WALSH: Učimo našu djecu da budu otirači za noge i onda se čudimo zašto postoji ‘epidemija maltretiranja’

Već godinama nam govore da postoji “epidemija maltretiranja” u našim školama. Žele da vjerujemo kako je problem još gori nego je bio prije nekoliko desetljeća, što bi trebalo opravdati pretjerane mjere poduzete u svrhu borbe protiv njega. Mnoge države su čak donijele zakone protiv maltretiranja, samo da bi otkrile kako zakoni ne samo da ne uspijevaju popraviti problem, već ga vjerojatno još više pogoršavaju. U škole smo poslali armije psihologa, nadajući se da bi medikalizacija problema mogla pomoći ako to već nije uspjelo donošenjem zakona. A ako sve drugo ne uspije, pribjegavamo javnim upozorenjima protiv maltretiranja, seminarima protiv maltretiranja i naljepnicama na automobilima protiv maltretiranja. No, malo je dokaza da je bilo koja od ovih mjera imala značajnog učinka.

Možda je vrijeme da se suočimo se nekoliko novih činjenica. Prva je ovo: maltretiranje je neizbježan rezultat ljudskoj stanja. Ne postoji stvarni razlog za mišljenje da se ovaj ružni aspekt naše prirode više manifestira posljednjih godina nego u bilo koje drugo vrijeme ljudske povijesti. A opet, čini se kako maltretiranje uzrokuje djeci tonuće u depresiju, ponekad samoubilačku depresiju, pri mnogo većoj stopi nego je to bio slučaj u prošlosti. Što nam to govori? Ne da je maltretiranje danas gore ili češće, već da su naša djeca slabije opremljena da se nose s njim. A zašto je to tako? Pa, vjerojatno postoji nekoliko razloga, ali jedan od njih je zasigurno činjenica da uvjetujemo našoj djeci da budu žrtve.

Izgradili smo ovu mitologiju “veće osobe” i rekli svojoj djeci da je “veća osoba” ona koja se odmakne od nasilnika, isključuje, reče odrasloj osobi. “Veća osoba” je na neki način ona pokorna koja se povlači i traži zaklon. Govorimo našoj djeci da je šutnja pred nasilnikom “snažna” i “hrabra”. Ali na neki se način snažno, hrabro, veće dijete, koje provodi djetinjstvo izbjegavajući sukobe i povlači suočeno s agresorima, nikad zapravo ne osjeća vrlo snažno, hrabro ili veće. On se, umjesto toga, osjeća kao poanta vica. Jer to je ono što smo mu rekli da bude.

Ako ste iskreni prema sebi i pomislite na razdoblja u vašem životu kad niste reagirali na nasilje ili zauzeli čvrsti stav suočeni s ismijavanjem, to nije bilo zbog toga što ste bili “veći” ili “snažni”. Upravo suprotno. Razlog je bio taj što ste se bojali. Mi svojoj djeci preporučujemo kukavičluk i govorimo im da je to hrabrost, samo zato jer bi nam u suprotnom bilo teško sebi samima priznati da smo bili kukavice. Svi oni trenuci velike otpornosti i snage volje, kad smo se herojski povukli iz borbe ili konfrontacije, bili su, morali bismo priznati, ništa više od običnog kukavičkog izvlačenja.

Bio bih spreman vjerovati da je, recimo, MMA borac koji samouvjereno šuti suočen s pijanim ismijavanjem nekakvog mršavog skljotavca u baru doista veća osoba. On bi mogao rastrgati tog lika na sastavne dijelove. On nije uplašen. Ali on odabire taj viši put jer mršavko nije vrijedan njegovog vremena. Biti veća osoba, odabrati viši put — to su stvari koje radimo iz pozicije jačega. Ako to radimo jer smo uplašeni ili zastrašeni ili se samo molimo da sukob čim prije završi, mi nismo na tom višem putu. Mi gotovo doslovno puzajući odmičemo na sve četiri, nadajući se da nas neće primijetiti. Mnoga djeca provode svoje formativne godine u tom položaju. Mi im čestitamo na zrelosti dok se njihovo samopouzdanje ruši.

Najbolje što možete jest tvrditi da je to razborit i siguran put, ali nikako nije hrabar, snažan ili na neki način “viši”. A nisam čak ni uvjeren da je u većini slučajeva razborit ili siguran. Nasilnici maltretiraju zbog osjećaja superiornosti koji dobivaju od dominacije i moći. Ako sebe učinite pouzdanim izvorom tog osjećaja, oni će nastavljati dolaziti k vama po još jedan fiks. Odjednom “viši put” poprima novu konotaciju.

Sad, postoji problem u učenju naše djece da se zauzmu za sebe i vrate ono što im je posluženo. Problem je u tome što je svaka škola u Americi zauzela duboko suludo stajalište da “nije važno tko je započeo”, svi koji su sudjelovali u tuči ili svađi će biti kažnjeni. Kakva je to vrsta sustava? Naravno da je važno tko je započeo. Ako se Jimmy brani od Bobbyja ili odgovara na maltretiranje od Bobbyja, na koji način je pravedno ili razumno kazniti i Jimmyja i Bobbyja kao da su jednako krivi? Razumijem da ponekad može biti teško prosuditi takve stvari u školskom okruženju, ali to nam ne daje opravdanje da usvojimo općenitu politiku kažnjavanja djece zbog njihovog odbijanja ponizno se pokloniti pred nasilnicima. Možda je to razlog zašto se i suočavamo s takozvanom epidemijom maltretiranja: jer smo dali nasilnicima odriješene ruke i naučili našu djecu da uvenu u njihovoj prisutnosti poput krhkih tulipana.

Često čujem roditelje kako govore svojoj djeci da “nikad nije u redu” vikati ili uvrijediti ili udariti nekoga. Nikad? Ako vas okruži skupina nasilnika koja vas vrijeđa i psuje samo iz zabave, još uvijek nije u redu podići svoj glas ili prikladno odgovoriti? Što je, dakle, zreliji put? Da se “nasmijete tome”, kao da na neki način smatrate svoje vlastito mučenje smiješnim? Pobjeći i tužakati starijoj osobi? Što je točno u tome toliko zrelo?

Naravno, mogu postojati situacije kad osoba nema pravi izbor osim odstupanja i povlačenja. Ali, usprkos tome što govorimo svojoj djeci, povlačenje nije uvijek najbolji odgovor. Zapravo, u većini vremena to je izlaz kukavice. A ako u svoju djecu usadimo kukavičluk, bez obzira na to kako ga uljepšamo ili koje eufemizme koristili za njegov opis, ne smijemo se iznenaditi kad odrastu u otirače za noge.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.