IBRAHIM: Mnoga lica džihada

Jedna od najdugovječnijih apologija islama jest da arapska riječ džihad ne znači “sveti rat”, kao što su je raniji učenjaci (uglavnom orijentalisti) prevodili. Umjesto toga, stalno nas podsjećaju — osobito oni poznati po zataškavanju islamskih činjenica — da džihad jednostavno znači “težiti” ka nečem, bez one neophodne konotacije nasilja.

Iako je ovo apsolutno istina, to prilično ironično samo naglašava koliko je džihad zapravo opasan, višeslojan i subverzivan.

Krenimo na početak, etimologiju. Evo kako autoritativni Hans-Wehrov Rječnik moderne pismene arapske riječi prevodi trosuglasnički korijen j-h-d (iz kojeg potječe riječ džihad): “težiti, nastojati, raditi, trpjeti i iscrpljivati se u ime ili zarad nečega [naime islama].”

Objavljen 1961. godine, to jest prije doba političke korektnosti, akademski rigorozan rječnik također stavlja zvjezdicu pod j-h-d i prevodi odgovarajuću riječ džihad kao “borba, bitka; džihad, sveti rat protiv nevjernika, kao vjerska dužnost.”

Postoji vrlo dobar razlog za ovaj podkategorizacijski upis. Povijesno, džihad se sigurno pokazao kao “sveti rat protiv nevjernika”; on se vrtio oko širenja (povremeno, kao tijekom križarskih ratova, branjenja) granica islama.

Stoljeće za stoljećem, jedini način širenja muslimanskih carstava na nemuslimanske teritorije bio je putem napadačkih ratova. Nemuslimani, fanatični u branjenju svoje vjere i baštine, nisu bili spremni pokoriti se islamu bez borbe; sila — islamska invazija i osvajanja — je bila jedini način.

Vremena su se promijenila. S modernim, meteorskim usponom Zapada — ekonomskim, vojnim i znanstvenim — prevladao je onaj olabavljen, ako ne i lakovjerni stav, što je nekim muslimanima dozvolilo upotrebu korijenskog značenja džihada. Ako više ne mogu pokoriti nevjernika pomoću konvencionalnog rata, oni barem mogu, da citiram gore navedenu definiciju, “težiti, nastojati, raditi, trpjeti i iscrpljivati se u ime ili zarad nečega” — naime osnaživanja islama nad Zapadom.

Jedan od najočitijih načina, koji je preporučen i u Kuranu i u hadisu, poznat je pod imenom jihad al-mal — “novčani džihad”. Umjesto fizičkog sudjelovanja u džihadu, musliman ga podržava novčano ili materijalno. To je nekad bila odgovornost kalifata; danas i u njegovoj odsutnosti, svakodnevni muslimani — uključujući one koji žive na Zapadu — financiraju džihad sa svojim zekatom ili “milodarom”. Na primjer, 2001. godine, američka je vlada odredila Zakladu Sveta zemlja (Holy Land Foundation) — svojedobno najveću islamsku dobrotvornu ustanovu u Sjedinjenim Državama — kao terorističku organizaciju koja je posvećena financiranju Hamasovog džihada/terorizma protiv Izraela.

Dva druga “nastojanja” su suptilnija. Jednom beskorisna protiv predmodernih Europljana, danas oba vrlo učinkovita — i naširoko ignorirana — kod njihovih Zapadnih potomaka.

Prvi je demografski džihad — također poznat kao “baby-džihad” (jihad al-wilada). Muslimanski muškarci “teže” oplođivanju što je moguće više žena — muslimanskih ili nemuslimanskih — kako bi povećali redove islama vis-à-vis sve sterilnijih nevjernika. To nije samo pohotna racionalizacija nedozvoljenog seksa; islamski klerici ovo “nastojanje” veličaju kao legitimni džihad. Njegov uspjeh može se vidjeti diljem Zapadne Europe u vidu činjenice da neke regije danas imaju više novorođenih beba po imenu Muhamed od tradicionalnih, lokalnih imena. To je prava pokretačka sila iza mantre: “Islam je najbrže rastuća religija na svijetu.”

Drugi osobito djelotvoran oblik “stremljenja” nalazi se pod mnogim arapskim imenima, jihad al-kalam, jihad al-lissan, jihad al-qalam — džihad riječima, jezicima i perima — i može se razumjeti u jednoj riječi: propaganda. Bilo u govoru ili pisanju, ovdje je glavna muslimanska svrha osnaživanje islama i/ili demoraliziranje Zapada. Ovaj džihad se obično pojavljuje kao apologetika islama i u polemikama protiv Zapada — od kojih mnoge sadrže okorjele laži; one potječu od muslimanskih akademika, aktivista, novinara, političara i ostalih.

Na primjer, kad je pisac Qasim Rashid koristio svoje “pero” kako bi obmanuo nevjerničko čitateljstvo Washington Posta u vezi riječi džihad — rekavši da se on samo odnosi na obrambeni, nikad napadački, rat — on je i sam vodio džihad. Još jedan nedavni primjer odnosi se na Vijeće američko-islamskih odnosa (CAIR), “ko-zavjerenik” gore spomenute terorističke Zaklade Sveta zemlja koje se maskira kao skupina za “građanska prava”. Kako bi osakatio znanje Vojnog ratnog koledža Sjedinjenih Država o tome kako se uspješno boriti protiv islamskog terorizma, CAIR je vikao “rasizam”, navevši tako koledž da udobrovolji njihovim zahtjevima.

Ukratko, da, riječ “džihad” ne podrazumijeva samo “sveti rat” u svrhu osnaživanja islama nad nevjernicima; on znači bilo koje “nastojanje”, bilo kakvo “stremljenje” ili “rad” koji osnažuje islam nad nevjernicima. Citiranje ove činjenice, kao što to apologeti često rade, ne bi trebalo stvoriti manje, već više strahovanja u vezi džihada.

Razmišljanja o sličnostima i razlikama između prošlosti i sadašnjosti nude nam završnu lekciju: Povijesno, nijedna količina riječi — laži, propagande, čak i laskanja — nije bila dovoljna kako bi osnažila islam nad Zapadom. Optuživanje Europljana prije dvadesetog stoljeća da su bili “islamofobni”, “rasistički” ili da im je prijeko potreban “multikulturalizam” bilo je, kako se i može zamisliti, beskorisno. Staromodno ratovanje — invazije i osvajanja (koje su obilato dokumentirane u knjizi Mač i simitar) — bilo je neophodno.

Danas, mnogi muslimani ostaju predani džihadu protiv Zapada i njegovom pokoravanju. Ali budući da ne mogu — oni također i ne moraju — pribjeći konvencionalnim ratu. Riječi, riječi i još više riječi — iskrivljene i lažne, a opet još uvijek u mogućnosti manipuliranja Zapadom — dovoljne su.