WALSH: Ljevičarski sustav politike identiteta urušava se u sebe i to je fascinantan prizor

Glumica Jameela Jamil, radikalna feministica i pripadnica etničke manjine koja je nedavno dospjela u vijesti jer se hvalila svojim pobačajem, otkrila je ovaj tjedan da joj na neki način još uvijek nedostaje identitetskih bodova. Kao što je izvijestio BBC, izbila je kontroverza popraćena žestokim reakcijama nakon što je HBO angažirao Jamil kao suca za svoje nadolazeće “plesno natjecanje u voguingu”. Informirani smo da je voguing plesni žanr “koji su osnovale crne i latino LGBT osobe”. Problem je u tome što Jamil nije LGBT, što je na neki način čini nekvalificiranom za suđenje na plesnom natjecanju, unatoč činjenice da je ovaj stil plesa očigledno popularizirala bijela, heteroseksualna Madonna.

Jamil je znala što treba učiniti. Glumica je na Twitteru promptno objavila da je “queer” — obilježivši tako, nakon Kevina Spaceyja, drugi slučaj u nedavnoj povijesti u kojoj je glumac izašao iz ormara u svrhu obrambene taktike. Pametno, osobito zbog toga što ima dečka, Jamil nije istaknula nikakvu određenu seksualnu orijentaciju ili oznaku. Važno je samo da je u Svetom akronimu.

Ne znam je li Jamil doista “queer” ili što bi uopće značilo da i je, niti me nije nimalo briga. Poanta je jednostavno u tome da joj njezin LGBTQ kamp pruža zaštitu od kritika i omogućuje pristup gotovo bilo kojoj mogućnosti u Hollywoodu bez straha od optužbi za “aproprijaciju”. Na ljevici, status žrtve je valuta. A LGBT žrtve su one najbogatije od svih. One stoje na samom vrhu Hijerarhije žrtava, iznad i povrh pukih žena i rasnih manjina.

Kad god postoje suprotstavljene tvrdnje stradalništva — na primjer, kad transrodni muškarci govore da su “žrtve” zbog nedostatka pristupa ženskim svlačionicama, dok žene govore da bi one bile viktimizirane zbog povrede privatnosti kad bi se takav pristup omogućio — pobjeda će uvijek ići tužitelju s većom zalihom stradalništva. A kad je jedan tužitelj LGBT, a drugi nije, ovaj prvi će svaki put odnijeti pobjedu. To je razlog zašto se ljevičari osjećaju savršeno udobno kad vrište na adolescentske djevojke da zašute i znaju gdje im je mjesto kad dječaci uđu u njihove svlačionice i skidaju se goli pored njih.

Na ljevici, sve što je važno jest identitet. Vaš identitet će odlučiti što imate pravo reći, misliti, raditi i osjećati. Vaš identitet će odlučiti o sadržaju vašeg karaktera i vaše vrijednosti kao osobe. Vaš identitet će odlučiti jeste li progonitelj ili progonjeni, tlačitelj ili mučenik, slinavi rasistički bigot ili hrabri i prekrasni heroj bez ikakve mane. Ali postoji prilično masivan problem s ovim sustavom. Pa, postoje mnogi problemi, počevši od njegove temeljne neusklađenosti, ali usredotočimo se samo na jedan.

Problem je taj što ljevica sve vješa na kuku identiteta, ali ta kuka nije povezana s ničim drugim osim sa sobom. Ona nepouzdano visi u eteru, ne pričvršćena za bilo kakvu čvrstu površinu. Prema njihovim doktrinama, identitet je maglovit, fluidan, uglavnom proizvoljan i u potpunosti subjektivan koncept. Važno je samo kako se identificirate, ali bilo tko se može identificirati kao bilo što, pa se stoga građevina urušava u sebe. To postaje poput monetarnog sustava u kojem svi imaju stroj za tiskanje novca u svojoj kući. Samo pogledajte kako je velika pošast bijelih muškaraca uspjela manipulirati stvarima u svoju korist.

Po svim pravilima, bijeli muškarci bi trebali biti na samom dnu Hijerarhije žrtava. Oni su kmetovi, ološ, klasa ispod seljačke klase. Oni su inherentno bigotni, inherentno opresivni i inherentno posjeduju mitsku privilegiju koja sva njihova postignuća čini spornima. Svi zahtjevi stradalništva istiskuju zahtjeve bijelog muškarca, pošto bijeli muškarac ne može podnijeti nikakav zahtjev. On je uvijek nitkov i zlostavljač u svakoj situaciji. Ali sve što kukavički bijeli muškarac mora napraviti jest objaviti da je žena. To ga neće samo staviti na istu razinu žrtve kao pravu ženu, već će ga zapravo staviti iznad žena. Pet sekundi prije bio je patrijarhalni pseudo-silovatelj zbog toga što je raširio noge u podzemnoj željeznici. Sad je heroj vrijedan divljenja zbog upadanja u ženski toalet. On se uspeo na piramidi sve do vrha jednostavno izgovorivši jednu riječ. I to nitko ne smije dovoditi u pitanje ili zahtijevati da to dokaže ili objasni.

Ovo je problem kod izjave da su svi u toj-i-toj kategoriji slinavi bigoti, a svi ostali u onoj drugoj kategoriji besprijekorni prvaci ljudskih prava, da bi na to nadovezali izjavu da svi imaju apsolutnu i neupitnu moć odlučivanja u koju kategoriju spadaju. Nije teško vidjeti zašto vlada takva užurbanost doći do vrha Hijerarhije žrtava, sa sve više i više ljudi koji otkrivaju svoj unutarnji LGBT identitet baš na vrijeme kako bi dobili ono što žele.

Razmotrite pravodobnu samospoznaju Jonathana Yaniva, koji je otkrio da je žena i neposredno nakon toga tužio hrpu estetičarki zbog odbijanja depilacije njegovih genitalija. Doista, čini se kako je Yaniv degenerirani grabežljivac koji koristi svoju “ženskost” kako bi manipulirao i vrebao djevojke. A čak i sad, mediji će izvješćivati o njemu i s poštovanjem koristiti njegove preferirane osobne zamjenice, još uvijek osjećajući se obveznim pretvarati se da je njegova “transrodnost” sve samo ne perverznjačka smicalica poremećenog i odvratnog odraslog muškarca. Jedina doktrina koja je cijenjena više od one koja Yaniv daje ultimativnu privilegiju žrtve jest ona koja nam zabranjuje propitkivanje samoidentifikacije koja nam je u prvom redu dodijelila te privilegije.

Ljevica ima tešku zavrzlamu na svojim rukama. Ne vjerujem da postoji način na koji je mogu riješiti, osim napustiti jednu ili sve svoje ključne doktrine. No, ne mislim da će to ikada učiniti. Stoga je sve što mi ostali možemo napraviti jest sjesti i gledati, ne bez zadovoljstva, kako se ruši kuća od karata.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.