POWELL: Mnogi milenijski ‘socijalisti’ nisu socijalisti

Prema novoj anketi, gotovo 40 posto sveučilišnih studenata ima pozitivno mišljenje o socijalizmu. Ankete poput ove zapanjuju starije Amerikance koji su svjedočili ekonomskoj stagnaciji i ljudskim zvjerstvima socijalističkih režima tijekom 20. stoljeća, jer se većina milenijalaca koje znamo čine dobrim ljudima. Kako je moguće da toliko dobrih mladih ljudi drži pozitivno mišljenje o tako groznom sustavu?

Ta nova anketa baca malo svjetla na ovo pitanje. A ono što rasvjetljava je u skladu s onim što sam naučio istražujući za svoju novu knjigu o socijalizmu kad sam prisustvovao najvećem skupu samoprozvanih socijalista u Sjedinjenim Državama.

Podrška socijalizmu neravnomjerno je raspoređena diljem studija. Podrška je najveća među studentima za koje je najmanje vjerojatno da će proučavati funkcioniranje ekonomskih sustava. Sedamdeset osam posto studenata filozofije, 64 posto studenata antropologije i 58 posto studenata engleskog drži pozitivno stajalište o socijalizmu. A opet, u disciplinama u kojima je najvjerojatnije proučavanje funkcioniranja ekonomskih sustava, ekonomije i financija, 61 i 63 posto studenata ima negativne poglede na socijalizam.

U svojoj karijeri učitelja, svjedočio sam samo malenom postotku studenata koji su korektno identificirali socijalizam kao ekonomski sustav koji ukida privatno vlasništvo u glavnim granama proizvodnje i zamjenjuje ga kolektivnim vlasništvom. To se odnosilo i na milenijske socijaliste koje sam susreo na prošlogodišnjoj konferenciji.

Veliki dio samoprozvanih socijalista nije identificirao svoju verziju socijalizma s ukidanjem privatnog vlasništva i njegovu zamjenu kolektivnim vlasništvom i centralnim planiranjem. Umjesto toga, oni su usvojili socijalističku etiketu jednostavnim zauzimanjem stajališta lijevo od Demokratske stranke u nizu različitih političkih pitanja.

Pitao sam mnoge mlade ljude zašto su tamo. Jedna mlada žena je odgovorila: “Hitnost je zbog Trumpa, imigrantskih prava, Black Lives Matter, prava domorodaca.” Njezin odgovor je bio tipičan. Drugi su mi rekli da je to zbog zaštite okoliša, rodnih prava, pobačaja ili LGBT prava. Rečeno mi je da je “beskompromisni socijalizam u potpunosti posvećen sustavnim promjenama i zaustavljanju ugnjetavanja svih vrsta.”

Odgovori koji su dali sudionici također su bili reprezentativni formalnim sjednicama konferencije. Malo sjednica je imalo bilo kakve veze s načinom organiziranja socijalističkog ekonomskog i političkog sustava, a ono malo sjednica koje je imalo više su zbunile stvari nego su ih rasvijetlile.

Govornici na sjednici o Koreji zaboravili su naglasiti da Sjeverna Koreja ima socijalistički ekonomski sustav, dok je sustav Južne Koreje temeljen na privatnom vlasništvu i slobodnom poduzetništvu. Umjesto toga, rečeno nam je da su patnje na Sjeveru uzrokovane imperijalizmom.

Slično tome, jedan je govornik na sjednici o Venezueli tvrdio da “socijalizam nije doživio neuspjeh u Venezueli, jer nikada nije ni isproban!”. Umjesto toga slušali smo ga kako osuđuje državni kapitalistički sustav Chaveza i Madura.

Ti govornici bili su u skladu s Međunarodnim socijalistima, organizatorima konferencije, koji žele ukinuti privatno vlasništvo i zamijeniti ga kolektivnim vlasništvom. Oni žele demokratski socijalizam. Umetanjem čarobne riječi “demokratski”, oni tvrde da “Kina i Kuba, baš kao i bivši Sovjetski Savez i Istočni blok, nemaju ništa s [njihovom verzijom] socijalizma.”

Mladi ljudi koji se identificiraju sa stvarnim socijalizmom ne razumiju vezu između ekonomskih i političkih sloboda. Čini se kako oni misle da je povijesna slučajnost to što je svaka zemlja koja je zamijenila privatno vlasništvo kolektivnim vlasništvom postala totalitarni pakao.

