IBRAHIM: Lažni Muhamed za lažna vremena

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi Muhamed: Prorok mira usred sudara carstava (listopad 2018.), američki akademik Juan Cole čini sve što je u njegovoj moći kako bi prikazao Muhameda kao predmodernog državnika zapadnjačkog stila posvećenog miru, toleranciji, multikulturalizmu i spolnoj ravnopravnosti, suosjećajno nastrojenog prema kršćanskom Bizantu, za razliku od njegovoj paganskog protivnika Sasanidskog Perzijskog Carstva.

Kako bi podržao ovu sliku Muhameda — za koju autor priznaje da se “značajno razlikuje od slike Proroka u većini muslimanskih komentara” — Cole odbacuje mainstream islamsku historiografiju, oslanjajući se umjesto toga na odabrane stihove Kurana, nedatirane “uspomene iz naroda” i obilje akademskih nagađanja:

I tako, Cole tvrdi da bi “Muhamed s užasom promatrao izbijanje” rata između Rima i Perzije; “Muhamed bi s užasom slušao izvještaje putnika” o perzijskoj opsadi Jeruzalema 614. godine; “Muhamed … bi bio upoznat s rimskim zakonima, kulturom i jezicima”; “Muhamed bi poslao izaslanike koji traže dobre odnose s novim carskim vlastima.”

Razlog za ovaj subjunktivni ton jest taj što postoji nula pisanih dokaza koji bi to podržali. Međutim, postoji obilje dokaza koji govore upravo suprotno. Na primjer, jedini zapis o odnosima između Muhameda i bizantskog cara Heraklija koji se nalazi unutar islamske tradicije — prorokova naredba da car napusti kršćanstvo i podčini se islamu ili se suoči s ratom — se ne spominje. Umjesto toga, piše Cole, “Muhamed je ušao u savez s Konstantinopolom [nema pisanih dokaza o postojanju bilo kakvog “saveza”] i takav otišao u grob 632. godine.”

Budući da se Cole nalazi na mukama kako bi predstavio “pro-rimskog Muhameda” unutar zapadne tradicije, najviše što priznaje jest da je “Muhamed povremeno bio prisiljen na obrambenu kampanju” i da “Kuran dopušta ratovanje samo u samoobrani”. Duga citiranja rimskih državnika, crkvenih otaca i europskih filozofa, od kojih svi tvrde da je obrambeni rat pravedan, obično slijede takve tvrdnje, kao da želi reći da je nasilje zbog kojeg se Muhamed često kritizira bilo isključivo defenzivno — što, uostalom, Zapadni autoriteti dopuštaju. Čak i “arapski pojam džihada ili napora radi vrline, odjekuje Aristotela, Plotina i Novi zavjet.”

Dok Cole povezuje islam s klasičnim i ranokršćanskim pojmovima rata, on često predstavlja islamske principe kao humanitarnije. Dakle, dok sv. Augustin obrazlaže rat pozivajući se na borbu protiv poroka, “Kuran daje lockeanska obrazloženja za rat”. Štoviše, “kršćanski zakon pomogao je stvoriti endogamsku kršćansku ‘rasu’ ili ‘naciju’, dok je zakon Kurana stvorio duginu rasu Abrahamovih potomaka.” To je zato što “Kuran slavi spolnu i etničku raznolikost kao obogaćivanje ljudskog iskustva.” Nema spomena da Kuran također dozvoljava muževima da tuku svoje žene i posjeduju seksualne robove (npr. 4:34 i 4:3).

Mainstream islamska historiografija u izričitoj je suprotnosti s Coleovim revizionizmom. Ona tvrdi da većina Muhamedovih ratova — ili bolje rečeno prepada potaknutima plijenom i porobljavanjem — nisu bili obrambeni već napadački, a prisiljavanje na prihvaćanje islama pod prijetnjom smrti bila je norma. Također tvrdi da je Muhamed sudjelovao u velikom broju zvjerstava koja bi, čini se, bila u kontradikciji s njegovim osjećajima pravednog rata: na primjer, naredio je pogubljenje starijih muškaraca i žena koji su ga ismijavali i mučio je židovskog muškarca vatrom — da bi ga na kraju dekapitirao — kako bi otkrio skriveno blago svog plemena; nekoliko sati kasnije, prorok je “oženio” prelijepu ženu mučene/pogubljene žrtve. (Ibn Ishak, Muhamedov život, prijevod A. Guillaume (Oxford: Oxford University Press, 1997), p. 547, 593; 367-9, 515-7, 665, 676.)

