IBRAHIM: ISIS-ov nacrt za teror: Bitka kod Jarmuka

Na današnji dan u povijesti, 20. kolovoza 636. godine, odigrala se jedna od najutjecajnijih bitaka između islama i Zapada, bitka kod Jarmuka. Ne samo da je odlučivala hoće li arapska vjera nastaviti živjeti ili će umrijeti; ona je postala glavnim izvorom nadahnuća i pouka za džihadiste tijekom stoljeća, sve do Islamske države ili “ISIS-a”.

A opet, vrlo malo njih na Zapadu je uopće svjesno postojanja tog povijesnog susreta — a još manje kako on motivira ISIS. Kao takav, u nastavku teksta ponudit ćemo detaljnu analizu.

Priča započinje, možda neočekivano, s prorokom islama. Četiri godine prije bitke, 632. godine, umro je Muhamed. Tijekom svog života, uspio je okupiti Arape pod zastavom islama. Nakon njegove smrti, neka plemena koja su se nastojala odvojiti ostala su muslimanska, ali su odbila plaćanje poreza ili zekat kalifu Abu Bakru, Muhamedovom nasljedniku. Označivši ih sve kao apostate, kalif je pokrenuo Ratove Ride (Apostaze), u kojima je na desetke tisuća Arapa obezglavljeno, razapeto ili živo spaljeno. Godine 633., ti ratovi su završili; godine 634., isto se dogodilo sa životom Abu Bakra. Zadatak usmjeravanja svih snaga nekoć zavađenih Arapa — sada jednog plemena, jedne umme — protiv “nevjernika”, pao je na drugog kalifa, Omera (Omar bin al-Khattab) (vladao 634.-44.).

Gotovo istovremeno, na tisuće Arapa sručilo se na kršćansku Siriju u ubilačkom i pljačkaškom pohodu. Prema muslimanskim povjesničarima, to je učinjeno u ime džihada — kako bi se proširila Alahova vladavina na zemlji. Car Heraklije, koji je upravo proživio desetljeće rata protiv Perzijanaca, nastavio je okupljati svoje legije i usmjeravati ih u Siriju kako bi ugušio ove najnovije upade. Rimske snage sukobile su se s osvajačima u najmanje dvije značajne bitke, kod Ajnadayna (u modernom Izraelu, 634. godine) i kod Marj al-Saffara (južno od Damaska, 635. godine). Ali s “Alahovom pomoći”, piše muslimanski kroničar al-Baladhuri (umro 892. godine), “neprijatelji Alaha su rastjerani i razbijeni u komadiće, a mnogi od njih su zaklani.”

Heraklije nije imao namjere napustiti Siriju, stoljećima integralni dio Rimskog Carstva. Nedavno ju je povratio od Perzijanaca i nije je želio prepustiti prezrenim Saracenima. I tako, do proljeća 636. godine, car je uspio podići veliku multietničku vojsku, regrutiranu diljem kršćanskog svijeta, prema al-Waqidiju (747.-823.), muslimanskom kroničaru i autoru Futuh al-Shama, jedinog detaljnog (iako često sumnjivog) izvješća o arapskom osvajanju Sirije. (Ako nije drugačije naznačeno, svi izravni citati koji slijede potječu iz Futuha i prevedeni su s moje strane.) Nekih 30.000 kršćanskih boraca započelo je svoj pohod prema jugu. Muslimanske snage, otprilike njih 24.000 — s ženama, robovima, djecom, devama i šatorima u pratnji — povukle su se sa svojih nedavno osvojenih teritorija i okupile se na obalama rijeke Jarmuk u Siriji. Krajolikom su dominirale dvije ravnice, jedna uz Jarmuk, a druga uz Wadi Ruqqad, svaka od njih s vertikalnim padom od 100 do 200 stopa (30 do 60 metara) — smrtonosni predio za bilo koga tko se nalazi u bijegu.

Arapi su poslali žurnu poruku kalifu Omeru, žaleći se da je “rimsko pseto, Heraklije, pozvao na nas sve koji nose križ i dolaze nam u susret poput roja skakavaca”. S obzirom na to da je “vidjeti pad kršćanstva” pričinjavalo Omeru “zadovoljstvo”, da citiram izravno iz Šahname, da je “njegovo meso bilo njihovo poniženje” i da je “njegovo samo disanje bilo njihovo uništenje”, poslana su pojačanja.

Heraklije je imenovao Vahana, Armenca i heroja Perzijskih ratova, vrhovnim zapovjednikom svojih ujedinjenih snaga. Vrhovni vođa Arapa bio je Abu Ubaida, ali je Halid ibn Valid (Khalid bin al-Walid), kojeg je Muhamed prozvao “Alahovim mačem”, zapovijedao tisućama konjanika i jahača deva iza pješadije i tako utjecao na vojne odluke.

