IBRAHIM: ‘Žalostan sam zbog emaskulacije bijelog čovjeka’

Michele Antaki — bivši tumač UN-a, novinar i prevoditelj — napisao je i poslao mi sljedeći ekskluzivni sažetak nedavnog govora na francuskom jeziku koji je održao Ernest Tigori, intelektualac i politički aktivist iz Obale Bjelokosti u izgnanstvu u Francuskoj i dobitnik nagrade Nelson Mandela za književnost 2017. godine. U njegovoj novoj knjizi “L’Afrique à désintoxiquer” (“Detoksikacija Afrike”) on objašnjava zašto je ključno izvođenje Europe iz pokajanja zbog njezinih navodnih zločina u Africi i izvođenje Afrike iz infantilizacije. To je prezentirao na nedavnom nastupu na patriotskom forumu u Parizu. Antakijev sažetak započinje:

Još od 1990-ih, Tigori žestoko osuđuje političku klasu koja uništava njegovu zemlju i opći nedostatak mogućnosti koji prisiljava Afrikance na masovno napuštanje svojih zemalja, u potrazi za boljom budućnosti.

Europska socijalna država snažan je magnet za tisuće koje se neprestano iskrcavaju na njezinim obalama, namamljeni obećanjima ovog novog Eldorada (izraz koji je skovao Jean-Marie Le Pen). U međuvremenu, taj egzodus uzrokuje neprestano smanjenje životnog standarda i vrijednost samog ljudskog života, često svedenog na razinu obične robe.

Žalosti me vidjeti bijelog čovjeka previše emaskuliranog kako bi pružio bilo kakav otpor

Što se tiče Europe, Tigori upozorava da nekontrolirana migracija s južne na sjevernu obalu Sredozemlja može nepopravljivo destabilizirati i da bi se na horizontu mogli nazirati etnički ratovi.

“Žalosti me”, kaže on, “kad vidim bijelog čovjeka koji neprestano iskazuje žaljenje, previše emaskuliranog kako bi pružio bilo kakav otpor ljudima koji su došli i prijete mu na njegovom vlastitom pragu.” On vjeruje kako toksična mješavina krivice, “ljudskog pravizma”, političke naivnosti i ludog nepoznavanja povijesti ima zatupljujući učinak na sposobnost Europljana za borbu protiv invazije.

On optužuje korumpirane afričke lidere za nekažnjeno uništavanje života stotina milijuna ljudskih bića, ali je jednako kritičan prema ideolozima koji im utiru put. Oni bi trebali prestati svaljivati svu krivicu — za ropstvo, trgovinu robljem, kolonijalizam, neokolonijalizam i rasizam — na vječito pokajničku Europu, koja sada treba snositi teret ove masovne migracije kako bi se iskupila za svoje navodne grijehe protiv Afrike.

Tigori objašnjava kako je povijest crne Afrike od 15. do 20. stoljeća namjerno falsificirana 1940-ih godina od strane staljinističkih stratega i njihovih komunističkih sljedbenika, čiji je prikriveni cilj bio ocrnjivanje imidža zapadnoeuropskih nacija kako bi ih istjerali iz njihovih kolonijalnih posjeda i zauzeli njihovo mjesto. Sve do danas, dakle 30 godina nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, te su laži još uvijek aktualne.

On, također, ima oštre riječi za lažne humaniste i dobročinitelje, vukove u janjećoj koži koji skaču na humanitarni vlak kako bi učinkovitije prikrili svoje motive. Ti predatori vješto manipuliraju lakovjernim javnim mnijenjem kao lutkom, dok ubiru sočne profite putem svojih krijumčarskih prstenova i transnacionalnih podzemnih mreža.

Mit koji autor razotkriva je dvostruk. Ne, Europa nije odgovorna za prakticiranje ropstva, niti je kriva za kolonijalne zločine. I ne, Afrikanci nisu dopustili da budu porobljeni ili kolonizirani kao “sirote nesretne žrtve”.

On nastavlja objašnjavati kako mit o europskom dugu prema Africi ovjekovječuju određene sile koje imaju interes održati ga na životu. Taj mit, rođen iz hladnoratovske sovjetske anti-zapadne propagande, danas služi jednoj drugoj vrsti agende.

Prije dolaska prve europske karavele, Afrika je već prakticirala ropstvo

Što se tiče ropstva, Tigori objašnjava da je 1324. godine, gotovo 150 godina prije dolaska prve europske karavele na afričko-atlantsku obalu, malijski kralj Kankan Moussa hodočastio u Meku s gotovo 10 tona zlata i tisućama robova koje je prodao Magrebu, Egiptu i Arabiji.

Čak i ranije, prodaja robova putem pustinjskih karavana omogućavala je prosperitet Gane sve do 11. stoljeća naše ere.

Još nešto što također nije uvijek poznato, inzistira Tigori, jest da su u doba velikih otkrića 15. stoljeća, kontakti između Europe i crne Afrike bili vrlo miroljubivi. Naime, uspostavljeni su odnosi između Portugala i kraljevstva Kongo; potonji se kristijanizirao i slao svoju djecu na studije u Lisabon počevši od 16. stoljeća.

