DRIESSEN: Držanje Afrike na rubu gladi

Milijarde pustinjskih skakavaca ponovno su se obrušile na istočnu Afriku. Najprije puzeći, a potom šireći svoja krila i leteći u gladnim hordama od 40-150 milijuna i više, oni uništavaju usjeve i prijete desecima milijunima ljudi da ostanu bez sredstava za život i glađu. Ovogodišnja najezda, kažu Ujedinjeni narodi, najgora je u posljednjih 70 godina u Keniji, a najgora u posljednjih četvrt stoljeća u Etiopiji, Eritreji, Džibutiju i Somaliji.

Rojevi skakavaca mogu u trenu prekriti više stotina četvornih kilometara, putovati 130 kilometara i konzumirati više od 180 milijuna kilograma vegetacije dnevno, napominje suosnivač Africa Fighting Malaria, Richard Tren. Insekti povećavaju svoje brojke logaritamski, što znači da one mogu biti 500 puta veće u šest mjeseci. U Etiopiji je 9. siječnja golemi roj umalo srušio putnički zrakoplov Boeing 737.

Mnogi se boje da bi proždrljivi insekti uskoro mogli doseći usjeve u Južnom Sudanu, Ugandi, pa čak i Aziji.

Unatoč događajima iz prošlosti, dužnosnici UN-ove Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO) kažu da je ovo “besprimjerna prijetnja” sigurnosti hrane, ona “međunarodnih dimenzija”. Ovo je “daleko ozbiljnija situacija nego smo to ranije predviđali”, rekao je afrički dužnosnik. “Molim vas da ne čekate kako biste djelovali“, preklinjala je zamjenica generalnog direktora FAO-a Helena Semedo 7. veljače na okupljanju “međunarodnih stručnjaka” i afričkih lidera.

Očajni Afrikanci reagiraju s već “prokušanim” metodama: zviždanjem i glasnim vikanjem, udaranjem po metalnim kantama, mahanjem dekama i štapovima, gaženjem kukaca — a možda čak i njihovim prženjem i jedenjem, u skladu s nutricijskim programom koji odobrava UN. U Eritreji koriste one “naprednije” metode: ručnim i kamionskim sprejevima. U Keniji, policija protiv rojeva koristi pucanje iz automatskog oružja i suzavac!

Fenitrotion je visoko učinkoviti pesticid protiv skakavaca. No čini se kako samo u Etiopiji raspršuju pesticide iz malih zrakoplova. Zalihe fenitrotiona su izuzetno ograničene — a zračno raspršivanje je preskupo za zemlje s nedostatkom novca, previše opasno u područjima opustošenima radikalnim muslimanskim pobunama i minimalno učinkovito protiv takvih masivnih rojeva s toliko malo dostupnih zrakoplova. I treba nekoliko dana kako bi pesticido-fobni poljoprivrednici maknuli svoju stoku i koze s područja koja bi se zaprašila.

U ovo doba nevjerojatnih modernih tehnologija u poljoprivredi i kontroli insekata, kad američki poljoprivrednici dobivaju 3-5 puta veće prinose usjeva nego je to bio slučaj prije 50 godina — kako je moguće da Afrika vječito ostaje na rubu gladi? Da se Afrika suočava s još jednom pošasti skakavaca razmjera biblijskih faraona? Da se Afrikanci moraju osloniti na apsurdne “prokušane”, gotovo u potpunosti neučinkovite metode kontrole skakavaca?

Nevjerojatno, ali ova nadolazeća katastrofa dolazi zbog politika i programa koje su službeno usvojile i namjerno implementirale iste one UN-ove agencije koje sad najglasnije plaču u vezi ove užasne situacije.

Već godinama, FAO, Program Ujedinjenih naroda za razvoj i Program Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) rade u dosluhu s nekim od najradikalnijih environmentalističkih interesnih skupina za Zemlji kako bi osmislili i nametnuli “agroekologiju” — perverznu kombinaciju socijalizma, pseudo-ekologije i primitivne, antitehnologijske poljoprivrede. Program financiraju i promiču UN, europske vlade putem svojih razvojnih agencija i sredstva environmentalističkih nevladinih organizacija — pa čak i američki porezni obveznici, koji osiguravaju 22% UN-ovih sredstava i jamče bespovratna sredstva i status poreznog izuzeća environmentalističkim skupinama.

Agroekologija je prije svega politička. Ona odbacuje gotovo sve što je omogućilo suvremenoj poljoprivredi da nahrani milijarde ljudi s manje poljoprivrednih površina. Ona se bijesno protivi monokulturnoj poljoprivredi, hibridnom sjemenju, sintetičkim/anorganskim insekticidima i gnojivima, biotehnologiji… pa čak i mehaniziranoj opremi poput traktora! Ona tvrdi da Zelena evolucija Normana Borlauga, koja je spasila milijardu ljudi od gladi, nije učinila ništa više od stavljanja globalne proizvodnje hrane “pod kontrolu nekoliko transnacionalnih korporacija”.

Prihvaćanje agroekoloških načela i restrikcija postalo je uvjet da siromašni poljoprivrednici dobiju sjeme, a njihove zemlje i lokalne zajednice zajmove za razvoj i pomoć u hrani. Birokrati na srednjim razinama dobili su udobne poslove nadgledanja i propagiranja agroekoloških kampanja, dok vladajuće elite dobivaju više mogućnosti izvlačenja dodatnih milijuna u novcu iz međunarodne pomoći. Oni još uvijek postavljaju zapreke Zlatnoj riži, koja bi mogla godišnje spasiti 2 milijuna roditelja i djece od sljepoće i smrti.

