Posljednjih godina došlo je do velikog porasta interesa u SAD-u u vezi zahtjeva izvjesnih crnačkih organizacija (poput Black Lives Matter) za financijsku naknadu od “bijelih” ljudi za ropstvo.
Taj zahtjev podiže mnogo legitimnih pitanja.
Što ako je netko došao u SAD prije dvije ili tri generacije i njegovi preci nisu imali robove?
Što ako je predak crnog čovjeka bio slobodnjak koji je i sam posjedovao robove (kao što znamo da je bio slučaj kod nekih crnaca)?
Hoće li u tom slučaju morati platiti odštetu samom sebi?
Je li držanje odgovornima potomke 150 godina kasnije najbolji način nastavljanja?
Ne govorim da zaboravimo da su se stvari poput ropstva, linčovanja i Jim Crow zakona (koje su donijeli demokrati) ikada dogodile, ja sam pitam trebaju li američki bijelci biti kažnjavani za ropstvo Ad Infinitum?
Da to nikada nisu priznali, to bi bila druga stvar, ali oni su zbog toga vodili građanski rat u kojem je poginulo pola milijuna ljudi.
Dakle, da, oni su prihvatili odgovornost za ono što se s pravom može nazvati strašnim zločinom.
Ono što me najviše muči u ovoj trenutačnoj klimi jest definicija bijelog.
Nisu li Latinosi “bijeli”?
Što je sa svim crnim robovima koje su u Južnu Ameriku i na Karibe donijeli Španjolci i Portugalci?
Kako to da se nitko ne usuđuje govoriti o “latino” krivnji i reparacijama?
Moje mišljenje o razlogu zašto je to tako: postoji namjerno ciljanje bijelih, kršćanskih, zapadnoeuropskih ljudi kao “bijelog đavola”, dok su ostale vrste bijelaca (poput italskih naroda ili semita) nazivaju “smeđima” (nije rasa), a razlog za to jest kako bi se olakšalo ono što nazivamo “politikom identiteta” i kako bi se “smeđi ljudi” jasno označili kao bespomoćne žrtve zbog bijelog imperijalizma kako bi isti smeđi ljudi glasali za svoje branitelje, iliti ljevicu.
Na sve širem popisu potlačenih ljudi, postoji skupina koja je sve samo ne to, muslimani. I čovječe, jesu li oni prisutni na prilično dugačkom popisu stvari za koje svi okrivljuju samo “bijelce”: napadanje drugih zemalja, kulturna aproprijacija (prisvajanje), genocidi i, naravno, ropstvo.
Zainteresirao sam se za tu temu dok sam gledao Tidiane N’Diayea, francusko-senegalskog antropologa, koji je na francuskoj televiziji govorio o svojoj najnovijoj knjizi: Prikriveni genocid (na izvornom francuskom: Le génocide voilé, 2008.).
Do tog trenutka nisam imao pojma da je ikada postojalo sustavno crno ropstvo u arapskom svijetu, a kamoli da je trajalo više od 1400 godina i uzrokovalo smrti milijuna ljudi.
Kako je moguće da se ikad dogodio tako čudovišan događaj (i koji se još uvijek događa u nekim dijelovima Afrike), a opet je bio, za razliku od trans-atlantske trgovine robljem koja je secirana uzduž i poprijeko, i još uvijek je uvelike nepoznat široj javnosti?
Za arapsku trgovinu robljem korištene su dvije glavne rute.
Prva je bila trans-saharska ruta na kojoj su supsaharski crnci hvatani u razziama, riječ koja dolazi od alžirsko-arapskog izgovora klasične arapske riječi ghawz, koja znači vojna ekspedicija ili prepad (racija).
Te razzije hvatale bi sposobne mladiće koji bi potom propješačili Saharu (u teškim uvjetima) i kad bi se jednom našli u Sjevernoj Africi bili bi korišteni kao sluge ili ratnici različitih kalifa u brojnim sultanatima, uglavnom u Egiptu, a kasnije, s osnutkom Otomanskog Carstva, u Turskoj.
Žene su također bile zarobljavane kako bi služile kao seksualne ropkinje.
Druga je bila ona iz luke na otoku Zanzibar, nedaleko obale današnje Tanzanije.
Razzije u Istočnoj Africi usredotočile su se oko regije Plavog Nila (Sudana i Etiopije), Velikih jezera (Mozambika, Kenije, Tanzanije) i Afričkog roga (Somalije, Eritreje, Džibutija).
Iz luke Zanzibar, crni robovi bili bi otpremljeni na arapski poluotok ili u Perzijski zaljev kako bi služili kao robovi ili vojnici u Saudijskoj Arabiji, Omanu, Iranu ili Iraku.
Ti brodovi išli bi sve do Indije kako bi dovodili crne robove muslimanskim vladarima u onome što je danas Punjab regija Indije i Pakistana.
Žene su također bile zarobljavane kako bi služile kao seksualne ropkinje.
