WALSH: Biti pro-life i pro-smrtne kazne nije licemjerno

U četvrtak, državni odvjetnik William Burr izdao je direktivu koja učinkovito vraća smrtnu kaznu za prikladno osuđene savezne zatvorenike. Od 2003. godine nije bilo nikakvih pogubljenja na saveznom nivou te samo tri od 1988. godine, ali sad se pet osuđenih ubojica našlo na palubi u očekivanju smrtonosne injekcije.

Ova je vijest izazvala predvidljivu reakciju ljevice. Mnogi demokratski predsjednički kandidati osudili su odluku državnog odvjetnika, nazivajući smrtnu kaznu “nemoralnom”, “okrutnom” i “manjkavom”. Senator Bernie Sander (I-VT) inzistirao je da “na svijetu postoji dovoljno nasilja”. Ostali ljevičari bacali su slične poznate optužbe “licemjerja” na konzervativne zagovornike smrtne kazne, tvrdeći kako su pro-life zagovornici nedosljedni i proturječni u svojoj podršci ubojstva kriminalaca. Napravivši korak dalje, Alyssa Milan je proglasila da su pro-liferi “izgubili pravo na ‘pro-life’ s*anja od narative kod mene”. Mnogi na ljevici odjeknuli su slične osjećaje.

Sve ovo je upravo naopačke. Kontradikcija i licemjerje ide upravo u suprotnom smjeru. Ako se protivite smrtnoj kazni na temelju toga što je “nasilna” i “okrutna” — ako kažete da nemamo “pravo” “oduzeti život druge osobe” — onda je očigledno poremećeno, u sljedećem dahu, zagovarati pogubljenje beba po kratkom postupku. Ne postoji uvjerljivi argument koji bi smrtnu kaznu učinio okrutnom za ubojice djece, ali ne i za samu djecu. Ne postoji moralno koherentna osnova na kojoj bi se podržavale smrtonosne injekcije za nerođene, ali ne i za silovatelje i serijske ubojice. Jedini način opravdavanja pobačaja jest tvrditi da sam život nije svet i da pravo na život nije apsolutno i da neki životi jednostavno nisu vrijedni očuvanja. Ali ako je sve to istina i ako bi bebe mogli staviti u “nije vrijedno očuvanja” kamp, onda bi im se zasigurno trebali pridružiti i John Wayne Gacy i Timothy McVeigh.

S druge strane, savršeno je razumno podržati smrtnu kaznu i protiviti se pobačaju. Mi imamo pravo na život, ali to pravo, baš kao i svako drugo, može se izgubiti. Zatvorenik koji služi doživotnu kaznu trajno je izgubio svoje pravo slobode govora, svoje pravo na okupljanje, svoje pravo na nošenje oružja, svoje pravo na privatnost, svoje pravo na privatnu imovinu i brojna druga prava. Nitko se ne žali zbog toga. Zatvor, očigledno, po svojoj prirodi uključuje ograničavanje sloboda. To je cijela poanta stvari. Ali ako se sva ta temeljna ljudska prava mogu suspendirati ili čak izgubiti, zašto onda ni bi bio isti slučaj s pravom na život? Koje je ograničavajuće načelo?

Doista, čak se i protivnici smrtne kazne moraju složiti da pravo na život nije apsolutno. Ako netko usred noći provali u vašu kuću, ako morate zaštititi svoju obitelj, vi nemate samo pravo, već je i vaša dužnost da se uljezu suprotstavite smrtonosnom silom. No, ako uljez ima apsolutno pravo na život, koje se ne može izgubiti ni pod kojim okolnostima, onda biste pucanjem u njega počinili kršenje ljudskih prava. Svatko tko se slaže da je potencijalno prihvatljivo ustrijeliti provalnika mora se stoga složiti da pravo na život nije nerazrješivo ili apsolutno.

U tom slučaju je svakako razumno tvrditi da su ljudi koji čine najodvratnije zločine protiv svojih bližnjih, poput provalnika, izgubili pravo na život. To nije, doduše, stav koji sam oduvijek držao. Godinama sam razmišljao o pitanju smrtne kazne i tek sam nedavno došao do zaključka da je to nesretna moralna nužnost.

Očigledno je da je osoba sposobna izgubiti svoje pravo na život. Jedino je pitanje može li, recimo, silovanje i ubojstvo djeteta zahtijevati njegovo oduzimanje. Mišljenja sam da zločin takve prirode uzrokuje oduzimanje prava na život počinitelja, a to ni na bilo koji način ne utječe ili ne proturječi mojem uvjerenju da ne bismo trebali ubijati bebe u maternici. Bebe nisu počinile nikakav zločin. Nisu namjerno nanijele štetu bilo kojoj osobi. One ne mogu izgubiti pravo na život iz istog razloga iz kojeg ne mogu izgubiti pravo na slobodu govora (iako njihov tjelesni razvoj u to vrijeme sprječava njihov govor).

A što je sa svetošću života? Ako je život svetinja, zar ne skrnavimo tu svetost pogubljivanjem kriminalaca? Svojedobno sam držao takvo mišljenje. Sada vidim da je svetost života upravo ta koja zahtijeva smrtnu kaznu. Čovjek koji je počinio najgori prekršaj nad nevinim životom sam zaslužuje onu najgoru kaznu. Zbog strasti za svetošću života moramo razdijeliti najteže kazne onima koji je krše. Razmotrite zločine petorice muškaraca koji su sad prikladni za pogubljenje od strane savezne vlade, kako je opisalo Ministarstvo pravosuđa:

Čini se kako je čovjek koji muči, siluje i do smrti pretuče svoju vlastitu kćer učinio nešto što opravdava onu najstroži kaznu. Ovo zapravo nije pitanje odvraćanja. Djelo je već učinjeno. Prekasno je za odvraćanje. Radi se, umjesto toga, o zločinu koji vapi za najstrožim odgovorom. Radi se o čovjeku koji jednostavno nema pravo nastaviti disati.

Lezmod Mitchell je na smrt izbo ženu, da bi nakon toga zatukao njezinu unuku teškim kamenjem prije nego što ju je dekapitirao. Ne vidim kako bi pravda mogla biti zadovoljena davanjem vlastite sobe i tri topla obroka dnevno do kraja života. Koje pravo on ima na takav tretman? Koje pravo on ima na svoj život? Kao što smo ustanovili, on je sigurno zaslužio izgubiti gotova sva svoja ostala prava. Zašto nije izgubio pravo na doslovno sve? Zašto bi uopće zadržao bilo koje pravo nakon što je zatukao dijete.

Ne postoji ništa inherentno nehumano ili okrutno što se tiče davanja čovjeku upravo ono što je zaslužio svojim vlastitim postupcima. I ne postoji ništa u vezi toga što krši pro-life načela.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.