MOREFIELD: Žene su uspjele

Evo činjenice koju možda niste prije razmotrili: Žene SU USPJELE.

Doduše, nikad me nisu optužili za savršen tajming, ali doista, koje je bolje vrijeme za objavljivanje politički nekorektnog članka o ženama nego dan nakon Majčinog dana, nakon što smo svi opravdano slavili nezamjenjivu ulogu žena i majki u podizanju sljedeće generacije društva? Očigledno ne postoji, stoga, na posao!

Priznajem da, bez obzira na naslov ovog članka, biti žena, osobito ona s ljevičarskim svjetonazorom, dolazi s vlastitim jedinstvenim nizom izazova. Zamislite kako je iskreno misliti da značajan postotak populacije želi da budete pokorna bića koja su osuđena da hodaju bosa, obavljaju sve kućanske poslove, da se hvataju po volji, nose bonnete i zarađuju četiri petine onoga što zarađuju muškarci za isti posao . Svakako, uz nekoliko istaknutih iznimaka, to je imaginarni svijet, ali je jasno i onaj koji značajan broj ljevičarskih žena misli da stvarno nastanjuje.

Ali ovdje u STVARNOM svijetu, onome u kojem je tehnologija učinila jedinu pravu istinsku prednost koju su muškarci svojedobno imali — fizičku snagu — praktički zastarjelom, žene su doista uspjele (pa, osim povremenih mentalno bolesnih bioloških muškaraca koji dominiraju u nekoliko ženskih sportova pretvarajući se da su žene). Ispada da je, u onome što je najsigurnije, najprosperitetnije vrijeme u cijeloj ljudskoj povijesti, od ekonomskog bogatstva i životnog vijeka do kaznenog pravosuđa i doslovnog ubojstva, daleko bolje biti žensko.

I zapravo nije ni blizu. Uzmite u obzir:

Četiri od pet žrtava ubojstava čine muškarci, a muškarci su žrtve i onih najnasilnijih zločina. Prema Pravosudnom uredu za statistike (BJS), “muškarci su iskusili veću stopu viktimizacije od žena u svim vrstama nasilnog kriminala, osim silovanja/seksualnog zlostavljanja.” Godine 2016., 19,6 od svakih 1.000 muškaraca u dobi od 12 i više godina bili su žrtve nasilnog kriminala, daleko nadmašivši još uvijek tragičnih 1,6 od 1.000 osoba, muških i ženskih, koji su bili žrtve seksualnog napada.

Čak ni statistika o silovanju/seksualnom zlostavljanju nije u potpunosti ono što se čini. Dok su ženske tragično žrtve seksualnih napada, u prosjeku oko 320.000 puta godišnje, “BJS procjenjuje da je više od 200.000 zatvorenika na godišnjoj bazi seksualno zlostavljano u američkim zatvorskim objektima”, navodi se u Marshallovom izvješću. A svi znamo koji je spol većine tih zatvorenika. S obzirom na tu činjenicu, zajedno sa silovanjem žensko-na-muško i silovanjem tijekom rata, jaz između muško/ženskog silovanja/seksualnog zlostavljanja nije toliko velik kao što bi isprva mislili.

Što nas dovodi do sljedeće točke, činjenice da su velika većina zatvorenika muškarci. Zapravo, muškarci u bilo kojem trenutku čine 93 posto svih zatvorenih osoba. A budući da nam pojam “socijalne pravde” govori da takva nejednakost ne može biti posljedica stvarnog ponašanja, zaključak koji bi morao uslijediti jest da su policija i sustav kaznenog pravosuđa u Americi nadmoćno anti-muški, zar ne? (Priznajte, ne možete dovesti u pitanju TAKVU ‘logiku’, jer to jednostavno nije dopušteno.)

Postoji još mnogo takvih slučajeva, mnogo:

Muškarci se općenito strože kažnjavaju od žena za iste zločine.

Bez obzira gdje se nalaze na ovom svijetu i u kojim uvjetima žive, žene žive dulje od muškaraca.

Žene upisuju i diplomiraju na fakultetima po značajno višoj stopi od svojih muških kolega.

Žene drže 60 posto osobnog bogatstva u Sjedinjenim Državama i posjeduju 51 posto dionica.

Sudovi nadmoćno donose presude u korist žena u bračnim sporovima, osobito u slučajevima odobravanja alimentacija i skrbništva nad djecom.

Muškarci imaju 10 puta veću mogućnost smrti na radnom mjestu od žena. A opet, liberali još uvijek cvile o takozvanom “jazu plaća između spolova”, što je mit, poput Bigfoota, čudovišta iz Loch Nessa i ideje da ćemo ikada postići bilo kakvu razinu “socijalne pravde” koja bi zadovoljila ljevičare. Trenutačno, u nekim slučajevima postoje kompenzacijske prednosti za uzimanje poslova koje tržište cijeni ili za koje postoji veća mogućnost da vas stave dva metra ispod zemlje, ali ratnici socijalne pravde također žele I TO oduzeti, sve u ime “jednakosti”.

I konačno, pošto današnje #MeToo društvo misli da su žene nesposobne lagati, od nas se očekuje da im povjerujemo bez obzira na to koliko optužbe neuobičajene ili nepotkrijepljene bile.

S obzirom na sve gore navedeno i vjerojatno još mnogo toga što sam u ovom članku zanemario, žene se JOŠ UVIJEK tretiraju kao “manjina” prema američkom zakonu. Što znači da, među mnogim drugim stvarima, biznisi u ženskom vlasništvu žanju prednosti koje jednostavno nisu dostupne njihovim očigledno manje zaslužnim ljudskim suputnicima.

U današnjem svijetu, ženama se daju sve povlastice, prednosti svake sumnje i, usprkos pojmu jednakosti, od muškaraca se I DALJE općenito očekuje da ženama budu prinčevi na bijelom konju u svakoj mogućoj prilici.

Da, žene su kroz povijest bile potlačene u raznim društvima i u različitim oblicima. Dovraga, one su u nekim društvima potlačene čak i danas, ali ne na Zapadu, ne sada, ne više, ne već dugo vremena. Niti bi ikada trebale biti. Ja želim da moje kćeri imaju iste mogućnosti u životu kao i bilo tko drugi u ovoj zemlji. Ali kad se koncept “spolne ravnopravnosti” pojavi na programu za raspravu u gradskoj vijećnici ili političkom govoru, govornik uvijek govori o tome “koliko daleko još moramo ići” prije nego se ovaj mitski cilj konačno postigne. Osim što, s ratnicima socijalne pravde, taj navedeni cilj zapravo nikada nije dostižan, čak i kad je doista postignut ili, u ovom slučaju, premašen. Jeste li ikada čuli liberala kako govori: “Pa, izgleda da su spolovi konačno ravnopravni. Ispunili smo svoj cilj, tako da se možemo opustiti!”

Nikad nećete. Istina je da ljevičari nikad neće biti zadovoljni. Uvijek postoji “nešto više što se može učiniti”.

Kad od jedne skupine napravimo građanine prvog reda, ne čini li to automatski sve ostale građanima drugog reda?