WALSH: Demokrati žele amandman koji bi štitio žene od progona. Problem je u tome što žene nisu progonjene.

Demokrati, koji ostaju posvećeni ideji da su žene u ovoj zemlji potlačene usprkos krajnjeg nedostatka dokaza koji bi podržali tu tvrdnju, sad pokušavaju oživjeti neaktivni amandman za jednaka prava. Amandman bezopasnog naziva navodi: “Jednakost prava pod zakonom neće biti osporena ili uskraćena od strane Sjedinjenih Država ili bilo koje države na temelju spola.”

Stvarni problem s predloženom ustavnom odredbom jest taj što je ona u najboljem slučaju suvišna i nepotrebna. Žene već imaju jednaka prava pod zakonom. Njihova prava su zajamčena jednako kao i ona muškaraca. Povelja o pravima ne sadrži prilog “ovo se odnosi samo na muškarce”. Ona osugirava osnovna ljudska prava osobama oba spola i to je način na koji su je američki zakon i zakonske odluke interpretirali u moderno doba. Nisam svjestan niti jedne države, okruga ili provincije koja ženama negira posjedovanje oružja ili im zabranjuje okupljanje u javnosti ili dozvoljava njihov nezakonit pretres i uhićenje.

Ako je bilo valjanih primjera pravnih progona koje su pretrpjele žene — što je jedina vrsta progona koju bi amandman mogao ispraviti, pošto se progon koji je već protuzakonit ne može učiniti više protuzakonitim — demokratski zagovornici amandmana za jednaka prava bi trebali navesti barem neke. Ili barem jedan. Ali oni to ne mogu i nisu učinili.

Primjerice, kad je zastupnica Debbie Wasserman Schultz jučer iznijela svoju obranu prijedloga, jedino što je mogla jest navesti činjenicu da žene “primaju nasilje” i navodnu činjenicu da “žene primaju manju plaću za istu posao”. Pa, ovo potonje je već ilegalno posvuda u zemlji. I nije kao da su žene jedinstvene u svojoj osjetljivosti na nasilne zločine. Muškarci čine 75 posto svih žrtava ubojstava. Što se tiče tvrdnje da žene zarađuju manje za isti posao, to je već uobičajeno poznato kao besramna, drska laž.

Kao što se iznova i iznova pokazuje, razlika u plaćama među spolovima je mit. Ili je to barem razlika u plaćama među spolovima uzrokovana anti-ženskom pristranosti. Doista je možda istina da žene općenito zarađuju manje, kad usporedimo prosječna primanja oba spola. Ali ta statistika ne uzima u obzir stvari kao što su: iskustvo, razina vještine, odrađeni sati, težina posla, industrija, radni staž itd. Također ne uzima u obzir činjenicu da žene rjeđe pregovaraju za veću plaću. Ono što razlika među plaćama zasigurno ne predstavlja je “isti posao”. Također je možda istina da muškarci zarađuju više unutar određenih industrija od žena u istoj industriji — iako čak ni to nužno ne mora biti jednako “istom poslu” — ali obrnuti slučaj također može biti podjednako česti. Na primjer, ženski modeli u prosjeku zarađuju mnogo više od svojih muških kolega.

Osim ovog neuspjelog pokušaja iznošenja stvarnog primjera anti-ženskog progona u Americi, zagovornici amandmana za jednaka prava imaju na raspolaganju plitkoumnosti poput histerije “živimo u Sluškinjinoj priči”. Zastupnicama Ayanni Pressley i Rashidi Tlaib su, kao i uvijek, upravo te bile na raspolaganju. Pressley je općenito govorila o “diskriminaciji” s kojom se suočavaju žene, tvrdeći da ova diskriminacija uključuje “kaznenopravni sustav”. Također je izjavila da “živimo u intersekcionalnosti proživljenih iskustava i identiteta”, što, koliko mogu reći, nema nikakvog drugog značenja osim signaliziranja svoje ljevičarske vjerodostojnosti ostalim ljevičarima. Tlaib je rekla da je mnogo ljudi u Americi “opsjednuto kontrolom žena”, ali nije pružila apsolutno nikakve primjere u korist te tvrdnje.

Komično je što je Pressley navela diskriminaciju u pravnom sustavu. Nisam siguran koje bi dokaze mogla iznijeti u prilog tvrdnji da pravni sustav ima predrasude prema ženama, ali postoji pregršt vrlo uvjerljivih dokaza o predrasudama u drugom smjeru. Istraživanja su pokazala da muškarci dobivaju oštrije kazne za iste zločine na saveznom sudu i to nakon što se uzmu u obzir stvari poput kriminalne prošlosti. Također je mnogo vjerojatnije da će muškarci na obiteljskom sudu izgubiti skrbništvo nad svojom djecom. Mogli biste tvrditi da se obje ove nejednakosti — osobito ova potonja — mogu objasniti čimbenicima koji nemaju nikakvih veza sa spolnom diskriminacijom. I možda ste u pravu. Ali to bi značilo priznati da spolne nejednakosti, čak i sustavne spolne nejednakosti, nisu uvijek bigotne i da su ponekad nužne. Međutim, ako to priznate, čitav slučaj u korist amandmana za jednaka prava se raspada.

Gledajući cjelokupnu sliku, suvremeno američko društvo čini se bolje prilagođeno ženama nego muškarcima. To je možda razlog zašto postoji veća vjerojatnost da će djevojčice završiti srednju školu i manja vjerojatnost da će biti suspendirane ili izbačene iz škole. Također je manje vjerojatno da će žene počiniti samoubojstvo, postati ovisnici o drogama, završiti kao beskućnici ili pretrpjeti ozljedu na radnom mjestu. Nitko ne sugerira da pred ženama ne postoje izazovi i prepreke za svladavanje, ali ideju da imaju više prepreka od muškaraca, ili ozbiljnijih, jednostavno ne podupiru činjenice.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.