Ali socijalistički ekonomski sustavi koji se temelje na centralnom planiranju nužno koncentriraju ekonomsku moć u ruke državnih službenika i planera. Bez takve moći oni se ne mogu nadati kako će “upravljati stvarima”. Ipak, ta ista moć ograničava sposobnost građana da slobodno izvršavaju svoju političku moć kad postanu nezadovoljni vladom.

To ne bi trebalo nikoga iznenaditi, jer politička sloboda ne može opstati bez velikog stupnja ekonomske slobode. U svojoj knjizi objavljenoj 1944. godine, “Put u ropstvo”, Fridrich Hayek tvrdio je da je kompetitivna kapitalistička ekonomija nužna za održavanje demokracije i da će kad jednom u zemlji počne “dominirati kolektivističko vjerovanje, demokracija neminovno uništiti samu sebe”.

Slično tome, 1962. godine, Milton Friedman je napisao: “Povijesni dokazi govore jedinstvenim glasom o odnosu političke slobode i slobodnog tržišta. Nije mi poznat niti jedan primjer u vremenu ili mjestu u društvu koje je obilježila velika mjera političke slobode, a koja također nije koristila nešto što bi se moglo usporediti sa slobodnim tržištem kako bi organizirala većinu ekonomske aktivnosti.”

Razlog je jednostavan. Centralno planirani, socijalistički sustavi nužno koncentriraju ekonomsku moć u ruke vladinih planera koji mogu, koristeći svoje ekonomske dekrete, kazniti svako neslaganje. Upravo to se dogodilo u Venezueli, gdje su državni službenici otpušteni zbog potpisivanja peticije u kojoj se zahtijeva opoziv Madurovog izbora. Godine 2017., predsjednik Maduro odredio je posebne izbore za Ustavotvornu skupštinu koja bi mogla preispitati ustav i dati mu još veću moć. Dok je oporba tražila bojkot izbora, vlada je ponovno zaprijetila državnim službenicima da podrže Madura ili će dobiti otkaz. Prema Reutersu, potpredsjednik naftne kompanije u državnom vlasništvu, Petroleos de Venezuela SA, rekao je svojim zaposlenicima: “Bilo koji menadžer, upravitelj ili nadzornik koji će pokušati blokirati Ustavotvornu skupštinu, koji neće glasati ili čije osoblje neće glasati, mora u ponedjeljak napustiti svoj posao.”

Tijekom predsjedničkih izbora 2018. godine, vlada je zabranila najveće oporbene stranke, nasilno potisnula protuvladine prosvjede i odgodila izbore za sedam mjeseci kako bi sputala protivnike. Mnogi birači odlazili su izravno iz glasačkih kabina na obližnje “Crvene točke”, gdje bi vlada provjerila njihove osobne dokumente i podijelila obroke s hranom — u osnovi davala mito za glasanje.

I konačno u 2019. godini, izbila je ustavna kriza u kojoj je Juan Guiadó proglašen privremenim predsjednikom od strane Nacionalne skupštine koja je pod kontrolom opozicije. Njega su brzo priznale Sjedinjene Države i većina nacija zapadne hemisfere i Europe kao legitimnog čelnika zemlje. Dok ovo pišem, venezuelanska vojska, kao i uobičajeni osumnjičenici (Kuba, Sjeverna Koreja, Nikaragva itd.), stoje uz Madura.

Većina milenijskih “socijalista” čine se pristojnim ljudima jer oni i jesu takvi. Mnogi zapravo ne vole socijalizam, a većina onih koji ga vole su zapravo loše informirani o političkoj ekonomiji. No, to ne znači da nisu opasni. Većina seljaka koji su podržavali boljševike nisu znali niti im je stalo do Karla Marxa. Ali su svejedno završili izgladnjeli, prognani i osiromašeni. Ako želimo izbjeći istu sudbinu, moramo biti jasniji o prirodi socijalističkih ekonomskih sustava i njihovom odnosu prema našim demokratskim slobodama.

Benjamin Powell je stariji suradnik instituta Independent, ravnatelj Instituta za slobodno tržište, profesor ekonomije na Sveučilištu Texas Tech i koautor nadolazeće knjige Socialism Sucks: Two Economists Drink Their Way through the Unfree World.