Totalitarno naslijeđe Boljševičke revolucije

Prije dvije godine, na stogodišnjicu Boljševičke revolucije u Rusiji, koja nas je uvela u stoljeće masovnog ubojstva i bijede, Trumpova administracija proglasila je Nacionalni dan žrtava komunizma. U međuvremenu, New York Times je predvidljivo slavio ovu krvlju natopljenom prekretnicu s nizom članaka koji su veličali mnoge pozitivne stvari komunizma, poput boljih orgazama za žene. Ta serija je bila naslovljena, uz nevjerojatan nedostatak sluha, “Crveno stoljeće“.

Također na tu godišnjicu 2017. godine, Sveučilište Bucknell, privatni koledž liberalnih umjetnosti iz Lewisburga u državi Pennsylvaniji, održao je simpozij pod nazivom “Naslijeđa Oktobarske revolucije”, koji su organizirali profesor sociologije Alexander Riley i izvanredni profesor engleskog Alfred Kentigern Siewers. Taj simpozij izrodio je važnu novu knjigu pod naslovom “Totalitarno naslijeđe Boljševičke revolucije“, koju su uredili Riley i Siewers i koja sadrži eseje trojice znanstvenika koji su sudjelovali u događaju. Za razliku od zamazivanja očiju New York Timesa, procjena Oktobarske revolucije u knjizi je nedvosmisleno osuđujuća.

“Sad, stoljeće kasnije, povijesni dokazi o prirodi i ostavštini Boljševika i režima koji su uspostavili su neosporni”, piše urednik Riley u predgovoru, “Izazivanje boljševičkog mita i poezija totalitarizma”:

Od tog mjesta postaje oštrije. Eseji trojice znanstvenika u knjizi nude “sažeto analiziranje povijesnih knjiga o boljševičkoj vladavini terora, radnu hipotezu o tome što je proizvelo iskrivljene i zle ideologije i prakse koje su podupirale boljševizam te nastojanje da se shvati na koji način je toliko značajni broj inteligentnih i savjesnih pojedinaca moglo povjerovati takvim intrinzično nevjerojatnim stvarima o njemu”, piše Riley.

U prvom od tri brilijantna eseja, “Lenjin i boljševička revolucija: Izum totalitarizma”, francuski povjesničar i bivši maoistički militant Stéphane Courtois, autor više od 30 knjiga o komunizmu i totalitarizmu (kao i vodeći autor esencijalnog djela o globalnom komunizmu, Crne knjige komunizma), dao si je zadatak objasniti kako je Vladimir Iljič Uljanov, iliti Lenjin, postao osnivač totalitarizma. Courtois demonstrira kako je Lenjin sa svojim nasljednikom Staljinom dijelio “isti nemilosrdni, amoralni, dehumanizirajući pogled na političke protivnike”. To je strategija poznata svima koje je demonizirala današnja Demokratska stranka.

Courtois zaključuje da je revolucija bila katastrofalna ne samo za Rusiju, već i za Europu, u kojoj su “Lenjin i Staljin uvelike olakšali Hitlerov uspon na vlast 1933. godine” i za cijeli svijet širenjem komunizma u Aziju, Afriku i Kubu. A sad je “ovaj totalitarni model migrirao iz umirućeg komunizma u pobjedonosni radikalni islamizam”, “katastrofalna ostavština” koja je “pogodila čitavi planet”.

U drugom komadu, “Ruska revolucija i sovjetski sustav: Procjene, utjecaj i zapadnjačka percepcija”, Paul Hollander, učenjak rođen u Mađarskoj, istražuje prirodu Boljševike revolucije, njezinu privlačnost Zapadnim intelektualcima i razloge njezinog eventualnog kolapsa. On ističe religijske impulse u temeljima revolucije, koja je obećavala raj na zemlji — ono što je Thomas Sowell nazvao “potragom za kozmičkom pravdom”. Hollander je citirao Bertranda Russella koji je rekao da “boljševizam nije samo politička doktrina; to je također religija, s razrađenim dogmama i nadahnutim spisima”. (David Horowitz često napominje da progresivci — preporođeni komunisti — nisu samo politički aktivisti, već su također religiozni fanatici.) Kao što je Alexander Riley napomenuo u svom predgovoru: “Sva nepravda starog svijeta mora biti poništena totalitarnim moralizirajućim liderom i vladom, kako bi te ličnosti i njihovi režimi mogli biti hvaljeni kao religijski spasitelji i nebesa na zemlji.”