Prije same bitke, Vahan i Halid sastali su se pod zastavom primirja kako bi pregovarali. Armenski zapovjednik počeo je diplomatski okrivljavati okrutne uvjete u Arabiji i osiromašeno gospodarstvo zbog čega Arapima nije preostalo drugog izbora nego da napadnu rimske zemlje. U skladu s tim, carstvo će im rado pružiti hranu i novac pod uvjetom da se vrate kući. “Ovdje nas nije dovela glad”, odgovorio je hladno Halid, “već mi Arapi imamo naviku piti krv, a čuli smo da je krv Rimljana ona najslađe vrste, stoga smo došli ovdje kako bismo je prolili i popili.”

Vahanova diplomatska maska pala je istog trenutka i upustio se u tiradu protiv bezobraznog Arapina: “Dakle, mislili smo da ste došli tražiti ono što su vaša braća oduvijek tražila” — pljačku, iznudu ili plaćenički rad. “Ali, nažalost, bili smo u krivu. Vi ste došli ubijati muškarce, porobiti žene, opljačkati bogatstvo, uništiti zgrade i otjerati nas s naših vlastitih zemlja.” Bolji ljudi su pokušali učiniti isto, ali uvijek su bili poraženi, dodao je Vahan osvrnuvši se na nedavne Perzijske ratove, prije nego je nastavio:

Alahov mač nije bio impresioniran. Počeo je recitirati Kuran i pričati o Muhamedu. Vahan je slušao u tihom bijesu. Halid je počeo pozivati kršćanskog generala na izgovaranje šahade kako bi prihvatio islam u zamjenu za mir, dodajući: “Također se morate moliti, platiti zekat, obaviti hadž u svetoj kući [u Meki], voditi džihad protiv onih koji odbiju Alaha, … prihvatiti one koji su prihvatili Alaha i protiviti se onima koji se protive Alahu”, referenca na razdornu doktrinu al-wala’ wa al-bara’. “Ako odbijete, između nas može biti samo rat. … I suočit ćete se s ljudima koji vole smrt kao što vi volite život.”

“Učini što želiš”, odgovorio je Vahan. “Mi nikad nećemo napustiti svoju religiju ili vam platiti džiziju.” Pregovori su završili.

Stvari su postale gadne, doslovno, kad se 8.000 muslimana pojavilo pred rimskim kampom noseći na vrhovima svojih kopalja odrubljene glave 4.000 kršćana. To su bili ostaci pojačanja od 5.000 vojnika koji su došli iz Ammana kako bi se pridružili glavnim snagama kod Jarmuka. Muslimani su ih dočekali u zasjedi i poklali ih. Zatim, dok su glasni krikovi “Allahu akbar” ispunjavali muslimanski kamp, muslimani koji su stajali iza preostalih 1.000 kršćanskih zarobljenika srušili su ih na koljena i nastavili rezati njihove glave pred očima njihove braće po vjeri, za koje su arapski izvori rekli da su prizor promatrali u “krajnjoj nevjerici”.

Dakle, neka bude rat. Uoči bitke, piše povjesničar A.I. Akram, “muslimani su proveli noć u molitvi i recitiranju Kurana i podsjećali jedni druge na dva blagoslova koja su ih čekala: ili pobjedu i život ili mučeništvo i raj.”

Takvo golicanje mašte nije uzbuđivalo kršćane. Oni su se borili za život, obitelj i vjeru. Tijekom svog govora pred bitku, Vahan je objasnio da “ti Arapi koji stoje pred vama žele … porobiti vašu djecu i žene”. Jedan drugi general upozorio je muškarce da se bore žestoko jer će u suprotnom Arapi “osvojiti vaše zemlje i silovati vaše žene”. Takvi strahovi nisu bili neopravdani. Čak i dok su Rimljani klečali u molitvi pred bitku, arapski general Ebu-Sufjan, propinjući se na svom konju i mašući kopljem, poticao je muslimane na “džihad u Alahovo ime” kako bi mogli zarobiti kršćanske “zemlje i gradove i porobiti njihovu djecu i žene”.

Bitka se vodila tijekom šest dana. Rimske snage su u početku probijale muslimanske linije i, prema slikovitim muslimanskim izvorima, vjerojatno bi razbile Arape da nije bilo njihovih žena. Prije bitke, Ebu-Sufjan je rekao tim Arapkinjama da, iako je “prorok rekao da ženama nedostaje mozga i religije” (referenca na hadis), one bi još uvijek mogle udarati “u lice s kamenjem i šatorskim motkama” arapske muškarce koji su se iz bitke povukli u kamp. Žene su pozvane da ustraju u tome tako dugo dok se muškarci “posramljeno” ne vrate u bitku.