Cole odbacuje sve takve neprijatne, ali naširoko prihvaćene anegdote. Iako je to vrlo dobro dokumentiranom, “Kuran ne spominje ništa o masovnom pokolju [židovskih] muškaraca kod Khaybara i radije sugerira da je smrt nastupila tijekom bitke, ali da su Vjernici ponudili neprijatelju milosrđe i odveli zarobljenike.” Slično tome, Cole sugerira da je Muhamedovo poznato protjerivanje Židova kasniji stereotip utemeljen na “kršćanskom protjerivanju Židova u kasnoj antici”; Muhamedovi biografi su navodno projicirali ovu trupu natrag na njega pošto “malo detalja u Kuranu podržava” to.

Ovo je radikalno odstupanje od načina na koji muslimani utvrđuju Muhamedovu biografiju. Budući da je Kuran notorno dvosmislen, nekronološki i uglavnom poetičan, muslimani su se od početka morali okretati drugim izvorima (uglavnom siri i hadisu) kako bi povezali život svog proroka.

Čak i Coleovo izričito oslanjanje na Kuran ne uspijeva dokazati da su svi Muhamedovi ratovi bili obrambeni. Mainstream islamska egzegeza tvrdi da je Kuran otkriven u tri faze: 1) Muhamedove najranije godine u Meki, kad je bio ranjiv i brojčano nadmašen; tada je propovijedao vjersku toleranciju (npr. 2:256). 2) Muhamedove prijelazne godine, kad je počeo sklapati saveze izvan Meke; tada je propovijedao samoobranu (npr., 22:39); i 3) Muhamedovo posljednje desetljeće (622.-632.), kad su njegove snage postale jače i nadvladale njegove rivale u Meki; tada je propovijedao prelazak u ofenzivu (npr., 9:29).

Cole redovito citira stihove iz Kurana iz prve dvije faze, dok ignorira ili prilagođava one iz treće kako bi bile u skladu s njegovom tezom. Razmotrite njegov pristup 9:29, koji glasi:

Iako islamska egzegeza uvijek interpretira “one koju su primili Sveto pismo” kao Židove i kršćane, Cole čitateljima govori da ovaj ajet (kuranski stih) zapravo govori o borbi protiv poganskih Arapa; ideja da se ne odnosi na kršćane i Židove je “iskreno bizarna”. (On ne spominje da već sljedeći stih, 9:30, savršeno daje do znanja da 9:29 govori o Židovima i kršćanima jer ih izravno imenuje prije dodavanja “neka ih Alah uništi!”

“Trebao bih upozoriti čitatelje”, priznaje kasnije Cole u opskurnoj bilješci koja se odnosi na njegovu tvrdnju da se ovaj stih ne odnosi na kršćane i Židove, “da sam se ovdje upustio u radikalni čin reinterpretacije”. Velika većina čitatelja ignorirat će ovo važno upozorenje zataknuto na kraj knjige.

Štoviše, “U mom čitanju”, nastavlja Cole u glavnom tekstu, “Kuran 9:29 nema veze s glavarinom na Židove i kršćane [kao što je islamska egzogeza oduvijek razumjela], već zahtijeva reparacije od pogana koji su krivi za pokretanje agresivnih ratova.”

Ovo je najviše što će Cole priznati u vezi s trećom fazom Muhamedovog života (622.-632.), kad je, prema tradicionalnoj islamskoj povijesti, prorok pokrenuo otprilike devet prepada godišnje u potrazi za moći, plijenom i robovima:

Cole predstavlja Muhamedovo osvajanje i ulazak u Meku “koje više nalikuje maršu velečasnog Martina Luthera Kinga Jr.-a na Washington 1963. godine nego na vojnu kampanju” — nekako previdjevši da se King nije pojavio s desetak tisuća naoružanih ljudi koji su prijetili građanima D.C.-a krvoprolićem ako se ne pokore njihovoj vladavini.

Cole također zataškava rana arapska osvajanja (632.-750.), koja su se većinom odvijala na kršćanskom teritoriju. Iako očevici i rani kroničari od Sirije do Španjolske svi pišu o sličnim razaranjima i zvjerstvima, Cole ih odbacuje kao “pretjerane” i “hiperboličke”, što nepravedno uzrokuje patnju islama od “crne legende”. On sugerira da, ako su ti ispadi doista počinjeni, njih su uveli kršćanski preobraćenici na islam, koji su “u novu religiju uveli svoje dugogodišnje prakse vjerskog nasilja”.

Knjiga Juana Colea je hagiografija koja povlađuje Zapadnim senzibilitetima i namijenjena je Zapadnoj potrošnji. Kako bi potvrdio svoju tezu — koja je antiteza onome što muslimani vjeruju o svom proroku — on ili ignorira ili manipulira čitavom islamskom historiografijom i kuranskom egzegezom.