IBRAHIM: Islam: ‘Najstrašniji i najuporniji neprijatelj’ Zapada

Na vrhuncu Zapadne dominacije nad islamom početkom dvadesetog stoljeća, europski povjesničar Hilaire Belloc (1870.-1953.) napravio je nevjerojatno dalekovidnu procjenu koja se u to vrijeme možda činila pretjeranom:

Svatko tko sumnja da je islam bio “najstrašniji i najuporniji neprijatelj kojeg je naša civilizacija ikad imala”, trebao bi se upoznati s njegovim dugim zapisom agresija vis-à-vis Zapada. Slijedi sažetak:

Prema islamskoj povijesti, 628. godine, arapski osnivač islama, Muhamed, pozvao je bizantskog cara Heraklija — simboličnog vladara kršćanskog svijeta — da se odrekne kršćanstva i prihvati islam. Car je to odbio, proglašen je džihad i Arapi su napali kršćansku Siriju, porazivši carsku vojsku u ključnoj bitci kod Jarmuka 636. godine.

Ta pobjeda omogućila je muslimanima širenje u svim smjerovima, tako da su, u manje od jednog stoljeća, osvojili veći, stariji i bogatiji dio kršćanskog svijeta, uključujući Siriju, Egipat i Sjevernu Afriku.

Njihovo napredovanje u Europu s istoka opetovano su ometale Teodozijeve zidine Konstantinopola; nakon spektakularno neuspjele opsade 717.-718. godine, prošlo je mnogo stoljeća prije nego se bilo koja muslimanska sila usudila zauzeti carski grad. Arapi su uspjeli napasti Europu i osvojiti Španjolsku, ali su zaustavljeni u bitci kod Toursa 732. godine i naposljetku odbačeni natrag, južno od Pireneja.

Više od dva stoljeća nakon toga, Europa je i dalje bila podložna napadima kopnom i morem — nebrojeni kršćani su porobljeni, a svaki otok na Mediteranu opljačkan — u neprekidnoj potrazi muslimana za plijenom i robovima, dok se ono što su povjesničari nazvali “mračnim dobom” spuštalo na kontinent.

Nestalnosti rata čas su zaoštravale, a čas jenjavale — Istočno Rimsko Carstvo (“Bizant”) je u desetom stoljeću napravilo veliki povratak protiv islama — iako je granica uglavnom ostajala ista. To je promijenilo kad su Turci, pod vodstvom seldžučkog plemena, postali novi standardni nositelji džihada. Oni su gotovo uništili istočnu Anatoliju, naročito Armeniju i Gruziju, a nakon bitke kod Manzikerta 1071. godine pregazili su Malu Aziju.

Do sad je, međutim, vojna snaga zapadne Europe toliko sazrela da kad je papa pozvao vitezove kršćanskog svijeta da priteknu u pomoć kršćanskom istoku, rođen Prvi križarski rat. Zapadni kršćani, predvođeni Francima, umarširali su u brlog zvijeri, pobijedili svoje protivnike u nekoliko sučeljavanja i uspjeli uspostaviti čvrstu prisutnost u Levantu, uključujući Jeruzalem, koji su ponovno osvojili 1099. godine — samo da bi ga izgubili manje od stotinu godina kasnije, 1187. godine, nakon kobne bitke kod Hattina. Do 1297. godine, prisustvo križara uklonjeno je s Bliskog istoka.

Ali ako nije uspio na istoku, križarski rat uspio je na Zapadu. Pregršt godina nakon muslimanske invazije i osvajanja Španjolske oko 711. godine, odbjegli kršćani koji su se utvrdili u sjevernim planinama Asturije započeli su rekonkvistu; do 1085. godine ona se pokazala dovoljno učinkovitom da potakne dvije nove muslimanske invazije iz Afrike kako bi joj se suprotstavili. Ponovno, nestalnosti rata dominirale su krajolikom, ali do 1212. godine, kod Las Navasa de Tolose, španjolski autohtoni kršćani zadali su islamu smrtni udarac, tako da je do 1252. godine bio ograničen na Grenadu, na najjužnijem dijelu Iberijskog poluotoka.

Oko tog istog vremena, nasilna ali relativno kratkotrajna mongolska oluja nadvladala je veći dio istoka; zgaženi su i kršćani (osobito Rusi) i muslimani podjednako. Iz pepela Seldžuka izdigla se nova turska dinastija: Osmanlije — čiji se identitet vrtio oko koncepta džihada više nego kod bilo kojeg njihovog prethodnika — obnovile su višegodišnji rat protiv kršćanskog svijeta. Uspjeli su prodrijeti u Istočnu Europu, pobijediti kombiniranu križarsku vojsku kod Nikopolja 1396. godine, zauzeli veći dio Balkana i okrunili svoje postignuće ispunjenjem Muhamedove želje za osvajanjem Konstantinopola — porobljavajući i silujući tisuće njegovih žitelja na način na koji ISIS to pokušava oponašati — 1453. godine.

