Nordijske zemlje nesrazmjerno dominiraju u globalnim raspravama o ekonomskim politikama.
Zagovornici veće vlade u Sjedinjenim Državama, poput Bernieja Sandersa, tvrde da su te zemlje dokaz da socijalizam može funkcionirati.
No, postoji veliki problem u vezi te tvrdnje. Nordijske zemlje nemaju niti jednu od politika — državno vlasništvo, centralno planiranje ili kontrolu cijena — koje su karakteristike socijalističkih ekonomija.
Ali imaju visoke poreze i velike socijalne države. A kako neki misle da bi Amerika trebala kopirati te politike, pogledajmo što možemo naučiti ispitivanjem nordijskih nacija.
Nima Sanandaji, pišući za Foreign Policy, ističe ono što je dobro — i ono što nije tako dobro — u vezi vladinih politika u regiji. Počinje s osvrtom specifično na Norvešku.
Erlend Kvitrud, član Norveške stranke zelenih, povezuje politike demokratske socijalističke ekonomije i prosperitet nordijskih zemalja. … ljevica je desetljećima prikazivala nordijske zemlje kao dokaz da socijalizam može funkcionirati ne samo u teoriji, već također i u praksi. … Ipak, što je neugodna činjenica fanovima nordijskog modela socijalne države, gospodarski uspjeh Norveške zapravo počiva na bogatstvu prirodnim resursima. … Norveški naftni fond najveći je svjetski državni fond, vrijedan oko 200.000 dolara po stanovniku. Nisu norveške socijaldemokratske ekonomske politike te koje su stvorile bogatstvo. Bila je to priroda. … Ostale nordijske zemlje, kojima nedostaje bogatstvo nafte i prirodnog plina, imaju niže životne standarde od Sjedinjenih Država.
On je sigurno u pravu što ističe ulogu naftnog bogatstva u Norveškoj.
Također ističe da je Norveška postala uspješna i prosperitetna nacija prije nego je uspostavljena socijalna država.
Nadalje, socijalni uspjesi nordijskih zemalja prethodili su njihovim politikama visokih poreza i visoke socijalne potrošnje. … ekonomist Anthony Barnes Atkinson i Jakob Egholt Sogaard pokazuju da se najveći napredak prema izjednačenosti dohotka u Norveškoj i Švedskoj odigrao prije 1970. godine, u vrijeme kad su dvije zemlje imale niske porezne režime i manje politika redistribucije. Slično tome, socijalni uspjesi nordijskih zemalja bili su čak izraženiji u tim godinama. Na primjer, u odnosu na ostatak svijeta, imale su veću prednost u životnom vijeku i smrtnosti djece 1970. godine nego je to slučaj danas. Drugim riječima, nordijski model je nastao nakon što su te zemlje već postale napredne i egalitarne.
Ovo su sve dobre primjedbe, ali mislim da je Nima zapravo previdio jedan vrlo moćan argument.
Da, BDP po stanovniku u Norveškoj je vrlo sličan onome u Sjedinjenim Državama, ali bruto domaći proizvod je nesavršeno mjerilo životnog standarda. Podaci u relativno malim gospodarstvima mogu biti varljivi ako u njima postoji određeni sektor koji iskrivljuje državne statistike — poput financijskih usluga u Luksemburgu ili korporacija u Irskoj.
To je razlog zašto je, ako želite izmjeriti prosperitet kućanstva, najbolje pregledati podatke OECD-a o “stvarnoj pojedinačnoj potrošnji”.
Već sam u prošlosti dijelio podatke za sve razvijene nacije, a Vijeće ekonomskih savjetnika je nedavno napravilo specifičnu usporedbu Sjedinjenih Država i nordijskih zemalja.
Norveška je još uvijek impresivna, rangirana iznad svojih susjeda, ali nije u istoj ligi sa Sjedinjenim Državama.
Onako usput, u drugom članku, ovaj put za National Review, Nima objašnjava da Amerika zapravo ima više žena u menadžmentu od bilo koje nordijske zemlje.
