HANSON: Prisjećanje na Bitku u Ardenima

Prije sedamdeset i pet godina, tijekom Bitke u Ardenima (vođene od 16. prosinca 1944. godine do 25. siječnja 1945. godine), Sjedinjene Države pretrpjele su više žrtava nego u bilo kojoj bitci u svojoj povijesti. Ubijeno je nekih 19.000 Amerikanaca, ranjeno njih 47.500, a 23.000 je prijavljeno nestalima.

Američka i britanska vojska bile su potpuno iznenađene posljednjim pokušajem njemačke ofenzive, s obzirom na to da su se savezničke snage nalazile blizu Rajne i bile spremne prijeći u Njemačku i dokrajčiti osakaćeni Treći Rajh.

Amerikanci su bili iscrpljeni brzim ljetnim napredovanjem od 450 kilometara, uslijed kojeg su oslobodili većinu Francuske i Belgije. U svom samozadovoljstvu, neuobičajeno nisu previše brinuli oko svojih sve tanjih linija, često neiskusnih zamjenskih trupa ili još uvijek značajnih njemačkih snaga. Uostalom, Amerikanci, Britanci, Kanađani i Rusi su nacističku Njemačku tukli sa svih strana. Njezini gradovi nalazili su se u ruševinama zbog teških bombardiranja.

Ipak, gubitnička strana često je najopasnija neposredno prije svog kolapsa.

U povlačenju, Nijemci su skraćivali svoje unutarnje linije. Na njihovoj strani bio je element iznenađenja, s obzirom na samouvjerene saveznike koji su pretpostavljali da će rat uskoro završiti.

Hladno prosinačko vrijeme će prizemljiti ogroman broj savezničkih lovaca i bombardera. Nijemci su usmjerili svoj napad preko snježnih cesta Ardenskih planina kako bi se svalili na neiskusne ili iscrpljene američke divizije.

Ta Hitlerova posljednja kocka na zapadu bila je taktički brilijantna jednako koliko i strateški imbecilna. Ako Hitlerova ofenziva ne bi uspjela, ona bi potrošila posljednje respektabilne rezerve iz njemačke domovine i ostavila bi je šupljom ljuskom. Uostalom, Njemačka nije imala ni ljudi niti potrebnih zaliha za probijanje do Engleskog kanala kako bi odsjekla Britance od Amerikanaca, a još manje kako bi zaustavila ruske ofenzive na Istoku ili neprekidno savezničko bombardiranje.

Ipak, tijekom posljednja dva tjedna u prosincu, prekaljeni njemački veterani probili su ogromne rupe u savezničkim linijama i ne nekim mjestima ih odgurnuli čak 80 kilometara natrag. Na takvom uskom frontu, njemačke snage bile su brojčano nadmoćnije od Amerikanaca, a njihovi tenkovi i artiljerija bili su jednako superiorniji.

General Dwight D. Eisenhower, zapovjednik savezničkih snaga u zapadnoj Europi, nije očekivao da bi posrnula Njemačka mogla izvući 400.000 napadača s otprilike 600 tenkova i masivnom artiljerijskom podrškom — koje su se sve potajno gomilale samo nekoliko kilometara daleko od savezničkih linija.

Međutim, do drugog tjedna u siječnju, mjesec dana duga ofenziva uglavnom nije bila uspješna. Nijemci su se povlačili. Izgubili su gotovo isti broj ljudi i mašinerije koliko i Amerikanci, ali nedostajala im je proporcionalna sposobnost njihovog zamjenjivanja.

Što možemo naučiti iz ove najkrvavije bitke na njezinu 75. godišnjicu?

Najsmrtonosnija razdoblja rata često su pri njegovom kraju. Gubitnička strana pruža očajnički otpor koji je često neočekivan od strane samouvjerenih, pobjedonosnih protivnika. Jedna od najsmrtonosnijih bitaka u Pacifičkom teatru vodila se na Okinawi, koštala 50.000 žrtava te završila tek nekoliko tjedana prije predaje Japana.

Američki stratezi nisu uspjeli dokučiti da bi Njemačka, iako je njezin poraz bio više nego očekivan negdje 1945. godine, još uvijek mogla ubiti tisuće Amerikanaca prije svoje predaje.

Prije Bitke u Ardenima, Eisenhower, Omar Bradley, Bernard Montgomery i Courtney Hodges mislili su da je general George S. Patton talentirana, ekscentrična, razmetljiva i ponekad otkačena relikvija onih lovaca na slavu s kraja 19. stoljeća. Ipak, Patton je sam bio taj koji je u najmračnijem američkom satu 1944. godine najjasnije shvatio opasnosti i rješenja za ovu katastrofu.

Patton je bezuspješno upozoravao svoje nadređene da će kockar poput Hitlera u prosincu sigurno pokušati nešto očajničko. Čak i prije susreta s generalima, Patton je unaprijed planirao rizičnu akciju spašavanja. U mećavi, okrenuo je veliki dio svoje vojske za 90 stupnjeva i upustio se u naporni hod dugačak 160 kilometara kako bi spasio slomljene američke linije sjeverno od belgijskog grada Bastogne.

Da je američko zapovjedništvo slijedilo preporuku bučnog Pattona i prekinulo preizloženu njemačku izbočinu u njezinom temelju, umjesto konzervativnog pokušaja guranja nosa natrag, kampanja bi se okončala ranije i s mnogo manje izgubljenih američkih života.

Lice rata izmijenilo se s novom tehnologijom. No, njegova suština ostaje ista, jer ljudska priroda ostaje nepromjenjiva. Davna američka pobjeda nas može podsjetiti da kad nas zadese takve katastrofe, status quo nije uvijek spreman odgovoriti na izazov.

Umjesto toga, naši budući spasitelji su često u samoj našoj sredini, karakteristično bučni i podcijenjeni, ali razumni i vitalni za naš opstanak.

Bitka u Ardenima podsjeća nas da je, kad se smrtonosni neprijatelj pokaže nepredvidljivim, ponekad mudro imati još nepredvidljivijeg vođu na našoj strani.

Victor Davis Hanson je američki klasičar, vojni povjesničar, kolumnist i farmer.