WALSH: Kad je ‘toksična muškost’ spasila svijet

Na današnji dan prije 75 godina, savezničke snage pokrenule su najveći amfibijski napad u povijesti. Više od 24.000 vojnika jurnulo je na obalu Normandije, u Francuskoj, pod čvrstom njemačkom obranom koja je pružala otpor s dobro utvrđenih položaja, izbjegavajući mine i gustu neprijateljsku vatru dok su se probijali uz plažu. Gotovo 5.000 ljudi je izgubilo život u naposljetku uspješnoj misiji.

Bila je to jedna od najimpresivnijih vojnih kampanja koju je svijet ikada vidio. Saveznici, naravno, nisu odnijeli ukupnu pobjedu zauzimanjem Normandije, ali su preokrenuli tok rata, prisiljavajući Hitlera na borbu na dva fronta — protiv Sovjeta na istoku i Amerikanaca i Britanaca na zapadu. U manje od godinu dana, Hitler se ubio u bunkeru u Berlinu.

Na trenutak se stavite u čizme tih ljudi. Zamislite da čučite u jednom od tih desantnih plovila dok vas obuzima mučnina od stalnih pokreta gore dolje uzrokovanih valovima, slušajući rapidnu pucnjavu mitraljeza i eksplozije granata, znajući da ćete morati jurišati u taj pakao onog trenutka kad se otvore vrata i začujete zvižduk. Zamislite da skočite u tu vodu i koračate kroz taj pijesak dok su vaši prijatelji razneseni na komadiće svuda oko vas. Zamislite borbu protiv nacista — stvarnih nacista, a ne samo nekoga čije mišljenje smatrate neprikladnim. I to stvarnu borbu — a ne ljuti tweet ili hashtag kampanju. Zamislite plovidbu preko oceana kako biste umrli za nečiju tuđu slobodu.

Ima mnogo toga što se može reći o muškarcima koji su ušli u rat s praskom — mnogim praskovima — na ovaj dan prije tri četvrtine stoljeća, ali jedna stvar koju možemo sa sigurnošću reći jest da su oni bili muškarci. Pravi muškarci. Muškarci koji su činili ono što muškarci moraju činiti i što samo muškarci mogu učiniti. Muškarci koju su nam tada pokazali i koji nam još uvijek i danas pokazuju što znači biti muškarac.

U ovim vremenima slušamo mnogo o “toksičnoj muškosti”. Nikada nisam sasvim shvatio definiciju tog pojma, vjerojatno zato što i ne postoji. To je dvosmislena, sveobuhvatna fraza koju koriste mizandristi i muškarci puni samoprezira kako bi posramili muškarce samo zbog toga što su muškarci. Kad to ne bi bio slučaj, onda biste očekivali čuti od istih ljudi da ponekad upozoravaju na opasnosti “toksične ženskosti”. Ali vi nikad ne čujete takvu stvar. Riječ “toksičan” se samo veže na muške osobine, a to nije slučajnost.

Dakle, prepušteni smo nagađati sumnjivu definiciju dvosmislenog pojma. Čini se da su “toksično muški” muškarci oni muškarci koji su agresivni, nasilni, čvrsti i žilavi. Muškarci koje ne govore mnogo o svojim osjećajima i koji ne nastoje “stupiti u kontakt” s njima. Muškarci koji možda ponekad pljuju i psuju i zbijaju okrutne šale. Muškarci koji rade prljavi posao. Muškarci koji stavljaju akciju ispred osjećaja. Muškarci koji se ne bi smatrali prosvijetljenima ili progresivnima po našim modernim standardima. Pa, 24.000 muškaraca takve vrste jurišalo je u uragan metaka i krvi na ovaj dan prije 75 godina. Oni su prošli sav taj put da umru ili ubiju — ili oboje. To su bili nasilni muškarci, čvrsti muškarci, toksični muškarci — u najmanju ruku toksični onima koji su ugnjetavali nevine i protivili se slobodi.

Čini se kako smo se odlučili da više ne trebamo takvu vrstu muškaraca, da su njihovi dani došli i prošli. Ne slažem se s tim. Umjesto da pokušavamo pripitomiti i feminizirati naše dječake, nadajući se da će izrasti u muževne žene ili ženstvene muškarce, trebali bismo im ukazati na muškarce na toj plaži i reći: “Budite poput njih. Budite muškarci. Budite ono što jeste.” Jer dokle god postoji zlo na ovom svijetu, trebat će nam muškarci obilato natovareni toksičnom muškosti koji će se uzdići i suprotstaviti mu se. To je bio slučaj 1944. godine, a takav je i danas.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.