Godine 1683., masivna vojska Osmanskog Carstva opsjedala je kršćanski grad Beč. Nakon dva mjeseca, savezničke snage sastavljene od muškaraca iz čitavog Svetog Rimskog Carstva i drugih srednjoeuropskih država, uključujući Mađarsku, i koje je predvodio Jan III. Sobjeski, kralj Poljske i Litve, odbacile su osmanske vojnike, spriječivši tako potencijalnu islamizaciju kontinenta.
Posljednjih dana, Recep Tayyip Erdogan, predsjednik nasljednice Osmanskog Carstva, Turske, oslobodio je na tisuće muslimana, većinom mladih muškaraca vojne dobi, na Europsku uniju, danas ne-tako-svetu, ali sve više imperijalnu reinkarnaciju Svetog Rimskog Carstva. Konkretnije, Erdogan je, kršeći svoj sporazum s Europskom unijom koji mu je donio milijarde eura, dozvolio — i ohrabrio — te ljude, koje Zapadni mediji rutinski opisuju kao “izbjeglice” i “migrante”, da jurišaju na granicu koja razdvaja njegovu zemlju od najjužnije satrapije Europske unije, Grčke. Doista, pružio im je aktivnu podršku, pružajući mnogima od njih besplatan prijevoz do granice koju su potom napali kamenjem, “improviziranim ovnovima za probijanje” i suzavcem (isporučio Erdogan) paleći vatru i urlajući “Allahu akbar!”. Fotografije snimljene na granici podvlače koliko je perverzno zvati te nasilnike “izbjeglicama” ili “migrantima”.
Čini se poput starih vremena. Ono što je ovaj put drugačije jest to što su Europljani sedamnaestog stoljeća shvaćali da se suočavaju, u liku islamskih osvajača svog vremena, s egzistencijalnom prijetnjom njihovom načinu života, dok se čini kako mnogi od njihovih potomaka nemaju blage veze s čim imaju posla. Prošlog utorka i ponovno u subotu, na tisuće Nijemaca okupilo se u Berlinu i ostalim gradovima zahtijevajući da se “migrantima” na grčkoj granici dozvoli prelijevanje na kontinent i, ako žele, put do Njemačke kako bi mogli pomoći u formiranju “solidarnog društva” u kojem “više neće biti patnje”.
Mladež švedske Stranke centra (CUF) poslala je sličnu poruku, pozivajući Europljane da “Otvore svoja srca — i svoje granice” i puste da horde “dođu ovdje i postanu dio našeg društva”. U švedskim gradovima Göteborgu (prošle srijede) i Stockholmu (petak), okupilo se mnoštvo za podršku otvorenim granicama: ovaj potonji prosvjed organizirala je skupina Feministička inicijativa, koja je, u znak dobre volje, očigledno odlučila previdjeti sklonost muslimanskih muških došljaka da postupaju sa svojim ženama kao s pokretnom imovinom i tretiraju Šveđanke kao seksualne lutke.
Prije samo pet godina, njemačka kancelarka Angela Merkel donijela je sudbonosnu odluku da u svoju zemlju pusti desetke tisuća muslimana za koje je rečeno da su sirijski izbjeglice. U to vrijeme, jednako kao i danas, mainstream mediji Zapadnog svijeta objavljivali su fotografije stradalih žena i djece (od kojih je nemali broj bio namješten). Naposljetku, ispalo je da ogromna većina “migranata” nisu bile sirijske obitelji koje su bježale od rata, već, tako je, mladi muškarci vojne dobi iz čitavog muslimanskog svijeta. Unatoč toj činjenici, Merkelinoj akciji zapljeskali su mnogi njezini sugrađani, koju su se, očajnički želeći dokazati da nisu nacisti, okupljali na željezničkim stanicama kako bi dočekali ove potencijalne zlostavljače i primatelje socijalne skrbi zagrljajima i poljupcima.
Jedna od posljedica Merkelinog neodgovornog poteza bila je to što je blizu tisuću žena seksualno napadnuto od strane njihovih šarolikih i egzotičnih novih zemljaka tijekom novogodišnje proslave 2015.-16. na središnjim trgovima Kölna i ostalih velikih gradova. To je bila osobito teška noć, ali teško potpuno novi fenomen na kontinentu na kojem je posljednjih nekoliko desetljeća muslimanske imigracije dovelo do stalnog porasta u nasilnom kriminalu i drastičnim rezovima u svemu, od obrazovanja do zdravstvene zaštite, kako bi se nahranili. obukli i smjestili ne pretjerano zahvalni stanovnici stalno rastućih šerijatskih enklava.
Nekoliko potencijalnih osvajača koji jurišaju na grčku granicu doista jesu Sirijci. Ali većina je, kao što je to potvrdio članak u britanskom Metrou prošli petak, iz “ostalih bliskoistočnih zemalja i Afganistana”. (Plus Pakistan, Bangladeš, itd.) Jesu li Europljani zaboravili lekcije iz debakla 2015. godine? Pa, neki od njih očigledno nikad nisu ni naučili: predsjedavajuća CUF-a, Ida Alterå, sa svojih čitavih 22 godine, navodno je izrazila stajalište da je “glavni problem migrantske krize 2015. godine bio taj što Europa nije pustila dovoljno migranata”.