I doista, kad god su se slomljeni redovi muslimana povukli, arapske žene su na njih bacale kamenje, motkama udarale njihove konje i deve te ih zadirkivale: “Neka Alah proklinje one koji bježe od neprijatelja! Želite li nas dati kršćanima? … Ako ne ubijate, onda niste naši muškarci.” Rečeno je da se Ebu-Sufjanova žena, Hind, borila s nadolazećim Rimljanima vrišteći: “Odrežite ekstremitete [tj. faluse] neobrezanima!” Svjedočivši njezinoj hrabrosti, govori se da su se arapski muškarci okrenuli i potjerali Rimljane do njihove prvobitne pozicije.

Četvrtog dana, muslimani su uspjeli preokrenuti bitku i napredovati protiv razbijene linije kršćana. Nije bilo žena koje bi batinale Rimljane u povlačenju, a mnoštvo strijelaca oslobodilo je kišu strelica na nadolazeće Arape. “Strelice su kišile na muslimane. … Sve što se moglo čuti bilo je ‘Ah! Moje oko!’. U teškoj zbrci, zgrabili su svoje uzde i povukli se.” Nekih 700 muslimana izgubilo je tog dana oko.

Što se tiče šestog i posljednjeg dana bitke, muslimanski izvori često spominju tešku pješadiju na desnom boku rimske vojske, nazivajući njezine vojnike “najmoćnijima”. Ti ratnici su se navodno vezali okovima, kao znak odlučnosti i zakleli se “Kristom i križom” da će se boriti do posljednjeg čovjeka. (Arapi su možda greškom zamijenili nevjerojatno zbijenu rimsku falangu za okove.) Čak je i Halid izrazio zabrinutost zbog njihove odlučnosti. Naredio je muslimanima u središtu i lijevo od arapske vojske da blokiraju kršćane, dok je on predvodio tisuće konjanika i jahača na devama na lijevi bok rimske vojske koja se odvojila od svoje konjice (vjerojatno tijekom pokušaja kompliciranog manevra “mješovite formacije” preporučenog u Strategikonu, bizantinskom vojnom priručniku).

Da stvar bude još gora, pješčana oluja — nešto na što su Arapi navikli, a njihovi protivnici baš i ne — podigla se otprilike u isto vrijeme i izazvala masovni kaos. Brojčana prednost Rimljana pokazala se kontraproduktivnom u tako gužvovitim i kaotičnim uvjetima. Sad je uslijedio najžešći i najočajničkiji dio bitke. U nemogućnosti manevriranja, većina rimske konjice, noseći sa sobom i protestirajućeg Vahana, odvojila se i povukla prema sjeveru.

Shvativši da su ostali sami, kršćanska pješadija, uključujući i “okovane ljude”, zadržala je formaciju i povukla se prema zapadu, do jedinog prostora koji im je ostao otvoren. Uskoro su se našli zarobljeni između islamskog čekića i nakovnja: polumjesec Arapa koji se širio od sjevera prema jugu, nastavio se zatvarati prema njima s istoka, dok je polukrug strmoglavih padina Wadi Ruqqada ležao pred kršćanima na zapadu. (Halid je već osvojio jedini most preko wadija.)

Dok se tama spuštala na ovaj nestabilni kutak svijeta, konačna faza rata odigrala se uvečer 20. kolovoza. Arapi, čiji je noćni vid bio izbrušen pustinjskim životom, napali su zaglavljene Rimljane, koji su se, prema al-Waqidiju i ostalim muslimanskim povjesničarima, hrabro borili. Povjesničar Antonio Santosuosso piše da je

Muslimanski konjanici nastavili su pritiskati prenatrpanu i slijepu rimsku pješadiju, koristeći kopita svojih konja kako bi srušili umorne ratnike. Napokon odgurnuti na rub provalije, red za redom preostalih snaga carske vojske, uključujući sve “okovane ljude”, pao je niz strme padine u svoju smrt. Ostali vojnici su kleknuli, izgovorili molitvu, prekrstili se i čekali nadolazeće muslimane da ih dokrajče. Niti jedan zarobljenik nije uzet toga dana. “Bizantinska vojska, koju je Heraklije uz ogromne troškove okupljao godinu dana, u potpunosti je prestala postojati”, piše britanski general-pukovnik i povjesničar John Bagot Glubb. “Nije bilo povlačenja, niti pozadinskog djelovanja, niti jezgre preživjelih. Nije preostalo ništa.”

Dok je mjesec ispunjavao noćno nebo, a pobjednici skidali ubijene, cijelom dolinom Jarmuka odjekivali su povici “Allahu akbar” i “Nema boga osim Alaha, a Muhamed je Alahov poslanik”.