Agroekologija zagovara “suverenitet hrane” i “pravo na naturalnu poljoprivredu”. Oni promiču “autohtono poljoprivredno znanje i prakse”, isključujući znanje, prakse, tehnologije i opremu koja je razvijena posljednjih desetljeća — i koja bi mogla pomoći okončanju trajnog afričkog siromaštva, neuhranjenosti, bolesti, nezaposlenosti i rane smrti. Oni šire strah u vezi pesticida i GM hrane.

Umjesto transformiranja i moderniziranja afričke poljoprivrede, UN, FAO, UNEP i radikalne skupine poput Food First, La Via Campesina, Greenpeace i IFOAM Organics International zahtijevaju “kulturološki prihvatljivu” hranu proizvedenu “ekološki prihvatljivim i održivim metodama”, pošto samo oni mogu izokrenuti te termine kako bi poslužili njihovoj bolesnoj odlučnosti negiranja i poništavanja ljudskog napretka.

Član upravljačkog odbora FAO-a Miguel Altieri inzistira da će sve to promicati “otpornost” u afričkoj proizvodnji hrane. Pošast skakavaca i neizbježno gladovanje podvlače koliko je agroekologija učinila istočnu Afriku “otpornom”. Jedva imaju dovoljno hrane u onim dobrim vremenima, a kamoli u danima suša i skakavaca. Moderna poljoprivreda mogla bi veći dio Afrike pretvoriti u žitnicu — ali luđaci to ne žele dopustiti.

Godine 2012., Kenija je zabranila biotehnološku (GM ili GMO) hranu, iako su vrlo uspješni pilot projekti udvostručili i utrostručili prinose na usjevima kenijskih i južnoafričkih poljoprivrednika i uspješno okončali biljne bolesti koji su opustošile usjeve papaje i kasave. Sad, čak i dok skakavci pustoše usjeve osnovnih namirnica, bijesne nevladine organizacije vrše pritisak na kenijski parlament da zabrani više od 200 pesticida koje su kenijske vlasti i regulatori u SAD-u, Kanadi i ostalim nacijama odobrili kao sigurne za usjeve, divlje životinje i ljude.

U međuvremenu, dobro uhranjeni Uhura Kenyatta, predsjednik Kenije od 2013. godine, pribjegava uobičajenom načinu izbjegavanja odgovornosti: pošast skakavaca je rezultat klimatskih promjena. A kenijsko Ministarstvo zdravstva kaže da će, čak u slučaju ozbiljne gladi i prijetnje gubitku života, uložiti “svaki napor” kako bi se “uvezla hrana iz ne-GMO izvora, u nedostatku koje bi hitnoj GM hrani bio dozvoljen ulazak”. Podsjeća na Zambiju 2002. godine!

Ako to ne predstavlja dovoljno ludila, Ujedinjeni narodi su krajem siječnja tvrdili da im je potrebno “više od 70 milijuna dolara od donatora” za rješavanje krize sa skakavcima. Za 2020. godinu, UN-ov proračun iznosi 3,1 milijardu dolara; FAO-ov milijardu dolara; UNEP-ov 790 milijuna dolara; a Zeleni klimatski fond ima nekih 2 milijarde dolara, plus jamstva za oko 6 milijardi dolara.

Zasigurno ove organizacije mogu smoći pišljivih 70 milijuna dolara u tim prepunim riznicama kako bi se upustile u rješavanje istinske humanitarne krize — čak i ako ih moraju iščupati iz kandži agroekologije i ostalih sličnih beskorisnih programa.

A što je s pravima afričkih poljoprivrednika koji ne žele prakticirati agroekologiju, koji žele koristiti moderno sjeme, gnojiva, pesticide i strojeve? Hoće li FAO i UN-ova Komisija za ljudska prava (HRC) podržati ta prava samoodređenja? Zašto HRC ne kritizira nevladine organizacije, zemlje EU i UN-ove agencije za ta kršenja ljudskih prava i svu mizeriju, neuhranjenost, bolesti i smrti koje oni uzrokuju?

Agroekologija opterećuje afričke poljoprivrednike “sa sustavima koje je moj djed napustio prije 125 godina”, rekao je poljoprivrednik iz Indiane i američki veleposlanik u FAO-u i ostalim UN-ovim organizacijama sa sjedištem u Rimu Kip Tom okupljenima na večeri Foruma perspektive u poljoprivredu u organizaciji američkog Ministarstva poljoprivrede 20. veljače. Dok je prethodni generalni direktor FAO-a José Graziano da Silva bio duboko uključen u agroekološki pokret, njegov nasljednik (Qu Dongyju iz Kine) je srećom znanstvenik koji izgleda “voljan surađivati s” američkim poljoprivrednicima i Trumpovom administracijom “kako bi nahranio sve veći i gladan svijet”, dodao je veleposlanik Tom.

S mojeg gledišta, agroekologija predstavlja eko-imperijalizam u onom najgorem izdanju. Pod bilo kojom poštenom i uravnoteženom primjenom njihovih uvjerenja i standarda, današnji “budni” environmentalni, sveučilišni i progresivni aktivisti predvodili bi organizaciju koja Africi nameće agroekologiju eko-ubojstvom.

Bijela kuća, Odjel za poljoprivredu i Kongres bi glasno i javno morali stigmatizirati FAO, UN i EU te njihove nevladine organizacije — i prekinuti svako financiranje i porezna izuzeća onima koji podržavaju agroekologiju. Američke agencije bi trebale posvetiti svoje resurse iskorjenjivanju ovog perverznog sustava i pomoći Africi u donošenju moderne poljoprivrede, kontrole bolesti, zdravstvenih i životnih standarda njezinim zlostavljanim obiteljima.

Paul Driessen je viši savjetnik za politiku Odbora za konstruktivnu sutrašnjicu (www.CFACT.org) i autor mnogih članaka u vezi okoliša.