Od 869. do 883. godine na području grada Basre na jugu onoga što je danas moderni Irak, dogodila se pobuna crnih Bantu robova protiv njihovih arapskih robovlasnika predvođenih od Ali ibn Muhammada, koji je i sam bio rob otet iz njegovog rodnog grada u Istočnoj Africi. Događaj je poznat kao Pobuna Zandža i robovi su pritom uspjeli ubiti na desetine tisuća arapskih muslimanskih tlačitelja prije nego je pobuna konačno ugušena.
U većini muslimanskih zemalja u kojima je bio veliki broj crnih robova (poput Egipta, Turske, Irana, Indije) danas praktički nema značajnih crnih manjina.
Oni nisu ni blizu 10 ili 15 posto populacije kao što je to slučaj u SAD-u ili Brazilu. Kamo su svi oni nestali?
Postoji mnogo razloga za ovaj nedostatak potomaka i organiziranih crnih zajednica u arapskom svijetu.
Strašni uvjeti putovanja, kako saharskom rutom, tako i Indijskim oceanom.
Procjenjuje se da je najmanje 50%, ako ne i više, zarobljenih robova umrlo tijekom tih putovanja.
Mnogi drugi umrli su zbog zlostavljanja tijekom rada.
Većina muških robova bila je kastrirana (i umrla od posljedica ove barbarske operacije) zbog straha da će oploditi muslimanske žene.
Zarobljene crne žene bile su korištene kao seksualne ropkinje, a njihovo potomstvo oformilo je današnju arabiziranu crnu elitu koja vlada u Sudanu, Mauritaniji i Somaliji.
Ozbiljne studije procjenjuju da je blizu 15 milijuna crnaca uzeto kao roblje u arapsko-muslimanskoj trgovini robljem te da je do dvije trećine njih umrlo tijekom putovanja ili nedugo nakon dolaska.
Većina crnih muslimana danas živi u Africi gdje su ili robovi koji su zaslužili svoju slobodu (osobito oni koji su bili vojnici), crnci kojima je obećano da će biti oslobođeni ako prihvate islam ili su potomci mješavine arapskih robovlasnika i crnih seksualnih ropkinja.
Crne zajednice u arapskim zemljama izvan Afrike su gotovo nepostojeće, uglavnom zbog činjenice da je većina umrla u barbarskim uvjetima.
Kad je bijeli Europljanin započeo trgovinu robljem iz Afrike početkom 16. stoljeća, nakon otkrića američkog kontinenta, rute za robove su već postojale, zahvaljujući stotinama godina iskustva s crnim robovima arapskih trgovaca, koji su započeli s porobljavanjem Afrike već u 8. stoljeću.
Ropstvo je ukinuto u Europi prije nekoliko stotina godina, a u SAD-u je službeno ukinuto 1865. godine.
Vrlo malo zemalja u muslimanskom svijetu je službeno ukinulo ropstvo, a one koje su to učinile, napravile su to krajem 20. stoljeća.
U Mauritaniji, ropstvo je službeno kriminalizirano tek 2007. godine.
Ne želim ni na koji način potkopati užasan zločin koji je predstavljala trans-atlantska trgovina crnim robljem.
Sve što pokušavam jest shvatiti zašto je arapsko-muslimanska trgovina crnim robljem, koja je trajala mnogo dulje, koja je imala mnogo širi opseg i ubila milijune crnaca više od svojih američkih pandana, tabu tema i ne podučava se na Zapadu, bilo to u Americi ili u Europi.
Tišina u vezi ovog strašnog povijesnog događaja je apsolutno kriminalna.
Svjestan sam da postoji strah od suočavanja s muslimanskim svijetom, znajući da je “religija mira” obično vrlo nasilna u svojim odgovorima, ali vjerujem da žrtve i njihovi potomci zaslužuju barem nekakvo zaključenje ove tužne priče.
Kao i u slučaju Amerike, ne vjerujem da su u ovom trenutku financijske reparacije put kojim treba ići, ali bi u najmanju ruku muslimanski svijet trebao prihvatiti svoju odgovornost u ovom užasnom crnom genocidu.
Što se tiče Black Lives Matter i onih koji podržavaju njihove zahtjeve, kada će napokon doći vrijeme da se počnete baviti “muslimanskom krivnjom”?
Tijekom posljednjih nekoliko tjedana, klimatski aktivisti u Britaniji blokirali su autoceste (jer automobili ispuštaju ugljični…
U svojoj Proklamaciji o Danu autohtonih naroda 2022. godine, koji progresivna ljevica nastoji učiniti saveznim…
Suncokreti Vincenta van Gogha bilježe rijedak trenutak optimizma u inače problematičnom životu. U veljači 1888.…
Ovo je vjerojatno najlakša kolumna koju sam ikad napisao. Toliko je jednostavno zamisliti kakva bi…
Na ulicama Londona izbilo je nešto poput klasnog rata. S jedne strane, stoje radni ljudi…
Znanost se, u osnovi, može definirati kao otvorenost uma. Izvorna znanstvena praksa, ona koja je…