Liberali podbacuju u mnogim kritičnim područjima, ali su prepuni jedne stvari (u redu, jedne DRUGE stvari osim one na koju mislite) … ideja. “Velikih” ideja. “Smjelih” ideja. Ideja na sve strane, od kojih je većina u ovom ili onom obliku bila na grotesknom izlaganju tijekom posljednje dvije serije debata demokratskih predsjedničkih kandidata za 2020. godinu.
Naravno, jedno je imati ideju, ali koliko su one zapravo realistične ili čak teoretski moguće? Nažalost, takva je sudbina gotovo svake “velike, smjele” ideje koju demokrati uspijevaju izbljuvati iz svojih usta, osobito kad je u pitanju kako potrošiti VAŠ novac. Ono što je najtužnije je to što u teoriji one gotovo uvijek zvuče toliko dobro da u potpunosti uspiju obmanuti značajan postotak birača i tako omogućavaju demokratima pobjede na nacionalnim i državnim izborima.
Nakon najnovije runde debata, čak se i naizgled frustrirano uredništvo Washington Posta zapitalo: “Zašto se uopće mučiti oko kandidature za predsjednika kad promovirate ideje koje ne mogu funkcionirati?”
Da biste bili izabrani, zato … Na temelju glupih ekonomskih ideja poput ovih:
Zdravstvena zaštita bi trebala biti “besplatna”
Ideja da svi imaju pravo na “besplatni” tretman dok su bolesni zvuči sjajno, barem na površini. Svi obolijevaju, zar ne? Dakle, zašto bi itko morao plaćati za kvalitetno zdravstvo? Očigledan problem jest taj ako netko ne plaća za njega, to znači da bi netko trebao biti prisiljen pružiti tu “besplatnu” zdravstvenu zaštitu, pa, besplatno.
Demokrati će reći da to nije njihov argument, da bi program poput Medicare-za-sve riješio sve probleme. Osim što, kad unesete socijalizam u jednadžbu, vi nužno dobivate stvari poput suludih poreznih stopa (jer, ponavljam, ništa nije doista “besplatno”), smrtonosne neučinkovitosti (zbog vlade) i apsurdnu kontrolu cijena i plaće koja usporava inovacije i koje tjeraju sve s imalo mozga, koji ne žele raditi za manje od onoga što vrijede, van industrije. Pogledajte Kanadu i praktički bilo koju drugu zemlju u kojoj se prakticira socijalizirana medicina. Što znači da ćete naposljetku morati prisiliti ljude, ako želite da oni pružaju svu tu “besplatnu” zdravstvenu zaštitu. Nismo li prije više od stoljeća i pol ukinuli ropstvo?
Svi bi trebali zarađivati više novca
Tko ne želi zarađivati više? Što kad biste mogli glasati za povišicu plaće? Pritisnite gumb za osobu s oznakom D pored njezinog imena i gledajte kako novac počinje dolaziti. Da, Bernie je to pokrenuo. Ali sad svi koji imaju D pored svog imena smatraju da je dobra ideja prisiliti poslodavce da plaćaju 15 dolara po satu i više, bez obzira na posao koji obavljaju njihovi zaposlenici. Jer zaboravite na osnovne ekonomske zakone poput ponude i potražnje, svi bi trebali zarađivati više novca! A iako sam Bernie Sanders ne želi živjeti u skladu svojih visokih standarda plaća kad je riječ o plaćanju vlastitih radnika u kampanji, to ne sprječava njega i sve ostale demokratske kandidate da obećavaju brda i doline niskokvalificiranim radnicima na nečiji drugi trošak.
Hej, kad već dajemo “sav taj novac”, zašto ne bismo stavili minimalnu plaću na 25 dolara? Kako bi bilo 100 dolara na sat? Dovraga, zašto ne biste bankrotirali i sve ostale učinili multi-milijarderima? Tada bismo svi mogli živjeti u divovskim ljetnikovcima sa svojim sportskim automobilima po izboru, parkiranim na lijepim, dugim prilaznim kolnicima. Dakako, vjerojatno će biti potrebne tačke novca kako bismo kupili štrucu kruha ili platili nekome jednostavan kućni popravak, ali hiperinflacija je mala cijena za “jednakost”, zar ne?
Reparacije će riješiti rasnu nejednakost u dohotku
Ovo zvuči dobro, nekima, jer previše bijelaca ispranog mozga osjeća “krivicu” za grijehe svojih predaka. Ova iskrivljena verzija “svi bi trebali zarađivati više novca” definira “sve” kao određene klase preferirane od strane establišmenta, osobito sve one koji dijele boju kože s onima koji su možda potekli od robova prije 160 i više godina. Budući da misle kako će im to donijeti glasove i spriječiti napade rasnog huškača Ala Sharptona, gotovo svaki demokratski kandidat prigrlio je ideju o barem proučavanju tog pitanja.
