KHAN: Zašto je traženje znanstvenog dokaza vjerskih stvarnosti besmisleno

Nedavno je Atlantic Monthly objavio članak pod naslovom “Razotkriven čuveni argument protiv slobodne volje”. U članku su navedena najnovija otkrića u neuroznanosti u vezi vjekovne rasprave između slobodne volje i determinizma. Prema članku, raspoloživa znanost sad sugerira da zapravo možemo imati slobodnu volju, što je suprotno biološkom determinizmu koji nam je gotovo jedno stoljeće nametala znanstvena zajednica. I tako se rasprava produljuje za još jedno tisućljeće, ako ne i do sudnjeg dana.

Ono što je još važnije, članak ilustrira stvar od vitalnog značaja za one od nas koji održavaju vjeru središnjim aspektom naših života. Kao ljudi od vjere, izuzetno je važno da svoja vjerovanja ne pokušavamo potvrditi znanstvenim činjenicama ili nastojanjima. Ne samo da je to besmisleno, već je i štetno za samu vjeru.

Iako se podupiranje naših vjerskih uvjerenja znanstvenim dokazima može činiti intrigantnim ili čak donekle razumnim, to u velikoj mjeri riskira delegitimiziranje samih vjerovanja koje pokušavamo dokazati empirijski istinitima. Zanemarimo činjenicu da se to može pretvoriti u uzaludno teološko nastojanje, znanstvene teorije se neprestano opovrgavaju. Ako tražimo znanstvenu potvrdu za svoja duboko držana vjerska uvjerenja, riskiramo da ta sama vjerovanja također budu opovrgnuta.

Inherentni aspekt znanosti jest taj što ona ostaje u konstantnom stanju promjena gdje nova otkrića u trenu istiskuju dugogodišnje teorije. Na primjer, kraniometrija se u 19. stoljeću smatrala savršeno valjanom metodom znanstvenog mjerenja ljudske inteligencije. Sad znamo da je to koještarija, a metode i paradigme korištene u donošenju takvih zaključaka u najboljem su slučaju bile prividne.

Uzmimo, u svrhu rasprave, da je neki dio Pisma u abrahamskim tradicijama naizgled podržavao ideju da veličina glave ukazuje na inteligenciju. Istog trenutka kad bi se ta znanstvena teorija učinila zastarjelom, isti bi slučaj bio i s Pismom. Čovjek bi, u osnovi, gradio egzegetsku konstrukciju na živom pijesku.

To ne znači da nam znanost ne može pružiti trajni osjećaj čuđenja prema svemu što je Bog stvorio, niti ne znači da odbacujemo znanstveno utvrđene istine zbog ukorijenjene, slijepe dogme. Nikako. Ono što to podrazumijeva jest da vjerske istine ne mogu boraviti u nižim, svjetovnim slojevima znanstvenog svjetonazora. Jednostavno rečeno, vjerske istine ih moraju nadjačati.

Također se mora žestoko ustvrditi da, iako u znanosti ne možemo naći trajnu potporu svojim vjerskim uvjerenjima, to ni na koji način ne znači da napuštamo svoje kritičke sposobnosti prilikom proučavanja svojih tradicija. Vjera mora biti aktivna potraga za održavanjem potrebne vitalnosti i snage i ne svodi se na nekakav prašinom prekriveni ukras na polici. Bog nam je s razlogom dao i glavu i srce.

Međutim, također moramo uzeti u obzir koliko beznadežno znanstvena zajednica nastavlja definirati paradigmu već više od jednog stoljeća. U knjizi Zašto je religija bitna (Why Religion Matters), poznati religijski učenjak Huston Smith to uvjerljivo potvrđuje:

Iako se vjerske tradicije nastavljaju ogovarati kao zastarjele i dogmatske težnje, osobito od mlađih generacija, oni su u potpunosti nesvjesni koliki su zapravo dogmatski sumnjivi mnogi od njihovih vlastitih trenutačnih zaključaka.

Smith nastavlja:

Iako je možda intrigantno pronaći paralele između naših religijskih vjerovanja i svega onoga što znanost nudi i nastavlja otkrivati, ipak je neumjesno težiti tome više od puke znatiželje. Znanost je ograničenog i reduktivnog dosega i jednostavno ne može pojmiti nemjerljivo strahopoštovanje, veličinu i transcendentnost koju vjera i Bog obuhvaćaju.