Stephan Erlanger iz New York Timesa, koji je pretpostavljam nešto stariji od gđice Alterå, imao je podjednako blesavi stav o onome što je nazvao “pogrešno upravljanim kaosom priljeva migranata i izbjeglica 2015. godine”. Iako je tvrdio da je ta poplava “proizvela užasne slike mrtve djece, mase neregistriranih ljudi koji tumaraju cestama, političkim podjelama i značajnim porastom krajnje desnog populizma diljem kontinenta”, Erlanger je izbjegao spominjanje da je ova plima migranata također dovela do bezbrojnih silovanja i ostalih teških izazova europskim slobodama i sigurnosti.
Neki europski čelnici ozbiljno su shvatili ove izazove djelujući kako bi zaštitili svoje nacije, ali evo kako je Erlanger okarakterizirao njihove poteze: “populisti od Viktora Orbana iz Mađarske do Mattea Salvinija iz Italije te stranke Alternativa za Njemačku profitirali su od nastalog kaosa 2015. godine i priliva više od milijun ljudi, uglavnom muslimana. Populisti su se glasno zakleli da će obraniti europske i nacionalne granice i identitet.” Dakle, odgovorni pokušaju čelnika europskih država da zaštite svoje vlastite građane sveli su se na cinične, sebične i vjerojatno rasističke političke motive.
Što se tiče grčke vlade, ona daje sve od sebe kako bi odbacila barbare na svojim vratima. Nema izbora. Grčka je ekonomski propali slučaj i već je pregažena s više muslimana nego se može nositi. Kao što je Patrik Strickland priznao prošli tjedan u dugom izvješću o krizi na granici za New York Review of Books (NYRB), Grčka — koja je isprva gostoljubivo reagirala na dolazak muslimanskih masa na svoje obale — je već odavno postala “skladište za izbjeglice” u kojem stanovnike pojedinih otoka brojčano nadmašuju bijedne i bučne pridošlice.
Unatoč tome, svi uobičajeni osumnjičenici napadaju Grčku jer se pokušava spasiti. Amnesty International je optužio Grčku za kršenje europskog i međunarodnog prava zbog uvođenja izvanredne jednomjesečne stanke na prihvat novih zahtjeva za azil. Visoki povjerenik UN-a za izbjeglice pridodao je da Grčka krši Konvenciju o statusu izbjeglica iz 1951. godine. Human Rights Watch (HRW), tvrdeći da ne postoji “pravna osnova ili opravdanje” za stav Grčke, pozvao je EU da “odgovori sa suosjećanjem dolasku ljudi koji bježe od sukoba i progona stavljajući njihovo dostojanstvo i ljudskost u središte svog odgovora”. A Edouard Rodier iz Norveškog vijeća za izbjeglice pozvao je europske zemlje da prihvate muslimane: “Europa mora preuzeti odgovornost za ono što se događa na njezinim vanjskim granicama. Ona ne može suspendirati pravo ljudi da traže azil.”
Nekoliko pitanja. Ako su vlade Europe dužne “preuzeti odgovornost za” strance — od kojih su većina, iskreno, zdravi mladići — koju odgovornost te vlade imaju prema svojim vlastitim građanima — među kojima su stariji, nemoćni, žene koje se već boje hodati ulicama noću i djevojčice koje su iste dobi kao i žrtve britanskih silovateljskih bandi? Ako muslimani na grčkoj granici imaju “pravo na traženje azila”, kakva točno prava imaju europski porezni obveznici? Zaslužuju li oni “suosjećanje” na koje se HRW referira? Zašto bi “dostojanstvo i ljudskost” muslimana s drugih kontinenata nadvladalo “dostojanstvo i ljudskost” autohtonih Europljana? U kojem će trenutku narodima Europe biti dopušteno reći “dosta” ovom desetljećima dugom islamskom tsunamiju bez da se nazivaju bigotima?
Strickland nas je u svom NYRB članku upoznao s dvojicom muškaraca, “dvadesetpetogodišnjim Omarom al-Dalooom i tridesetogodišnjim Saberom al-Kolakom”, koje je upoznao u grčkom migrantskom kampu. Obojica su iz pojasa Gaze; obojica su napustila dom s ciljem da stignu do “Njemačke ili bilo gdje drugdje u Zapadnoj Europi”; i obojica “imaju žene i djecu kod kuće i nadaju se da će im dobivanje azila omogućiti ponovno spajanje s obitelji.”