Ali, ako milijarde dolara utrošenih na socijalnu pomoć, obrazovanje i socijalne usluge proteklih nekoliko desetljeća nisu uspjele prevladati rasni jaz u primanjima, misli li itko zdravog razuma da će to uspjeti još jednoj gotovinskoj isplati? Što se dogodilo s dobrim starim kapitalizmom i jednakosti u mogućnostima? To su stvari koje pomažu većini manjina podizanje iz siromaštva, a opet, one se odjednom odbacuju zbog nekakve utopijske percepcije o tome kakvi bi ekonomski rezultati TREBALI biti. Kad bi bile implementirane, reparacije za ropstvo bit će jednako uspješne kao što je to bila i socijalna država, osim što će ta dodatna kontroverzna rasna komponenta dugoročno dodatno naštetiti rasnim odnosima.
Zakoni će riješiti “jaz plaća među spolovima”
“Jednake plaće!” viču kao da je američkim kompanijama zapravo običaj plaćati žene manje od muškaraca za isti posao, iste kvalifikacije, na jednakoj razini izvedbe, za isto radno vrijeme. To je, dakako, suludo već na prvi pogled. Ne postoji stvar poput “jaza plaća između spolova”. To je mit, fantazija rođena u iskrivljenim umovima iskrivljenih inženjera socijalne pravde koji, usput, nisu ni približno pametni poput onih pravih inženjera. A opet, demokrati misle da na neki način mogu zakonski regulirati taj mitski jaz između spolova. Kako bi to točno funkcioniralo, senatorice Gillibrand? Hoćete li zahtijevati da svaka novo zaposlena žena zarađuje koliko i muškarac koji je na tom radnom mjestu boravio, recimo, 20 godina? Hoćete li zahtijevati da učiteljice zarađuju koliko i inženjeri? Hoćete li izjednačiti plaće, recimo, medicinskih sestara i liječnika? Hoćete li prisiliti više žena da postanu liječnice ili obrnuto? I kakvu ćete užasnu vladinu birokraciju izmisliti i nametnuti američkim tvrtkama kako biste sve ovo riješili?
Kad bi postojao bilo kakav “jaz plaća među spolovima”, slobodno tržište bi to prilično brzo izravnalo. Na primjer, trenutačno postoji manjak kvalificiranih radnika u mnogim ključnim područjima. Kad bi “jaz u plaćama” bio istinit, kompanije bi se spoticale jedna preko druge kako bi pronašle i zaposlile žene koje trenutačno rade na drugim radnim mjestima za manje nego što vrijede. To nije raketna znanost, to je jednostavno osnovna ekonomija … ali ona se još uvijek nalazi izvan intelektualnog dosega većine liberala.
Prekomjerno povećanje poreza ili prekomjerno oporezivanje bogatih će donijeti više poreznih prihoda
Ovo je stara stvar, ali usprkos tome što se konstantno opovrgava, ona se i dalje pojavljuje u raspravama kao da su vladini proračuni igra nulte sume. U međuvremenu, u stvarnom svijetu, prekomjerno oporezivanje smanjuje gospodarsku aktivnost, što dugoročno dovodi do manjih prihoda. A ideja da bi “bogati” mogli sve platiti je također apsurdna. Kao što je John Stossel istaknuo u ovom Forbesovom članku iz 2012. godine, stopostotno oporezivanje svih onih koji zarađuju milijun dolara i više donijelo bi oko 600 milijardi dolara, što nije ni izbliza dovoljno da bi čak i počeli s otplaćivanjem državnog duga. A u budućnosti, zašto bi itko tko se oporezuje po stopi od 100% ili negdje blizu tog iznosa nastavio proizvoditi? Bez obzira na to kako okrenete, povlastice i potrošnja se jednostavno moraju smanjiti kako bi se ostvarili ciljevi. Problem je u tome što političari na obje strane političkog spektra nemaju političke hrabrosti za to, tako da se dug i deficit nastavljaju gomilati.
Ovih pet je zapravo samo vrh ledene sante kada su u pitanju totalno neizvedive liberalne ideje koje se konstantno povlače jer zvuče dovoljno dobro za dobivanje potrebnih glasova i prigrabljivanje vlasti.
Tijekom posljednjih nekoliko tjedana, klimatski aktivisti u Britaniji blokirali su autoceste (jer automobili ispuštaju ugljični…
U svojoj Proklamaciji o Danu autohtonih naroda 2022. godine, koji progresivna ljevica nastoji učiniti saveznim…
Suncokreti Vincenta van Gogha bilježe rijedak trenutak optimizma u inače problematičnom životu. U veljači 1888.…
Ovo je vjerojatno najlakša kolumna koju sam ikad napisao. Toliko je jednostavno zamisliti kakva bi…
Na ulicama Londona izbilo je nešto poput klasnog rata. S jedne strane, stoje radni ljudi…
Znanost se, u osnovi, može definirati kao otvorenost uma. Izvorna znanstvena praksa, ona koja je…