HANSON: Energetski paradoksi dovode Europu u neizvjesni položaj

Unatoč svojim cool Zelenim strankama i ambicioznim agendama energije vjetra i sunca, Europa i dalje ostaje daleko najveći svjetski uvoznik nafte i prirodnog plina.

Proizvodnja nafte u Sjevernom moru i uz obalu Norveške je u opadanju, a Europska unija potiho traži energiju fosilnih goriva gdje god je može naći.

Sama Europa prirodno je bogata fosilnim gorivima. Ona najvjerojatnije ima više rezervi plina iz škriljevca od Sjedinjenih Država, trenutačno najvećeg svjetskog proizvođača nafte i prirodnog plina. A opet, u većini europskih zemalja, horizontalno bušenje i hidrauličko frakturiranje za izvlačenje plina i nafte je ili ilegalno ili se suočava s toliko sudskih izazova i narodnih prosvjeda da nije ni kulturološki ni ekonomski izvedivo.

Rezultat jest taj da je Europa gotovo u potpunosti ovisna o ruskim, bliskoistočnim i afričkim izvorima energije.

Američko-iranski sukob na Bliskom istoku, zajedno s radikalnim padom iranske i venezuelanske proizvodnje nafte, prestravio je Europu — i to iz razumljivih razloga.

Europska unija nema gotovo nikakvu mogućnost jamčiti isporuku kritički važnih zaliha nafte i plina s Bliskog istoka ako Iran zatvori Hormuški tjesnac ili uznemiri brodove u Perzijskom zaljevu.

Jedina pomorska sigurnost Europe je NATO flota — sinonim za američku mornaricu.

Rusija Vladimira Putina osigurava otprilike 30 posto europske potražnje za naftom. U krizno doba, Putin bi de facto mogao provoditi kontrolu nad europskom ekonomijom.

Drugim riječima, Europa odbija razviti vlastite rezerve nafte i plina i ne želi financirati nužnu vojnu snagu kako bi osigurala siguran uvoz energije iz problematičnih, pa čak i neprijateljskih izvora.

Nije ni čudo što europska tradicionalna vanjska politika odražava ove sulude paradokse.

Potreba za energijom objašnjava zašto je EU bila toliko željna održati tzv. “Iranski sporazum” s teokracijom u Teheranu i zašto je bila nervozna zbog antiruske histerije koja je nastala u Sjedinjenim Državama nakon izbora 2016. godine.

Prošlo europsko distanciranje od Izraela odražavalo je strah Europe od otuđenja arapskih proizvođača nafte na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi.

Europljani su također nelagodni zbog Trumpove administracije. Oni trenutačnu američku vladu vide kao nacionalističku i nepredvidljivu. Čini se kako Amerikanci nisu spremni kao nekad ulijetati u svjetska krizna žarišta kako bi osigurali nesmetano komercijalno korištenje pomorskih i zračnih puteva u korist drugih.

Rezultat je svojevrsna europska šizofrenija kad je u pitanju Amerika i vanjska politika općenito. S jedne strane, Europska unija prezire svoju vojnu ovisnost o Washingtonu, dok se s druge strane moli za njezin nastavak. EU glasno promiče slobodu i demokraciju u inozemstvu, ali je pažljiva u održavanju veza s izvoznicima nafte bliskoistočnih autokracija koje su antitetične svim vrijednostima koje Europljani promiču.

Njemačka se slaže sa svojim saveznicima da bi ruske imperijalne agende mogle ugroziti europsku autonomiju. No, u privatnosti, Berlin uvjerava Putinovu Rusiju da želi kupiti sav plin i naftu koje Moskva ima za prodati. Njemačka se sve više čini u prijateljskijem odnosu sa sumnjivom Rusijom nego s Amerikom koja je štiti.

Uglavnom, ono što Europljanima osigurava dovoljno dnevnog benzina i goriva za grijanje u kućanstvu nisu baterije, vjetroelektrane i solarni paneli — a kamoli glasno zeleno propovijedanje. Oni umjesto toga računaju na nepredvidljivu Rusiju, niz nestabilnih bliskoistočnih vlada i nedovoljno cijenjenu američku vojsku.

U logičnom svijetu, Europljani bi ponovno preuzeli kontrolu nad svojom vlastitom sudbinom. Ta rekalibracija podrazumijevala bi jačanje njihove vojne moći, a osobito njihovih mornarica.

Također bi započeli s hidrauličkim frakturiranjem i horizontalnim bušenjem. Europljani bi zagovarali više nuklearne energije, hidroelektrana i tehnologija čistog ugljena — barem dok novi izvori čiste energije ne postanu održivi.

Europa bi trebala pozdraviti američki razvoj u proizvodnji plina i nafte, koji je povećao svjetske zalihe, diverzificirao dobavljače i smanjio globalne cijene. Europljani bi osobito trebali zapamtiti da američka vojska održava globalnu trgovinu sigurnom za sve ugrožene uvoznike, poput njih samih.

No, ti se lijekovi u Europi očigledno smatraju gorima od bolesti ovisnosti o nafti i plinu.

Rezultat je ponovno kaos. Europa drži lekcije o stakleničkim plinovima dok istodobno očajnički traži zalihe fosilnih goriva. Njemačka uobičajeno određuje ton u Europi i najviše je licemjerna i u osuđivanju, kao i u kupovini fosilnih goriva od neprimjerenih izvora.

Sad je opasnost za Europu činjenica da bi ova šarada uskoro mogla završiti.

Amerikanci su samodostatni u nafti i plinu. Oni su izgubili interes u bliskoistočnim kaljužama i petro-režimima. I ne vole patroliranje svijetom po zemljama koje istodobno računaju i grizu za gležanj američku vojsku. U međuvremenu, što se više Europljani dodvoravaju naftom bogatoj Rusiji, Iranu i raznim zemljama Zaljeva, zauzvrat zarađuju manje poštovanja.

Teško je istodobno biti i najveći uvoznik plina i nafte i najglasniji kritičar fosilnih goriva, ali Europa je u tome uspjela.

Victor Davis Hanson je američki klasičar, vojni povjesničar, kolumnist i farmer.