HECK: Zamislite da ste dijete silovanja

U razdoblju nakon zabrane pobačaja u Alabami, moglo bi vam se oprostiti ako ste došli do pogrešnog uvjerenja da je silovanje glavni uzrok zbog kojeg postoji prakticiranje pobačaja u Americi. Naravno da nije. Manje od 1% svih pobačaja u Sjedinjenim Državama obavi se u svrhu uzaludnog i ludog pokušaja uklanjanja tjeskobe bespomoćne žrtve stvaranjem druge bespomoćne žrtve. Dobro iznad 90% svih pobačaja dešava se zbog nekog oblika narušavanja udobnosti (nije spremna za dijete, ne može si priuštiti dijete, ometalo bi planove, itd.).

Stoga, svako normalno društvo ne bi raspravljalo o legalnosti pobačaja govoreći o slučajevima silovanja. To bi bilo kao da razgovaramo o zakonitosti postavljenih STOP znakova u prometu navodeći samo iznimne slučajeve kad vozači žure prevesti svoje trudne žene u bolnicu. A opet, to je ono što radimo — usredotočujemo se na iznimne slučajeve i pretvaramo se da su oni norma.

Dok sam promatrao razvoj bijesnih argumenata, nisam si mogao pomoći da ne budem pogođen neskladnom dehumanizacijom određenih skupina ljudi koja se odvijala na obje strane ove rasprave o ljudskim pravima. Ne mogu ni zamisliti osjećaje koje su posljednjih nekoliko dana doživjeli ljudi koji pripadaju tim skupinama. Ne mogu ni zamisliti da sam dijete silovanja.

Ne mogu ni zamisliti da sam novinarka Daily Wire-a Kassy Dillon ili njezina majka:

Ne mogu ni zamisliti biti u koži uspješne odvjetnice i aktivistice Rebecca Keissling:

Ne mogu ni zamisliti da sam dijete silovanja kojemu je prošli tjedan rečeno da zbog grijeha njegovog oca, bez njegove vlastite krivnje, njegov život — život koji nosi sliku Stvoritelja Svemira isto onoliko koliko i vi ili ja — nije bio dostojan pravne zaštite.

Ne mogu ni zamisliti da sam dijete silovanja i da čujem kako vas pro-life ljudi, za koje ste mislili da su vaši šampioni, dok istodobno stoje i hrabro proglašavaju da “život počinje pri začeću i stoga njegovo prekidanje nužno ubija nevini ljudski život”, u potpunosti bacaju pod autobus. Ne mogu ni zamisliti da čujem: “Pa, svaki život je dragocjen, vrijedan dostojanstva i poštovanja… osim tvojeg”, od navodnih pro-life saveznika.

Ne mogu ni zamisliti da sam bio ruku pod ruku tijekom događaja poput Životnog lanca ili Marša za život s istim ljudima koji su sada spremni pridružiti se ljevičarskim pobornicima pobačaja i izjaviti da ste na neki način manje ljudski zbog onoga što je vaš otac nekoć davno učinio.

Objava koju sam pročitao na Facebooku savršeno je sažela: “moje srce je sa svakim djetetom silovanja, svakim udomljenim djetetom, djetetom s poteškoćama u razvoju, itd. kojemu su u posljednjih 72 sata rekli na svakakvim vijestima i društvenim medijima da nisu poželjni i da sad ne zaslužuju svoje postojanje.”

Kad naše rasprave o politici i naša predanost sebičnim političkim ciljevima završi skidanjem dostojanstva, potkopavanjem vrijednosti i dehumanizacijom naših kolega članova ljudske obitelji, možda je vrijeme da malo poradimo na poniznosti, promislimo o svojim “stavovima” i motivacijama te odlučimo namjerno voljeti druge.

Možda je moj tata bio mnogo bolji čovjek od vašeg. No, to me ni u kom razumnom svijetu ne bi učinilo dostojnijim dara života od vas. Ako je ta činjenica ovih dana postala sporna, izgubili smo više od same logike i dostojanstva. Izgubili smo dušu.