanje. Ona jednostavno je. I bilo da je ideja “dva plus dva jednako četiri” ili “volim te” ili “ropstvo je pogrešno”, ona je istinita ili lažna, bez obzira na to jesmo li uočili njezinu istinitost ili lažnost.

To je, prema mojem mišljenju, sama suština kršćanstva. To je religija Riječi (Logos). Za kršćane je model, naravno, Isus, savršena Riječ koja je i sama stvar. Ali svatko od nas je stvoren na tu sliku, neprestano izražavajući u tijelu neki aspekt tvorčevog uma. To je razlog zašto je Isus govorio u prispodobama — ne samo kako bi prenio njihovo značenje, već kako bi potvrdio valjanost njihovog mehanizma. U činu razumijevanja prispodoba, prisiljeni smo priznati da nam fizičke interakcije — dobrodošlica razvratnom sinu koji se vratio kući, na primjer — govore o nematerijalnim stvarima kao što su ljubav i oprost.

Priznanje da su naši životi prispodobe duhovnih istina može uključivati vjerovanje u neobično, ali to je način na koji svi živimo, priznajemo mi to uvjerenje ili ne. Svi znamo da riječi “dva plus dva” izražavaju ljudsku verziju istine koja je istodobno i nematerijalna i univerzalna. Također znamo da nismo samo vreće mesa ispunjene kemikalijama, već da naša tijela nesavršeno izražavaju ideju o nama samima. Znamo da ako zadavimo dijete ili udijelimo kruh prosjaku, poduzimamo fizičke radnje koje prenose moralno značenje. Znamo da se ta moralnost ne mijenja kad je izravno ne doživljavamo. U drevnim civilizacijama, gdje su svi, uključujući robove, smatrali ropstvo moralnim, ono je još uvijek bilo nemoralno. Oni jednostavno nisu još otkrili tu istinu, baš kao što nisu shvatili kako napraviti automobil, iako su svi materijali i načela bili dostupni.

Živimo u ovom svijetu moralnosti i značenja — sve do onog trenutka kad nam on uzrokuje bol ili krivnju ili sramotu ili stane na put našim ambicijama ili sreći. A onda, odjednom, mi bacimo pogled na jedini logičan izvor značenja koje percipiramo i kažemo: “Ne poznajem Ga.”

Tumačeći na taj način, ne postoji prepreka neznanja koja stoji između kršćanske vjere i znanosti. Umjesto toga, vjera koja je stvorila Zapad još uvijek ga može obraniti od dvostruke prijetnje regresivne religije i barbarskog scijentizma. Zapravo, to je možda jedina stvar koja je sposobna to učiniti.

Zapad, čiji etičari hladno razmišljaju o eutanaziji novorođenčadi, čije nacije poništavaju svoju veličanstvenu sudsku praksu kako bi napravile mjesto okrutnostima šerijata, čiji se povjesničari protive objektivnoj stvarnosti ljudskih prava jer su izgubili vjeru u numinozne temelje tih prava — takav Zapad možda ne ide prema katastrofi koliko živi usred jedne, udobne i prosperitetne katastrofe, koje nismo ni svjesni budući da smo zaslijepljeni našim podrazumijevanim ateizmom, distopije u kojoj smo istodobno sve sretniji i sve više divlji.

Ne mora biti tako. Izvan Prosvjetiteljskog narativa, nema apsolutno nikakvog razloga da napustimo vjeru koja je stvorila našu civilizaciju. Cvjetanje zapadnjačkog uma dogodilo se pod kršćanskim suncem. Svjetlost koja nas je dovela ovdje može nas odvesti i dalje.

Andrew Klavan je američki konzervativni pisac, novinar, scenarist, politički komentator i voditelj podcasta “The Andrew Klavan Show” na Daily Wireu.