Nakon ove presudne muslimanske pobjede, ostao je širom otvoren put za arapska osvajanja domino-stila tijekom sedmog stoljeća. “Takve revolucije nikad nije bilo”, primijetio je povjesničar Hilaire Belloc. “Niti jedan raniji napad nije bio tako iznenadan, tako silovit ili tako trajno uspješan. Unutar nekoliko godina od prvog napada 634. godine [u Bitci kod Ajnadayna], nestao je kršćanski Levant: Sirija, kolijevka vjere te Egipat s Aleksandrijom, moćnom kršćanskom prijestolnicom.”

Bez pomoći novijih saznanja povjesničara koji žive više od milenija nakon tog događaja, čak je i Anastazije Sinajski, koji je svjedočio muslimanskim snagama koje su pregazile njegovu egipatsku domovinu četiri godine nakon Jarmuka, potvrdio važnost te bitke nazivajući je “prvim strašnim i neizlječivim porazom rimske vojske”. “Govorim o krvoproliću kod Jarmuka, … nakon kojeg se dogodilo zarobljavanje i paljenje gradova Palestine, čak i Cezareje i Jeruzalema. Nakon uništenja Egipta, uslijedilo je porobljavanje i neizlječiva razaranja mediteranskih zemalja i otoka.”

Doista, samo desetljeće nakon Jarmuka, islam je osvojio sve drevne kršćanske zemlje između Velike Sirije na istoku i Mauretanije (koja obuhvaća dijelove današnjeg Alžira i Maroka) na zapadu — gotovo 4.000 milja. Drugim riječima, dvije trećine izvornog, starijeg i bogatijeg teritorija kršćanskog svijeta trajno je progutao simitar džihada. (Naposljetku, zahvaljujući kasnijim Turcima, “muslimanske vojske osvojile su tri četvrtine kršćanskog svijeta”, da citiram povjesničara Thomasa Maddena.)

No, za razliku od germanskih barbara koji su u prethodnim stoljećima napali i osvojili Europu, samo da bi se asimilirali u kršćansku vjeru, kulturu i civilizaciju te usvojili njezine jezike, latinski i grčki, Arapi su nametnuli svoju vjeru i jezik pokorenim narodima tako da se danas “arapski svijet” sastoji od 22 nacije diljem Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, dok su “Arapi” nekad bili ograničeni samo na Arapski poluotok.

To zasigurno ne bi bio slučaj, a svijet bi se razvio na radikalno drugačiji način, da je Istočno Rimsko Carstvo pobijedilo okupatore i potjeralo ih natrag u Arabiju. Nije ni čudo što povjesničari poput Francesca Gabrielija smatraju da je “bitka kod Jarmuka imala, bez sumnje, važnijih posljedica od gotovo bilo koje druge u čitavoj svjetskoj povijesti”.

Valja napomenuti da ako danas većina zapadnjaka nije upoznata s tim susretom i njegovim posljedicama, oni su još manje svjesni kako Jarmuk i dalje služi kao nadahnuće modernim džihadistima (koji su, kako što nas redovito obavještavaju, “psihotični kriminalci” koji “nemaju ništa s islamom”). Kao što je pažljivi čitatelj možda primijetio, kontinuitet između riječi i djela Islamske države (ISIS) i njezinih prethodnika od prije gotovo 1.400 godina jezivo je sličan. To je, naravno, namjerno. Kad ISIS proglašava da je “američka krv najbolja i uskoro ćemo je okusiti” ili “mi volimo smrt kao što vi volite život” ili “mi ćemo razbiti križeve i porobiti vaše žene”, oni doslovno citiraju — i time slijede stope — Halida ibn Valida i njegovih kompanjona, izvornih islamskih osvajača Sirije.

Slično tome, ISIS-ova crna zastava namjerno je napravljena po uzoru na Halidovu crnu zastavu. Njezino prizivanje hurija, islamskih nebeskih seksualnih robinja obećanih mučenicima, zasnovano je na anegdotama muslimana koji umiru uz rijeku Jarmuk i koje na ulazu u raj dočekuju hurije. A koreografsko ritualno klanje “nevjernika”, najozloglašenije ono 21 koptskog kršćana na obalama Libije, nadahnuto je ritualnim klanjem 1.000 zarobljenih rimskih vojnika uoči bitke kod Jarmuka.

Evo, ovo je podsjetnik da su, kad je u pitanju vojna povijest islama i zapada, prenesene lekcije daleko od samo akademskog značaja i relevantne su sve do ovih dana — barem za džihadiste i razumijevanje njihovog načina razmišljanja.

Napomena: Gornji je prikaz izvučen iz knjige Sword and Scimitar: Fourteen Centuries of War between Islam and the West — knjige za koju su CAIR i njegovi islamistički saveznici učinili sve kako bi spriječili njezino korištenje na Vojnom ratnom koledžu Sjedinjenih Država.