Povjesničar Ron Radosh, profesor emeritus povijesti na Gradskom sveučilištu u New Yorku i prijatelj (i bivši suputnik) Davida Horowitza prije njihovog političkog preobraćanja s radikalne ljevice na desnicu, autor je trećeg eseja: “Vojnici za Staljina: Zašto su američki komunisti izdali svoju vlastitu zemlju i špijunirali za Sovjetski Savez.” U njemu govori o “Staljinovim vojnicima”, poput Whitakera Chambera, Algera Hissa i Juliusa i Ethel Rosenberg, koji su svi vjerovali da pomažu vlastitoj zemlji pomažući Sovjetskom Savezu u stvaranju miroljubive svjetske zajednice. “Oni su svojim akcijama dokazali da su patrioti — ali oni sovjetski, a ne američki”, zaključio je Radosh. “Njihove akcije dokazale su do koje su mjere neki komunisti i njihovi kolege bili spremni ići, vođeni svojom ideologijom.”

Urednik Siewers zatvara tanki (ali prepun informacija) svezak s pogovorom naslovljenim “Dolina suhih kostiju: Prema retorici istinskog otpora”, u kojem tvrdi da autori knjige “predstavljaju najvitalniji žanr moderne književnosti: Retoriku otpora totalitarizmu”, u odnosu na samouništavajući nihilizam komunizma. Oni stoje na ramenima divova poput Solženjicina, Orwella, Arendta i Dostojevskog u otporu prema kolektivu, samovoljnoj amneziji koju je previše nas prigrlilo stoljeće nakon brutalnog pogubljenja ruske kraljevske obitelji (na Lenjinovu zapovijed).

Kao dokaz ovog “velikog zaboravljanja” i postojane moći boljševičkog mita, urednici Riley i Siewers citiraju ljevičarsku opstrukciju kojoj su i sami svjedočili pri stvaranju ove knjige: “Kad smo tražili materijalnu podršku od sveučilišnih odjela, neki od članova jednog odjela napali su ono što su smatrali našim upadanjem u temu koju su isključivo smatrali svojom, iako niti jedan jedini član tog odjela ne objavljuje rad na temu Ruske revolucije… Ne zadovoljavajući se samo optužbama u vezi naših namjera, njihov odjel podrugljivo je poslao svoju podršku u visini od… 19,17 dolara”, referenca, naravno, na godinu Oktobarske revolucije.

Nakon događaja, druga se skupina kolega požalila fakultetskom odboru za raspravu da su znanstvenici koji su sudjelovali na simpoziju bili samo “uski ideolozi” kojima je nedostajalo odgovarajuće perspektive u vezi ove teme. U još jednoj reakciji, kolege su napisale pismo pozdravljajući boljševizam i lenjinizam kao modele za suvremenu društvenu revoluciju. “Čini se kako u viziji naših kolega o pravilnom načinu obilježavanja stogodišnjice nije važno istražiti političke metode koje su uz pomoć Lenjinovih politika i njegove tajne policije stavile desetke milijuna ljudi u stanje u kojem više nikada nisu mogli sanjati o bilo čemu”, navodi Riley.

Urednici nadalje napominju da, iako je možda “teško vjerovati da u današnje doba još uvijek mogu postojati takvi branitelji Lenjina i njegove revolucije”, takve intelektualne zablude o Boljševičkoj revoluciji dominiraju Bucknellovim kampusom i daleko izvan njega, što Totalitarno naslijeđe Boljševičke revolucije i njezine suradnike i urednike navodi na još jači otpor velikom zaboravljanju.