U 15. stoljeću, Afrika je kao cjelina još uvijek prakticirala ropstvo. Amerika je tek otkrivena; stoga je bilo posve prirodno za Afriku da osigura robovsku snagu potrebnu za izgradnju Amerika. Na to se gledalo kao na veliku poslovnu priliku, za lokalne moćnike koji su djelovali u potpunom suverenitetu, jednako kao i za europske trgovce. Ova trgovina trajala je više od tri stoljeća. Uvijek je iznova potrebno je ponavljati, naglašava Tigori, da se ova trgovina odvijala strogo između lokalnih lidera i europskih trgovaca, pošto europske vlade još uvijek nisu stupile nogom u Afriku. U 17. i 18. stoljeću, Afrika je sadržavala moćna kraljevstva poput Ašanti, Dahomeja, Konga, a ideja da su ih obični trgovci mogli prisiliti da protiv svoje volje prodaju svoje ljude u ropstvo jednostavno je smiješna.

Kolonizacija je okončala, a ne započela prakticiranje ropstva

Politička potraživanja europskih država u crnoj Africi datiraju tek s početka 19. stoljeća, upravo u vrijeme kad se Europa obvezala boriti protiv trgovine robljem.

Prvo što treba istaknuti jest da se generalizacija kolonizacije, na kraju 19. stoljeća, dogodila uz podršku afričke većine. Ona je označila važnu prekretnicu u povijesti crne Afrike. A ako je stanovništvo bilo sklono kolonizaciji, to je bilo zato što se moglo vidjeti što Europljani imaju za ponuditi, a to je bilo beskrajno bolje od tretmana koji su im pružili njihovi vlastiti vladari. Autor snažno i kategorički razotkriva mit nametnute kolonizacije Africi.

Drugo što treba zapamtiti, dodaje, jest da je kolonizacija okončala, a ne započela prakticiranje ropstva, kao što se lažno tvrdi.

Treće, kolonizacija je pokrenula razvoj afričkih teritorija osnivanjem bolnica, škola, izgradnjom cesta, mostova, željeznica, eksploatacijom površine kao i dubljih slojeva zemlje, itd.

Prve teritorije kojima su Europljani upravljali koegzistirali su s moćnim neovisnim afričkim državama. Takav je slučaj bio s Ašanti kraljevstvom, gdje je život pod britanskim protektoratom bio mnogo bolji nego pod brutalnosti ašantskog jarma.

Osmi toga, primjećuje Tigori, kad bi ropstvo i kolonizacija zauvijek uništili sposobnost ljudi za samoovisnost, to bi već odavno znali. Slaveni bi bili uništeni tijekom mnogih njihovih stoljeća provedenih u ropstvu; a Mameluci nikad ne bi bili u stanju preoteti vlast u Egiptu 1250. godine.

Ako doista želimo razgovarati o nesrećama naših naroda, kaže Tigori, “onda bi se radije trebali posvetiti onim mladićima koji danas umiru na Sredozemlju, pokušavajući pobjeći od kontinenta koji im nudi nula perspektive.”

“Zločinačka kolonizacija” bio je staljinistički izum s ciljem tjeranja Afrikanaca na pobunu protiv Zapadnih kolonizatora.

Argument koji uvjerljivo iznosi jest da je kratka kolonizacije crne Afrike od strane Europe, bila daleko od zločina i donijela je mnoge koristi. “Zločinačka kolonizacija” bio je izum staljinističkih stratega koji je trebao natjerati Afrikance na pobunu protiv Zapadnih kolonizatora. Kao i u Indokini, komunisti su željeli otvoriti front u crnoj Africi kako bi uništili već oslabljenu Zapadnu Europu nakon Drugog svjetskog rata.

Francuska komunistička partija i njezini sljedbenici, među kojima i Jean-Paul Sartre — egzistencijalni filozof — kao i drugi intelektualci, bili su izdajice koji su radili za Sovjetski Savez i protiv svoje vlastite zemlje.

“Doista je šteta što su na našu percepciju razdoblja ropstva morali utjecati pojednostavljeni ili iskrivljeni ideološki konstrukti”, žali se autor. “Ova iskrivljena percepcija ostatak je davno nestalog Hladnog rata i već bi trebalo biti vrijeme da svatko okrene stranicu.”

Udrugama koje tvrde da se bore protiv rasizma, ksenofobije ili islamofobije, cilj je napad na Zapadnu civilizaciju

Kako bismo shvatili zašto se to nije dogodilo, kaže on, moramo shvatiti da revolucionarna ljevica komunističke ere nije mrtva. Ona je morfirala u nešto drugo, ali nije nimalo izgubila od svoje sposobnosti nanošenja štete. I ovdje dolazi glavna poanta: “mnogobrojnim udrugama koje tvrde da se bore protiv rasizma, ksenofobije ili islamofobije, zapravo je cilj napad na Zapadnu civilizaciju; revolucionarna ljevica krije se u njihovim redovima kako bi osigurala svoj vlastiti opstanak.”