Science Daily je jednom otvoreno naveo da su “nordijske zemlje spolno najravnopravnije nacije na svijetu.” Ima nešto istine u tome. … Uobičajena je pretpostavka da je napredak u ravnopravnosti spolova Nordijaca posljedica njihovih socijaldemokratskih politika. … Istina je da nordijske zemlje imaju dugu povijest neravnopravnosti spolova koja seže sve do vremena Vikinga. … Očekivali bi da će se to odraziti u mnogo žena koje dosežu vrh poslovnog svijeta. Ali to očito nije slučaj. … udio žena među menadžerima, kao što je zabilježila Međunarodna organizacija rada, iznosi 43 posto u Sjedinjenim Državama, u usporedbi s 36 posto u Švedskoj i 28 posto u Danskoj. … pojavljuje se obrazac: Oni s raširenijim politikama socijalne države imaju manje žena na vrhu. Island, koji sam ima socijalnu državu umjerene veličine, ima najviši udio žena među menadžerima. Druga je Švedska koja je otvorila socijalne usluge poput obrazovanja, zdravstvene zaštite i skrbi za starije osobe tržišnom natjecanju i privatnom sektoru. Danska, koja ima najviše poreze i najveću socijalnu državu na svijetu, ima najmanji udio žena na menadžerskim pozicijama. … Prava je lekcija da velike socijalne države zapravo mogu spriječiti ženski napredak.
Vratimo se onim najvažnijim ekonomskim usporedbama.
Profesor Hannes Gissurason sa Sveučilišta na Islandu napisao je izvješće o nordijskom modelu za Fondaciju za europske reforme.
To je vrlo detaljna studija koja pokriva mnoštvo pitanja.
Pet nordijskih zemalja, Švedska, Danska, Finska, Norveška i Island s pravom se smatraju uspješnim društvima. Ona su bogata, ali bez velikog jaza između bogatih i siromašnih. Ona pružaju socijalnu sigurnost, ali, čini se, bez značajne erozije njihovih sloboda. Ona su mala, ali sva uživaju dobar ugled u svijetu kao mirne, civilizirane demokracije. Nordijske su države zdrave i dobro obrazovane, a stopa kriminala je niska. No, što druge države mogu naučiti iz priče o nordijskom uspjehu?
Za danas, usredotočimo se na treće poglavlje, koje se bavi trima različitim erama švedske ekonomske povijesti.
… može se napraviti razlika između tri švedska modela. Liberalni model razvijen je sredinom 19. stoljeća, kad su liberalni principi slobodne trgovine i nesmetane konkurencije općenito prihvaćeni i primijenjeni u Švedskoj. U godinama između 1970. i 1990., dogodio se procvat socijademokratskog modela socijalne države, iako je svoj razvoj započeo mnogo ranije i trebao je trajati još nekoliko godina. Treći se model pojavio 1990-ih nakon iskušanog socijaldemokratskog modela: bio je to liberalni model socijalne države.
Prva era, koja se temeljila na klasičnim liberalnim načelima slobodnog tržišta i limitirane vlade, bila je ona u kojoj je Švedska postala bogata.
Upravo je liberalni model bio taj koji je učinio Švedsku bogatom, kao što je dokumentirao švedski ekonomist Nima Sanandaji. Između 1870. i 1936. godine, Švedska je uživala najveću stopu rasta u industrijaliziranom svijetu… Ono što je proizvelo taj zapanjujući rast nakon 1870. godine bilo je uvođenje ekonomske slobode u relativno siromašno društvo, ali s jakim tradicijama samopouzdanja, marljivim radom, štedljivošću i poštovanjem zakona te visokim stupnjem obrazovanja. Valuta je bila čvrsta, s švedskom krunom koja je bila na zlatnom standardu… Okoliš je bio izuzetno prijateljski raspoložen za poslovanje, a porezi su bili relativno niski, čak i nakon što su socijaldemokrati preuzeli vlast. Godine 1955. su, na primjer, porezni prihodi u Švedskoj, kad gledamo udio BDP-a, bili na istoj razini kao i u SAD-u, 24%.
