PRAGER: Jednadžba koja objašnjava zlo

Naše doba voli znanstvene jednadžbe. Evo jedne koju niste učili na fakultetu, ali koja utječe na vas jednako kao i zakon gravitacije:

DN – M = Z

Dobre namjere (DN) minus mudrost (M) dovode do Zla (Z).

Niste učili ovo pravilo na fakultetu jer moderna sveučilišta vjeruju da samo znanost ima pravila. “Pravila života” su drugi naziv za mudrost, a na našim sveučilištima nema mudrosti — niti čak potrage za mudrošću.

Život ima pravila baš kao što to imaju prirodne znanosti. Primjeri uključuju:

Nezahvalnost čini sreću nemogućom.

Korumpirani ljudi misle da su svi ostali jednako korumpirani kao i oni.

Ljudska priroda u osnovi nije dobra.

Osjećaji su daleko manje važni od djela.

Većini muškaraca je za sazrijevanje potrebna žena. Većini žena je za sazrijevanje potreban muškarac.

Popis je dug. I što više životnih pravila ljudi znaju i žive po njima, bolji će biti ljudi — i bolji će biti svijet.

Postoji razlog zašto je knjiga Jordana Petersona “12 pravila za život” prodana u milijunima primjeraka, uglavnom mladim ljudima. Zbog istoga razloga PragerU ima milijardu pregleda godišnje, uglavnom među ljudima ispod 35 godina. Mnogi mladi ljudi osjećaju da su ih prevarili odrasli koji su ih učili, na primjer, da slijede samopoštovanje umjesto samokontrolu — “pravilo” koje će zajamčeno dovesti do moralnog i profesionalnog neuspjeha.

Ali jedno pravilo gotovo nitko nije podučavao, ono koje objašnjava većinu organiziranog zla, a osobito ljevicu, od boljševika do Maoa, Castra, Chaveza pa sve do vašeg svakodnevnog ljevičara u New Yorku ili Iowi: Dobre namjere bez mudrosti vode do zla.

Komunizam, ideologija najvećih masovnih ubojstava u povijesti, bio je za gotovo sve svoje pristaše utemeljen u njihovoj želji da čine dobro. (To se rijetko odnosilo na njihove vođe, čija je najveća želja bila moć.)

Mnogi milijuni ljudi diljem svijeta koji su podržavali komunizam nisu mislili da podržavaju besprimjerne razine masovnog ubojstva i mučenja ili jednako besprimjernog lišavanja onih najtemeljnijih ljudskih prava znatnom postotku čovječanstva. Oni su mislili da su moralni, da grade prekrasnu budućnost za čovječanstvo — uklanjajući nejednakost, omogućavajući ljudima da rade koliko god naporno ili ležerno to oni željeli, pružajući svojim građanima “besplatno” obrazovanje i “besplatnu” zdravstvenu zaštitu. Oni su bili uvjereni da se moralni luk povijesti savija u njihovom smjeru i da su oni dobri jer su njihovi motivi bili dobri.

To je razlog zašto ljevičari imaju takav moralni prezir prema svakome tko se ne slaže s njima. Pošto su oni na ljevici toliko dobri, protiviti im se mogu samo loša ljudska bića. To je stajalište gotovo svakog urednika i kolumnista u New York Timesu.

Problem s komunistima i s ljevičarima koji sebe ne smatraju komunistima nije taj što niti jedan od njih ne želi dobro. Radi se o tome da im nedostaje mudrosti. Postoje mudri i budalasti liberali, mudri i budalasti konzervativci; ali svi ljevičari su budale. Svaki demokrat koji se natječe za predsjednika je budala. Međutim, to nije opis njihove ukupnosti kao ljudskih bića. Budale mogu osobno biti ljubazne i velikodušne, mogu biti lojalni prijatelji i odani supružnici i, naravno, mogu biti dobronamjerni. Ali u terminima pretvaranja svijeta u lošije mjesto, ne postoji velika razlike između dobronamjerne budale i zlog ljudskog bića. Desetine milijuna dobronamjernih Zapadnjaka podržavalo je Staljina. Zapadnjaci koji su Staljinu predali tajne atomske bombe nisu bili motivirani zlom. Oni su jednostavno bili budale. Ali malo zlih ljudi je učinilo toliko da povrijedi svijet koliko su to učinili oni.

Oni su djelomično budale jer misle da su dobre namjere jedino ono što je važno. Stoga si nikad ne postavljaju možda najvažnije moralno pitanje koje si čovjek može postaviti: Što će se dogoditi ako moje politike budu implementirane? Ljevičarski pristaše komunizma nikad se nisu pitali to pitanje.

Demokrati koji guraju bankrotirajući Green New Deal pružaju suvremeni primjer. Oni ne samo da negiraju razorne posljedice koje bi Green New Deal mogao imati za gospodarstvo i društvo u cjelini, oni negiraju da će trebati platiti bilo kakvu cijenu. Svaki dom, ured, bolnica, škola i tvrtka bit će prisiljeni prestati koristiti fosilna goriva, ali iz toga će proisteći samo dobro. Davanje te količine prisilne moći državi ljevičarima je nebitno. U njihovom iluzornom svijetu, nitko neće patiti. Naprotiv, Amerika će postati bogatija i stvorit će se milijuni radnih mjesta istodobno uništavajući naše gospodarstvo. Siromašnim Afrikancima koji pokušavaju elektrificirati svoje zemlje reći će da to ne smiju raditi — ali oni će također, nekim čudom, postati bogati koristeći samo vjetar i sunce.

Ako se Green New Deal implementira, američka ekonomija će propasti — a s njom i većina ostatka svijeta. Tiranije poput Kine i Irana će se ohrabriti, kao i diktature poput Rusije.

Po svakom pitanju u kojem se ljevica razlikuje od konzervativaca (a često i liberala), oni su budale. Oni zagovaraju palestinsku državu iako Izraelci na ljevici znaju da bi to značilo državu Hamasa-Hezbollaha na izraelskoj granici. Ali oni znaju da žele dobro.

Oni rutinski označavaju svjetionik slobode na Zemlji rasističkim, mizoginičnim, homofobnim, imperijalističkim, genocidnim; pojeftinjuju oznaku “nacist”; promiču crne studentske domove i segregirane mature; promiču transvestitske nastupe predtinejdžerskih dječaka; govore mladim ženama da je za sreću karijera važnija od braka; vjeruju da zemlja može ostati zasebna nacija s otvorenim granicama; osuđuju roditelje koji pokušavaju uvjeriti svog trogodišnjeg sina da je dječak; i uništavaju sveučilište, umjetnost, kasno-noćnu komediju, profesionalni američki nogomet i religiju.

Ali oni žele dobro.

Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.