HOROWITZ: Socijalizam: Mladenačka strast, nacionalni problem

To je jedan od najpoznatijih citata u modernoj povijesti: “Ako čovjek nije socijalist kao 20-godišnjak, on nema srce. Ako ostane takav kao 40-godišnjak, on nema glavu.” Ove riječi (i njihove varijacije) pripisuju se svakome od Disraelija do Clemenceaua i Churchilla. Koji god bio pravi izvor, one prijenose mudrost koja često ostaje nezapažena u Americi. I riskiramo da postanemo sve kontroliranije i korumpiranije društvo.

Razmotrite podatke iz nedavne ankete.

Ovog siječnja, tvrtka za odnose s javnošću Axios objavila je rezultate online ankete SurveyMonkeyja koja je obuhvatila gotovo 2.800 odraslih Amerikanaca. Ispitanicima je postavljeno pitanje što misle o kapitalizmu i socijalizmu. Kapitalizam je pribavio pozitivan odgovor 61 posto svih ispitanika, ali socijalizam je bio dobro prihvaćen među značajnih 39 posto. Punih 58 posto osoba između 18-24 godine i 51 posto osoba u dobi od 25 do 34 godine gledalo je na socijalizam u pozitivnom svjetlu; pozitivno stajalište o kapitalizmu u tim dobnim skupinama bilo je 58 posto.

Ovo istraživanje nije slučajno. Harrisova anketa provedena za Axios u veljači koja je obuhvatila više od 2.000 odraslih Amerikanaca pokazala je snažnu potporu socijalizmu među milenijalcima (rođenima 1980.-94.) i generacijom Z (rođeni 1995. i kasnije). Gledajući zajedno, ove skupine podupiru univerzalnu zdravstvenu zaštitu i besplatni koledž u omjerima od 73,2, odnosno 67,1 posto. Punih 49,6 posto reklo je da bi preferiralo živjeti u socijalističkoj zemlji. U međuvremenu, Gallupova anketa objavljena prošlog kolovoza, pokazala je da 51 posto odraslih u dobi između 18-29 godine ima povoljno stajalište o socijalizmu, ali samo 45 posto misli na isti način o kapitalizmu. Brojka kapitalizma alarmantno je pala sa 68 posto koliko je iznosila 2010. godine.

Istina, socijalizam dolazi u različitim oblicima. Neki od njih su podnošljiviji od drugih. Ali čak i veliki zločesti vuk socijalizma — komunizam — dobiva sve veći zamah među mlađom generacijom. Prema istraživanju koje je u listopadu 2016. godine objavio Memorijal žrtava komunizma, samo 55 posto ispitanika rođenih u razdoblju između 1982. do 2002. smatralo je da komunizam je ili je ikada bio problem. Za usporedbu, te brojke su u slučaju baby boomera i onih starijih iznosile 80, odnosno 91 posto.

Moguće je da su slični stavovi prevladavali i u prethodnim desetljećima. Uostalom, impuls “mijenjanja svijeta” doseže punu snagu u ranoj odrasloj dobi. To je dugo bio slučaj. Karijera, brak, odgajanje djece i posjedovanje doma navodno spuštaju naivne natrag na zemlju. Ali u kojoj mjeri? Nesumnjivo će mnogi mladi socijalisti današnjice u budućnosti podržavati kapitalizam. Ali isto tako vjerojatno, mnogi od njih neće. Nezrelost ne može sve objasniti.

Čovjek bi pomislio da bi događaji u posljednjih 100 godina doveli potporu za socijalizam gotovo do nule, s Venezuelom kao posljednjom njegovom žrtvom. A opet, san još uvijek živi. Vrlo vjerojatno, brojevi u anketama ne otkrivaju samo replikaciju uobičajene tendencije, već zoru ere koju su definirale osobe poput Bernieja Sandersa, Kamale Harris i Elizabeth Warren.

Zašto se danas toliko mnogih mladih ljudi, da ne spominjemo njihove starije kolege, zagrijalo za socijalizam? Ukratko ću ponuditi neka objašnjenja.

Prvo, veliki dio našeg formalnog obrazovnog sustava, osobito na “prestižnim” koledžima i sveučilištima, vodi se odobrenjima akademskog osoblja i administratora koji naginju krajnje lijevo. Teško je zamisliti da su mnogi studenti i nedavni diplomci Sveučilišta Columbia, na primjer, posjedovali previše entuzijazma za kapitalizam iako možda rade za kapitalistička poduzeća.

Drugo, radikalizam, osobito na nacionalnoj razini, ubrzanim koracima zamjenjuje liberalizam New Deala i Velikog društva. Radikali, od kojih mnogi traže predsjedničku kandidaturu Demokratske stranke, rutinski iskorištavaju javno nezadovoljstvo zbog određenih nedavnih ishoda kapitalizma (pad burze 2008., spašavanje autoindustrije) kako bi diskreditirali kapitalizam u cjelini. A mnogi u njihovoj publici vjeruju njihovim riječima.

Treće, mnogi novinari u vodećim novinama, web stranicama i kabelskim vijestima prihvatili su se uloge agenata za odnose s javnošću socijalizma. Zastupnica Alexandria Ocaio-Cortez (D-NY) možda je najviše fotografirana i citirana žena u Americi danas.

Četvrto, masovna imigracija, osobito Azijaca i Hispanaca, stvara novu generaciju birača čije ogorčenje usmjereno prema bijeloj većini i kapitalizmu igra značajnu ulogu. Etnički identitet ne može se tako lako razdvojiti od ideologije.

Ako Amerika postane socijalistička, to se neće dogoditi odjednom. I neće uključivati petogodišnje industrijske planove, kolektivizaciju farmi, sveobuhvatna preuzimanja biznisa ili ostalih relikvija sovjetskog stila. Ono što bi uključivalo jest postupno usvajanje populističkih preokupacija ljevice poput “besplatnog” obrazovanja, zdravstvene zaštite i dnevne skrbi, plus nepromišljeni Green New Deal Alexandrije Ocasio-Cortez. Također bi se dogodio transfer sredstava velikih razmjera od bijelaca do “ljudi od boje” pod krinkom reparacija. Teško je zamisliv bolji recept za neučinkovitost, podijeljenost i korupciju. Više nego ikad, ekonomski uspjeh određivale bi političke veze i dogodila bi se erozija vladavine prava.

“Rođeni smo slobodni i ostat ćemo slobodni”, istaknuo je predsjednik Trump tijekom svog Govora o stanju Unije u veljači. “Večeras ćemo obnoviti našu odlučnost da Amerika nikada neće biti socijalistička zemlja!” Te su riječi prouzročile škripanje zuba onih koji žele Trumpa vidjeti izvan ureda. No, debata između kapitalizma i socijalizma nastavit će se još dugo nakon njegovog odlaska. Za branitelje kapitalizma, preostalo je još mnogo podučavanja. A mladi još imaju mnogo toga za naučiti.