BUCHANAN: Je li Kina zemlja budućnosti?

“Tko je izgubio Kinu?”

Nakon pada nacionalističke vlade Čang Kai-šeka, porazom njegovih armija i bijegom na Formozu, bilo je to glavno pitanje 1949. godine. I nitko nije snažnije inzistirao na odgovoru od tadašnjeg antikomunističkog kongresmena Johna F. Kennedyja.

“Kakav god udio u odgovornosti je imao Roosevelt i kakav god udio imao (general George) Marshall, žrtvovan je vitalni interes Sjedinjenih Država u neovisnom integritetu Kine i postavljen temelj za trenutačnu tragičnu situaciju na Dalekom istoku.”

Situacija je doista bila tragična. Najmnogoljudnija zemlja na planetu, za koju je Amerika riskirala i vodila rat protiv Japanskog Carstva, izgubljena je od Staljinovog carstva.

Godinu dana nakon što je Peking pao u ruke Mao Ce-tunga, kineske armije nahrupile su u Koreju kako bi otjerale Amerikance s rijeke Yalu i vratile ispod 38. paralele, prijeteći da će ih izbaciti s poluotoka.

U sedam desetljeća od listopada 1949. godine, milijuni Kineza nestali su u ideološkim programima poput “Velikog skoka naprijed” 50-ih i “Velike proleterske kulturne revolucije” tijekom koje je predsjednik Nixon posjetio Kinu.

Ipak, u pogledu nacionalne i državne moći tijekom tih 70 godina, a osobito u posljednjih 30 kad je Amerika otvorila svoja tržišta kineskim proizvodima, a Peking nagrnuo trgovinske viškove u visini od 4 do 5 bilijuna dolara s SAD-om, uzdigla se nova Kina. Ona je bila izložena ovaj tjedan na Tiananmenskom trgu.

Kina Xi Jinpinga može se pohvaliti kopnenim i podmorničkim raketama i bombarderima koji predstavljaju strateškog konkurenta Sjedinjenim Državama. Konvencionalne snage na moru, kopnu i u zraku Pekinga konkuriraju bilo kojim drugim na zemlji.

Od Y2K, njezino je gospodarstvo premašilo ono Italije, Francuske, Britanije, Njemačke i Japana te postalo drugo najveće na svijetu. Kina je danas najveća proizvodna sila na svijetu.

Ipak, pod Xi Jinpingom, skliznula je benigna maska giganta i cijeli svijet, njezini susjedi i njezini ljudi mogli su vidjeti prijeteće lice Kine 21. stoljeća.

Ujguri u zapadnoj Kini prisiljeni su u reedukacijske kampove kako bi bili izliječeni od svojih plemenskih, nacionalističkih i islamskih vjerovanja. Kršćani se progone. Tibetance u njihovoj domovini zamjenjuju s Han Kinezima. Uzdiže se i nameće uloga Komunističke partije kao krstionice ideološke, političke i moralne istine.

Kinezi i dalje drže zemlju koju su oduzeli Indiji prije 50 godina. Kina sad potražuje kao suvereni teritorij gotovo čitavo Južno kinesko more, koje obuhvaća terotorijalne vode šest nacija. Počela je graditi zračne, mornaričke i vojne baze na stijenama i grebenima koji pripadaju Manili.

Kina je upozorila strane ratne brodove da se drže izvan Tajvanskog tjesnaca i pojačala svoje snage na kopnu nasuprot otoka, upozoravajući da će svaki potez Tajvana prema proglašenju neovisnosti smatrati ratnim činom. Tvrdi da su otoci Senkaku, u posjedu Japana, njezini.

U svom “Jedan pojas, jedan put” projektu za povezivanje Kine sa srednjom i južnom Azijom te Europom, Kina je posudila milijarde za izgradnju luka, da bi potom preuzela objekte kad lokalni režimi ne bi uspijevali izvršiti svoje financijske obveze.

No, režimu ne ide sve kako treba na njegovu 70. obljetnicu.

Ljudi Hong Konga, koje zasigurno podržavaju mnogi u kontinentalnom djelu Kine, već mjesecima održavaju prosvjede, zahtijevajući slobodu i neovisnost za koju su se američki patrioti borili u našoj Revoluciji, a ne Maovu revoluciju.

Niti su svi novopečeno prosperiterni kineski ljudi budale. Oni uživaju u usponu Kine i moći koju njihova zemlja posjeduje u svijetu, ali znaju da njihov prosperitet nisu donijeli Marx, Lenjin ili Mao. To je bio kapitalizam. Oni su sigurno uznemireni kad vide kako se slobode i beneficije u kojima uživaju smanjuju u trgovinskom ratu s Amerikancima i novoj represiji koja izlazi iz Pekinga.

Među epohalnim greškama koje je Amerika počinila od kraja Hladnog rata, ističu se tri.

Prva je bila naše katastrofalno guranje na Bliski istok kako bismo stvorili režime orijentirane prema Zapadu. Druga je ekspanzija NATO-a na kućni prag Rusije, što je najveću naciju na svijetu i jednu od najmoćnijih nuklearnih sila gurnulo u naručje Kine.

Treća je bila otvaranje američkog tržišta kineskim proizvodima pod povoljnim uvjetima, što je dovelo do obogaćivanja i osnaživanja režima čija je dugoročna prijetnja američkim interesima i američkim vrijednostima jednaka onoj Sovjetskog Saveza iz doba Hladnog rata.

Pitanje za američke državnike glasi kako se nositi sa sve većim izazovom Kine, istodobno izbjegavajući rat koji bi bio razoran za čitavo čovječanstvo. Nameću se strpljenje, razboritost i ustrajnost.

Ali prva neophodnost je izbacivanje ideološkog liberalizma koji proglašava da je dogmatizam slobodne trgovine Davida Ricarda istina za sve nacije u svako doba te da su ideje Johna Loockea primijenjive na sve kulture i zemlje.

Patrick “Pat” Buchanan je američki paleokonzervativni politički komentator, autor, sindikalni kolumnist, političar i voditelj. Bio je viši savjetnik predsjednicima Nixonu, Fordu i Reaganu kao i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. i 1996. godine.