Druga era počela je kad se Švedska prebacila na ono što neki ljudi nazivaju demokratskim socijalizmom, ali ispravnije bi se mogla nazvati erom velike vlade.
Postojali su visoki porezi i mnoštvo programa redistribucije. I, što ne iznenađuje, to je dovelo do ekonomske stagnacije.
… Godine 1975., porezni prihodi, u udjelu BDP-a, porasli su na 39% u Švedskoj, ali oni su još uvijek iznosili samo 25% u SAD-u… Godine 2004., 38 najvećih kompanija u Švedskoj bile su poduzetničke, što znači da su započele kao privatna poduzeća unutar zemlje. … Samo dvije od njih nastale su nakon 1970. godine. Dok je javni sektor rastao, privatni sektor je stagnirao. Između 1950. i 2000., švedska populacija je narasla od sedam na gotovo devet milijuna. Nevjerojatno, neto otvaranje novih radnih mjesta u privatnom sektoru u tom razdoblju bilo je gotovo na nuli. Sva su nova radna mjesta ostvarena u javnom sektoru. … Mnogi su poduzetnici napustili zemlju, uključujući osnivače IKEA-e, Tetra Pak-a i H&M-a.
Velika vlada potkopava inicijativu i slabi ekonomske performanse.
Studija je uključila ovaj podatak koji govori kako Šveđani u Americi postaju bogatiji u Americi nego kod kuće.
Sve ove loše vijesti stvorile su uvjete za treću eru, koja je sadržavala reforme temeljene na tržištu — bez obzira koja je stranka (ili stranke) kontrolirala vladu.
Teška srca, socijaldemokrati su započeli neke reforme, deregulirajući kreditna i devizna tržišta i promijenivši porezni sustav, snižavajući graničnu poreznu stopu na dohodak sa 73% na 61% i porez na kapitalnu dobit na 30%. Godine 1991. na vlast je izglasana nesocijalistička vlada. Bila je također anti-socijalistička i odmah je ukinula nadničarske fondove… energetska, poštanska, telefonska, željeznička i zrakoplovna tržišta su deregulirana. … Vlada je uvela školske vaučere, prodala kompanije u državnom vlasništvu i provela tržišne reforme na tržištu rada, specifično dizajnirane za male poduzetnike i privatne agencije za zapošljavanje. Vlada je također omogućila izbor u zdravstvu i pomoći starijim osobama. … Kad su se socijaldemokrati 1994. godine vratili na vlast… socijalne beneficije su ukinute; uspostavljen je novi mirovinski sustav, dijelom sa samofinanciranim mirovinama; reformirano je kolektivno pregovaranje; ukinut je porez na nasljedstvo. Vlada desnog centra koja je bila na vlasti od 2006. do 2014. godine nastavila je iberalizaciju švedske ekonomije; ukinut je porez na bogatstvo, … ojačana su imovinska prava, a porez na dobit smanjen je na 22%.
Drugim riječima, posljednjih dvadesetak godina Švedska je bila lider u pro-tržišnim reformama.
Da, još uvijek postoji velika vlada. Ali ne kao što je to nekad bila.
Da, još uvijek postoje visoki porezi. Ali ne kao što su to nekad bili.
Koje lekcije još možemo naučiti?
Ovaj je grafikom vrlo uvjerljiv. On pokazuje kako se švedski prosperitet u odnosu na Sjedinjene Države smanjivao tijekom ere velike vlade.
Ali došlo je do nekakvog usklađivanja otkad su kreatori politika započeli s liberalizacijom švedske ekonomije.
A sličan obrazac vidimo i ako usporedimo Švedsku s ostalim industrijaliziranim zemljama.
P.S. Vrlo interesantna studija sugerira da je raširena migracija u Ameriku učinila Švedsku više etatističkom.