Evo zašto je toliko važno, inzistira on, prosvijetliti Afrikance o stvarnostima posljednjih pet stoljeća, kako bi postali imuni na manipulacije ovih vrlo učinkovitih agencija koje ciljaju na njih.

“Europski Afrikanci dolaze, još od 1940-ih, iz te ‘samopravedne, jednosmjerne i netolerantne ljevice, koja kritičare doživljava kao reakcionare i ne prihvaća odbacivanje svojih fetvi'”, dodaje. Crni čovjek je toliko pretrpio, tvrde oni, da mu Zapad mora popustiti i tolerirati njegove neprimjerenosti i nedolično ponašanje. No to ugađanje ima ozbiljne štetne učinke, upozorava Tigori. Od neovisnosti, to je dovelo do prikrivanja nedoličnog ponašanja afričkih elita, za koje je optuživanje Zapada postalo lako izbjegavanje odgovornosti. Afrički lideri čak se ne moraju sami preispitati — oni se automatski oslobođaju krivnje inkriminiranjem Zapada. “Biti lider u Africi predstavlja laku zaradu, najudobniji posao koji postoji”, ruga se on.

Afričke elite, ne odgovarajući nikome, izdale su svoje mase. Njihov mediokritet sad se odražava u očaju njihovih mladih ljudi koji umiru u pokušaju prelaska Sahare i Sredozemlja.

Afrika ne smije prihvatiti da joj propali ideolozi diktiraju njihovu vlastitu narativu, kaže Tigori, trebala bi se osloboditi utjecaja europskih ljevičarskih gospodara koji ih osuđuju na vječito stradalništvo. To je nezdrava situacija; ona stvara mentalni blok koji sprječava Afriku od odrastanja.

Autor smatra da Afrikanci sami moraju ispraviti zapise, nakon što se pomire sa svojom prošlošću. Dostojanstvo može doći samo po cijenu sučeljavanja s poviješću, njezinim mračnim stranicama, jednako kao i onim blještavijim. “To je povijest u kojoj su Afrikanci, osim kratkog kolonijalnog razdoblja, zadržali svoj suverenitet”, inzistira autor. Afrika ne bi smjela tražiti pokajnički pogled Europe kako bi izbjegla odgovornosti — osobito kad to pokajanje nije potrebno. “Vrijeme je za dekolonizaciju ljudskih umova.”

Za probleme Afrike ne mogu se okriviti europski rasizam ili bijeli supremacizam

Za objašnjenje zašto postkolonijalna Afrika još uvijek zaostaje, često se navodi rasizam. “Rasizam? Glupost!”, odbrusio je Tigori. “Rasističke zemlje se ne otvaraju toliko imigraciji. Europa je najmanje rasistički kontinent na svijetu! Zašto mislite da sirijski ili afganistanski migranti biraju Europu umjesto da se pridruže svojim bogatim Zaljevskim susjedima?”

Osim toga, kaže on, Afrikanci nisu u poziciji žaliti se na rasizam u Europi kad u svojim vlastitim zemljama kolju jedni druge ili se upuštaju u plemenska ubojstva. No, opet, ako misle da su okruženi rasistima, sve što trebaju učiniti jest vratiti se kući gdje će naći nježnosti i ljubavi.

Prožimajuće licemjerje ilustrirao je komentar jednog ljevičarskog čitatelja autora da, iako je u pravu, ne bi smio govoriti “određene stvari” jer će “rasisti iskoristiti priliku!”. Drugim riječima, ako je istina u sukobu s ideologijom, ideologija je ta koja mora ostati nauštrb istine.

Činjenica da je crnac omogućila mu je bolje dostavljanje ove poruke, kaže autor. Bijela osoba ne bi mogla govoriti na način na koji je on govorio o crnoj Africi, a da ne bude proglašena rasistom, neokolonijalistom, afropesimistom ili čime god. Afrički medijski krugovi i akademska zajednica profitira osuđujući bijeli supremacizam na temelju kojeg traži beskonačne reparacije.

Za probleme postkolonijalne Afrike, zaključuje Tigori, ne mogu se okriviti ni povijesni mitovi o njezinom kolonijalnom porobljavanju, ni današnji mitovi o europskom rasizmu, ksenofobiji ili bijelom supremacizmu.

Krivnju bi radije trebalo pripisati njezinim lokalnim elitama koje nastavljaju iznevjeravati mase svojim bezakonjem, korupcijom, nepotizmom, nedostatkom ekonomske racionalnosti, raširenim lošim upravljanjem i još mnogim drugim stvarima. Od 1960. godine, kaže on, krvožedni afrički diktatori koji su pokrali svoje zemlje učinili su mnogo više štete svom narodu od europskih kolonijalnih gospodara.

U doba proglašavanja neovisnosti, Afrika je imala 9% svjetske populacije i 9% udjela u svjetskoj trgovini. Uživala je u relativnom bogatstvu u odnosu na ostatak čovječanstva. Danas, s više od 17% svjetske populacije, njezin udio u svjetskoj trgovini pao je na manje od 2%. Stoga je postkolonijalna Afrika ta koja je postala osiromašena.

Posljednje riječi ostavljene su za izdavača autora: