reallygraceful via YouTube
Ili je zastupnica Rashida Tlaib previše ignorantska kako bi služila u Kongresu ili torbari odvratnu laž. Bilo je mnogo činjeničnih objašnjenja koja razotkrivaju primjedbe Tlaib i prikazuju ih onakvima kakve zapravo jesu.
“Uvijek me preplavljuje nekakva vrsta smirujućeg osjećaja, govorim ljudima, pri pomisli na holokaust i na tragediju holokausta i činjenice da su moji preci — Palestinci — koji su izgubili svoju zemlju, a neki i svoje živote, svoje izvore zarade, svoje ljudsko dostojanstvo, u mnogočemu svoje postojanje, izbrisani”, rekla je Tlaib.
“I, sve to je bilo u ime pokušaja stvaranja sigurnog utočišta za Židove, poslije holokausta, poslije tragedije i užasnog progona Židova širom svijeta u to vrijeme. I sviđa mi se činjenica što su moji preci omogućili to pravo, na mnogo načina, ali su to učinili na način koji je oduzeo njihovo ljudsko dostojanstvo i to im je bilo nametnuto.”
A demokratski čelnici su se osjetili prisiljeni napasti republikance zbog isticanja ovih laži.
Dakle, idemo na mjesto na koje zastupnice Tlaib i Ilhan Omar očigledno žele da idemo. Oni žele govoriti o cionizmu. Oni žele govoriti o povratku židovskog naroda u Svetu zemlju. Dakle, vratimo se i pogledajmo brojke.
Od židovske Dijaspore, kad je rimski car Titus uništio Hram. Oko 55 godina kasnije Julije Sever izbrisao je gotovo 1.000 židovskih sela i započela je duga suša Židova u Svetoj zemlji. Hadrijan je potom preimenovao judejsku provinciju u Syria Palaestina, odlučan da uništi svu povezanost Židova s tom zemljom.
Ipak, unatoč potpunoj zabrani Židova, idućih 1.400 godina postojala je stalna židovska prisutnost. Židovska populacija pala je na samo 5.000 1517. godine. Tada, 300 godina kasnije, počela je rasti uporedo s pokretom pod imenom cionizam. Želja Židova bila je da se vrate iz dijaspore u svoju drevnu zemlju. Isprva je arapsko stanovništvo ostalo stabilno, na oko 300.000 — kao što je bilo stoljećima.
Nakon toga, dok su Židovi počeli potraživati pustinju i opustošene močvare koje su tada predstavljale Jeruzalem, Arapi su odlučili potaknuti vlastitu imigraciju. Mnogo toga bilo je potaknuto činjenicom da su Židovi podizali životni standard.
Arapska populacija također je rasla zbog poboljšanih životnih uvjeta koje su stvorili Židovi, jer su isušili močvare pune malarije i donijeli poboljšanu sanitarnu i zdravstvenu zaštitu u regiju. Tako je, primjerice, stopa smrtnosti novorođenčadi u muslimanskoj populaciji pala s 201 na tisuću 1925. na 94 na tisuću 1945., a životni vijek porastao je s 37 godina 1925. na 49 1943. godine.
– Pre-State Israel: The Arabs in Palestine
Židovi koji su se vraćali uz Svetu zemlju nisu, kao što to tvrdi palestinska narativa, istisnuli domaće Arape.
Židovi su zapravo izbjegavali kupnju zemlje u područjima gdje bi Arapi mogli biti naseljeni. Tražili su zemlju koja je uglavnom nekultivirana, močvarna, jeftina i, najvažnije, nenaseljena. Godine 1920., vođa Radničkih cionista, David Ben-Gurion, izrazio je svoju zabrinutost zbog arapskog felaha, kojeg je smatrao “najvažnijom imovinom domaćeg stanovništva”. Ben-Gurion je rekao da “ni pod kojim slučajem ne smijemo dirati zemlju koja pripada felasima ili koju oni obrađuju.” Zagovarao je njihovo oslobađanje od njihovih tlačitelja. “Samo ako felah napusti svoje mjesto stanovanja”, dodao je Ben-Gurion, “trebamo ponuditi otkup njege zemlje, po odgovarajućoj cijeni.”
Židovi su plaćali gotovinom Arape koji su bili više nego voljni prodati svoju zemlju. Do 1936. godine, bilo je 176.610 Židova i 861.211 ne-Židova u Svetoj zemlji; do 1939. je broj Židova narastao na 449.000. Da, mnogi od njih pobjegli su iz Njemačke.
Do 1947. godine, židovski posjedi u Palestini iznosili su oko 463.000 hektara. Otprilike 45.000 hektara pribavljeno je od vlade mandatnog razdoblja; 30.000 je kupljeno od raznih crkava i 387.500 je kupljeno od Arapa. Analize otkupa zemljišta od 1880. do 1948. godine pokazuju da je 73 posto židovskih parcela kupljeno od velikih zemljoposjednika, a ne od siromašnih felaha. Oni koji su prodali zemlju uključuju gradonačelnike Gaze, Jeruzalema i Jaffe. As’ad elShuqeiri, muslimanski vjerski učenjak i otac predsjednika PLO-a Jasera Arafata, uzeo je židovski novac za svoju zemlju. Čak je i kralj Abdullah izdao u zakup zemlju Židovima. Zapravo, mnogi čelnici arapskog nacionalističkog pokreta, uključujući članove Muslimanskog vrhovnog vijeća, prodali su zemlju Židovima.
Dakle, na neki način, zastupnica Tlaib je u pravu. Arapi su prodali svoju zemlju Židovima. Zaradili su mnogo novca prodajući tu zemlju. A kad je izraelska zastava podignuta iznad muzeja u Tel Avivu u svibnju 1948. godine, ti isti Arapi rekli su svojim sunarodnjacima da pobjegnu, jer se pet arapskih armija spremalo uništiti Židove.
Riječ, dvije o izraelskoj zastavi. Ona je usvojena kao cionistička zastava 1897. godine. Prvi put je zavijorila iznad Svete zemlje 1885. — iznad cionističke zajednice Rishon Leziona. Vijorila je u Bostonu 1891. godine, prije Balfourove deklaracije. Prije Prvog svjetskog rata, prije holokausta. Cionizam je bio stvar prije nego je postojala stvar poput Palestinaca.
Arapski plan je bio uzeti Židovima novac za zemlju, zatim ih poraziti i preuzeti zemlju. Ali to im nije uspjelo. Cionisti — Židovi — su pobijedili.
Cionistička pobjeda odjeknula je svijetom i došla u Ameriku, gdje oni koji žele poništiti ono što se dogodilo prije 71 godinu tvrde da ih obuzimaju osjećaji topline jer su njihovi preci spašavali Židove od holokausta. Ništa od toga nije istina. Muslimansko bratstvo bilo je u savezu s Hitlerom. To čak nije ni sporno, što se povijesti tiče.
Nisu Palestinci ti koji su spašavali Židove od holokausta. To su bili cionisti. Nisu bili Arapi ti koji su povratili Izrael. To su bili cionisti. Nisu bili Tlaibini preci ti koji su napravili mjesto 600.000 izgladnjelih Židova iz logora smrti godinu dana nakon završetka Drugog svjetskog rata — to su bili cionisti. Nije holokaust taj koji je prisilio nastajanje države Izrael. To su bili cionisti, naoružani puškama i motivacijom da se bore za svoje postojanje, u više navrata u borbi protiv višestruko nadmoćnijih vojski.
Židovi duguju svoju trenutačnu domovinu, a mnogi i svoje živote, cionistima. Dakle, kad ljudi govore da ne mrze Židove, ali mrze cionizam, znajte što zapravo govore — da mrze Židove.
Za mene, to saznanje daje mi smirujući osjećaj. Ali sve kreštavijim antisemitima u našoj naciji, to je razlog za bijes.
Tijekom posljednjih nekoliko tjedana, klimatski aktivisti u Britaniji blokirali su autoceste (jer automobili ispuštaju ugljični…
U svojoj Proklamaciji o Danu autohtonih naroda 2022. godine, koji progresivna ljevica nastoji učiniti saveznim…
Suncokreti Vincenta van Gogha bilježe rijedak trenutak optimizma u inače problematičnom životu. U veljači 1888.…
Ovo je vjerojatno najlakša kolumna koju sam ikad napisao. Toliko je jednostavno zamisliti kakva bi…
Na ulicama Londona izbilo je nešto poput klasnog rata. S jedne strane, stoje radni ljudi…
Znanost se, u osnovi, može definirati kao otvorenost uma. Izvorna znanstvena praksa, ona koja je…