Stricklandova je očigledna namjera bila prikupiti simpatije čitatelja prema ovoj gospodi i njihovim obiteljima. Ali oni nisu izbjeglice. Oni nemaju apsolutno nikakvog prava na azil u Europi. Oni su, jasno i glasno, ekonomski migranti koji žele iskoristiti postojeću situaciju kako bi svoje leglo preselili u socijalne države koje već sad preusmjeravaju previše novca svojih poreznih obveznika za uzdržavanje stranih nametnika. Ironija je u tome što su zemlje koje Omar i Saber toliko željno žele izmusti, već istovarile nebrojene svote novca u njihovu rodnu Gazu, novca koji je trebao olakšati siromaštvo, a koji je umjesto toga korišten za niz drugih svrha, od kojih su sve zločinačke.
“Sa svima koji žive jedan na drugome”, u grčkom izbjegličkom kampu, izvijestio je Strickland, “borbe oko distribucije hrane i vode i u jutarnjim redovima za liječnika” postale se “svakodnevna realnost”. Napomena za Stricklanda: ljudi žive “jedan na drugome” u brojnim gradovima diljem svijeta bez da neprestano pribjegavaju nasilju. Dan prije nego je Strickland posjetio kamp, “neki Palestinci i Somalijci sukobili su se zbog manjeg neslaganja, oko nečega što se nitko kasnije nije mogao sjetiti. Bilo je prijetnji, bačenog kamenja, izvučenih noževa, a nekoliko njih završilo je u bolnici.” Da, svim sredstvima otvorimo vrata Europe ovim prekrasnim ljudima.
U izvješću objavljenom prošli četvrtak, Marie Jégo nadmašila je Stricklanda u odjelu sentimentalnosti, poetično govoreći o “izmučenim očima” i “izduženim licima” ljudi koje je susrela u migrantskom kampu u sjeverozapadnoj Turskoj. “Uzrujani, demoralizirani, oni više ne znaju kamo dalje… Njihovi najgorljiviji snovi, da žive dostojanstven i miran život pod europskim nebom, bili su srušeni.” Članak Jégo pojavio se u Le Monde, najistaknutijim novinama u Francuskoj, gdje milijuni Francuza više ne mogu voditi “dostojanstven i miran život”, jer su njihovi vladari, bez da su ih ikad pitali za mišljenje, postavili njihovu zemlju na put da postane islamska distopija.
Isti dan kad se članak Jégo pojavio u novinama, novinar švedskog dnevnika Aftonbladet također se upustio u kršenje ruku: “Tko će preuzeti odgovornost za život i slobode tih ljudi?” Okrenimo to pitanje: zašto je dobrobit svih ljudi iz svih krajeva planeta odgovornost Europljana? Novinar Aftonbladeta nazvao je “apsurdnim” sugerirati da “Švedska nema više mjesta” za migrante — i to u naciji koja je na rubu društvenog i ekonomskog kolapsa zbog prihvaćanje ogromnog broja muslimanskih imigranata.
Ne želeći zaostajati, turski zamjenik ministra vanjskih poslova Yavuz Selim Kiran objavio je tweet u subotu u kojem je usporedio grčki tretman “nevinih migranata koji prelaze granicu” sa spaljivanjem Židova u Auschwitzu. Jučer se grčki premijer Kyriakos Mitsotakis trebao sastati s Angelom Merkel u Berlinu. U međuvremenu se Erdogan uputio u Bruxelles na sučeljavanje s dužnosnicima EU, koji su jučer otkrili da bi mogli prihvatiti 1.000 do 1.500 djece koja trenutačno živi u grčkim migrantskim kampovima.
Ima li ovdje dobrih vijesti? Samo ova: dok zapadnoeuropski političari, aktivisti i komentatori nastavljaju signalizirati vrlinu, lideri Višegradske skupine – Češke, Mađarske, Poljske i Slovačke — potvrdili su svoju spremnost pomoći Grčkoj u čuvanju njezinih granica. U nedjelju, Cipar je najavio da će također doprinijeti. Najmanje jedno izvješće tijekom vikenda naznačilo je da je EU također spremna djelovati u ime Grčke; ako je to istina, to bi moglo označiti prekretnicu. U svakom slučaju, koliko je prikladno da ljudi iz gotovo istih mjesta čiji su stanovnici branili Beč 1683. godine, stanu uz Grčku godine 2020.? Negdje tamo gore, voljeli bismo zamisliti, Jan III. Sobjeski se osmjehuje.
Tijekom posljednjih nekoliko tjedana, klimatski aktivisti u Britaniji blokirali su autoceste (jer automobili ispuštaju ugljični…
U svojoj Proklamaciji o Danu autohtonih naroda 2022. godine, koji progresivna ljevica nastoji učiniti saveznim…
Suncokreti Vincenta van Gogha bilježe rijedak trenutak optimizma u inače problematičnom životu. U veljači 1888.…
Ovo je vjerojatno najlakša kolumna koju sam ikad napisao. Toliko je jednostavno zamisliti kakva bi…
Na ulicama Londona izbilo je nešto poput klasnog rata. S jedne strane, stoje radni ljudi…
Znanost se, u osnovi, može definirati kao otvorenost uma. Izvorna znanstvena praksa, ona koja je…