PRAGER: Zašto toliko masovnih pucnjava? Pitajte prava pitanja i možda ćete saznati

Prošlog vikenda, Amerikanci su doznali za još jednu masovnu pucnjavu. Ovaj put, počinitelj je bio zaposlenik koji je odlučio ubiti koliko god svojih dugogodišnjih kolega moguće. Dok ovo pišem, broj ubijenih je 12 osoba.

Svaki Amerikanac se pita zašto. Koji je bio motiv ubojice? Kad pročitamo da “nije bilo motiva”, frustrirani smo. Ljudska bića žele razumjeti život, osobito zlo.

Liberali (u ovom smislu, liberalna gledišta su u osnovi ista ona kao i ljevičara) su gotovo ujedinjeni u pripisivanju krivnje za tu pucnjavu oružju. Samo prošli tjedan, tijekom govora u Brazilu, bivši predsjednik Barack Obama je rekao publici:

“Naši zakoni o oružju u Sjedinjenim Državama nemaju previše smisla. Bilo tko može kupiti oružje u bilo koje vrijeme — bez mnogo, ako uopće, regulacija. Oni mogu kupiti (oružje) na internetu. Oni mogu kupiti strojnice.”

Činjenica da je bivši predsjednik iznio čitav niz lažnih tvrdnji o Sjedinjenim Državama — i klevetao, na stranom teritoriju, zemlju koja ga je u dva navrata izabrala za predsjednika — govori o njegovom karakteru te karakteru američkih informativnih medija koji su ostali u potpunosti nečujni što se tiče ovih lažnih tvrdnji. No, glavni je problem taj što Obama, baš kao i svi ostali liberali i ljevičari, kad se govori u vezi masovnih pucnjava — u Brazilu je govorio o djeci ubijenoj u osnovnoj školi Sandy Hook 2012. godine — on govori o oružju.

A opet, Amerika je imala prilično oružja i u vrijeme kad je stopa masovnih ubojstava bila znatno niža. Grant Duwe, dr. sc. kriminologije i direktor istraživanja i procjena u Uredu za probacije države Minnesote, prikupio je podatke koji sežu unatrag 100 godina u svojoj knjizi iz 2007. godine pod nazivom: “Masovno ubojstvo u Sjedinjenim Državama: Povijest”.

Duweovi podaci otkrivaju:

U 20. stoljeću, svako desetljeće prije 1970-ih godina imalo je manje od 10 masovnih javnih pucnjava. Primjerice, pedesetih godina dogodila se jedna masovna pucnjava. A onda je počeo strmi uspon. U šezdesetima, bilo je šest masovnih pucnjava. U sedamdesetima, brojka je narasla na 13. U osamdesetima, brojka se povećala 2 i pol puta, na 32. I ponovno je porasla na 42 u devedesetima. Što se ovog stoljeća tiče, New York Times je 2014. izvijestio da su, prema FBI-u, “masovne pucnjave dramatično porasle u posljednjih pola tuceta godina.”

S obzirom na jednaku sveprisutnost oružja, ne bi li najproduktivnije pitanje bilo što se, ako išta, promijenilo od šezdesetih i sedamdesetih godina? Naravno da bi. A promijenilo se mnogo toga. Amerika je mnogo više etnički raznolikija, mnogo manje religiozna. Dječaci imaju mnogo manje muških uzora u svojim životima. Manje muškaraca stupa u brakove, a normalno dječačko ponašanje uglavnom se prezire od strane njihovih feminističkih učitelja, ravnatelja i terapeuta. Ima li bilo koji od tih čimbenika više utjecaja nego dostupnost oružja?

Istražimo na brzinu svaki od tih čimbenika.

Što se tiče etničke raznolikosti, zemlje koje imaju najmanje masovnih ubojstava, ali i najniže stope ubojstava su najmanje etnički raznolike — poput Japana i gotovo svih europskih zemalja. Isto tako, američke savezne države koje imaju jednako nisku stopu ubojstava poput zapadnoeuropskih zemalja najmanje su etnički i rasno raznovrsne (četiri najniže stope su one New Hampshirea, Sjeverne Dakote, Mainea i Idahoa). Amerika, pošto je etnički najrazličitija zemlja na svijetu, još uvijek bi mogla imati niske stope ubojstava kad bi a) Amerikanci bili amerikanizirani, ali ljevica je razdvojila — ako hoćete, balkanizirala — Amerikance i b) većina crne djece odrastala s prisutnim očevima.

Što se tiče religioznosti, ljevica pozdravlja — zapravo, potražuje — kraj kršćanstva u Americi (iako ne i islama, čiju robusnost njeguje). Zašto ne bismo postavili jednostavno pitanje: Koji postotak američkih ubojica posjećuje svaki tjedan crkvu?

Što se tiče potrebe dječaka za očevima, u 2008. godini, tadašnji senator Obama rekao je publici: “Djeca koja odrastaju bez oca imaju pet puta veću vjerojatnost da će živjeti u siromaštvu i počiniti zločin; devet puta veću vjerojatnost da će napustiti školu, a 20 puta veću vjerojatnost da će završiti u zatvoru.”

A opet, Times objavljuje kolumne i “studije” koje pokazuju koliko su očevi relativno nevažni, a sve više i više obrazovanih žena vjeruje ovoj opasnoj besmislici.

Zatim slijedi brak: Gotovo svi muškarci koji ubijaju su samci. A njihov broj se povećava.

I konačno, od 1960-ih godina, živimo u kulturi pritužbi. Dok su ljudi u prošlosti općenito shvaćali da je život težak i/ili da moraju raditi na sebi kako bi poboljšali svoje živote, ljevica već pola stoljeća sipa u umove Amerikanaca uvjerenje da su njihove poteškoće uzrokovane američkom društvom — posebice njegovim seksizmom, rasizmom i patrijarhatom. A što se ljudi više osjećaju povrijeđenima, to više slabi njihova savjest.

Kad ne postavljate inteligentna pitanja, ne možete doći do inteligentnih odgovora. Dakle, što se tiče ubojstava u Americi, sve dok Amerikanci ne prestanu ljevici dopuštati postavljati pitanja, nećemo dobiti inteligentne odgovore.

Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.