No, tugu je ubrzo ublažila radost: na zapadu, Španjolska je konačno osvojila Granadu 1492. godine i time istisnula islam kao političku silu; na istoku, najzapostavljenije poglavlje muslimansko-kršćanskog sukoba bližilo se svom kraju. Rusi, koji su gotovo dva stoljeća živjeli pod izrazito islamskom vlašću, konačno su odbacili “tatarski jaram” 1480. godine.

Usprkos tome, Osmanlije su i dalje bile bič kršćanskog svijeta; nastavili su sa svojim upadima u Europu — stigavši, ali ne uspjevši zauzeti Beč 1529. godine — i sponzorirali morski džihad iznikao u Sjevernoj Africi. Dok muslimani uglavnom nisu uspijevali zauzeti nova područja Europe, berberski pirati i krimski porobljivači zarobili su i prodali otprilike pet milijuna Europljana.

Godine 1683., više od 200.000 osmanskih džihadista ponovno je pokušalo zauzeti Beč. Iako je njihov neuspjeh označio spori pad Osmanskog Carstva, muslimanski porobljivači takozvanih Berberskih država Sjeverne Afrike nastavili su pustošiti po obalama Europe, dosegavši čak Island.

Prvi rat Sjedinjenih Američkih Država — koji se vodio prije nego su uopće mogle izabrati svog predsjednika — bio je protiv tih islamskih porobljivača. Kad su Thomas Jefferson i John Adams pitali berberskog veleposlanika zašto njegovi zemljaci porobljavaju američke mornare, “veleposlanik nam je odgovorio da je to utemeljeno na zakonima njihovog Proroka, da je to zapisano u njihovom Kuranu, da je … njihovo pravo i dužnost voditi rat protiv njih [ne-muslimana] gdje god ih mogu naći i učiniti robovima sve koje mogu uzeti kao zarobljenike.”

Konačni trijumf Europe nad Berberskim državama početkom 1800-ih uveo nas je u kolonijalno doba. Do 1900. godine, većina muslimanskog svijeta bila je pod europskom kontrolom; do 1924. godine, ukinut je više od 600 godina stari Osmanski kalifat — ne od Europljana, već od muslimanskih Turaka, jer su potonji nastojali oponašati uspješne načine prvih. Na islam se gledalo kao na potrošenu silu i bio je gotovo zaboravljen, sve do nedavnih vremena kad se ponovno pojavio.

Takva je bila istinita i naj”općenitija” povijest između islamskog i zapadnog svijeta.

Gornja mapa trebala bi nam dati predodžbu o tome koliko je višegodišnji džihad bio dalekosežan i višeslojan. Najtamnije zelene površine predstavljaju zapadne/kršćanske nacije koje je islam trajno osvojio; svjetlije površine predstavljaju one zapadne/kršćanske nacije koje je islam privremeno osvojio (ponekad i kroz mnoga stoljeća, kao što je slučaj bio u Španjolskoj, Rusiji i na Balkanu); zelene pruge predstavljaju područja koja su bila napadnuta, iako ne nužno aneksirana od strane islama; ukršteni mačevi označavaju mjesta osam najznačajnijih bitaka između islama i zapada.

Iz makrokozmičke perspektive, posljedice povijesnog džihada još su dublje nego se isprva čine. Nakon što je napisao: “Gotovo tisuću godina, od prvog mavarskog iskrcavanja na obalama Španjolske [711.] do druge turske opsade Beča [1683.], Europa se nalazila pod konstantnom prijetnjom islama”, Bernard Lewis elaborira:

“Gubitak” Sjeverne Afrike i Bliskog istoka “bolno su osjetili” predmoderni Europljani jer su više razmišljali po vjerskim i civilizacijskim linijama nego po nacionalističkim. A prije nego je islam izbio na scenu, većina Europe, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka bila je dio istog vjersko-civilizacijskog bloka. Kao takav, islam nije samo napao i u konačnici bio odbačen iz Europe; već su točnije “muslimanske vojske osvojile tri četvrtine [ili 75 posto] kršćanskog svijeta”, citirajući povjesničara Thomasa Maddena.

Dakle, ono što se danas naziva “Zapadom” je zapravo najzapadniji ostatak onoga što je nekad bio mnogo prostraniji civilizacijski blok koji je islam trajno odstranio, mijenjajući tako tok “zapadne” povijesti. I, kad su jednom muslimani pregazili Afriku i Bliski istok, većina njihovih kršćanskih podanika, kako bi izbjegli fiskalnu i društvenu opresiju, pridružili su se pobjedničkom timu, preobratili u islam te ovjekovječili ciklus, pošto su postali novi standardni nositelji džihada protiv svojih bivših istovjernika sjeverno i zapadno od Mediterana.

Takve su rijetko zapažene ironije u povijesti.

Vraćajući se na Hilaire Belloca, također možemo vidjeti koliko točno razumijevanje prave povijesti — nasuprot široko rasprostranjenoj indoktrinaciji “alternativnih” povijesti koje prevladavaju u američkim (i europskim) školama — dovodi do točnog prognoziranja budućnosti. Jer Belloc nije bio samo točan u vezi prošlosti, već također i što se tiče budućnosti: