DRIESSEN: Pravi razlozi zašto se Afrika bori s još jednom najezdom skakavaca

Kineski koronavirus i epidemije, smrti i reakcije povezane s COVID-19, nastavljaju dominirati američkim, europskim i azijskim vijestima. U međuvremenu, jednako ozbiljna ili možda još ozbiljnija epidemija pustoši usjeve Istočne Afrike i ostavlja desetke milijuna izložene riziku od gladi i smrti. Ako COVID pogodi ova oslabljena područja, usred njihove malarije i ostalih sustavnih bolesti, donio bi tragediju masovnih razmjera.

“Diljem Somalije, rojevi pustinjskih skakavaca veličine Manhattana uništili su velike površine poljoprivrednog zemljišta velikih poput Oklahome”, izvijestio je Nicholas Bariyo iz Wall Street Journala. “U Keniji, oblaci milijardi skakavaca progrizli su kroz 800 četvornih milja (~2.070 km²) usjeva i preživjeli tjednima dugu raspršivačku kampanju. Oni su “pregazili više od 10 nacija na dva kontinenta”. U dijelovima Istočne Afrike, oni “svakodnevno uništavaju 1,8 milijuna metričkih tona vegetacije, dovoljno hrane za prehranu 81 milijuna ljudi.”

Istočna Afrika ima Organizaciju za kontrolu pustinjskih skakavaca. Ali, regija i pojedinačne zemlje bile su u potpunosti nepripremljene za ovaj juriš: nesvjesni dolaska hordi, s groteskno nedovoljno sredstava, bez gotovo imalo pesticida i zrakoplova s kojima bi ih raspršili. Do vremena kad su napokon djelovali, bilo je puno prekasno.

Masivni rojevi teško su bez presedana. Skakavci “prekriše svu zemlju i tako ju zamračiše . Oni pojedoše svu travu na zemlji i sve plodove na stablima preostale poslije tuče. Ne ostade ništa zeleno na drveću i na livadama u cijeloj zemlji Egipat.” [Izlazak 10:15] Oni su harali dugo prije toga i vraćali su se stotinama puta nakon toga.

Pošast 1986.-87. bila je doista porazna. Kao što je pokojni entomolog dr. J. Gordon Edwards napomenuo 1988. godine, istodobno su se izlegle četiri glavne vrste skakavaca u 15 zemalja, a uništavanje usjeva bilo je takvog opsega da je UN-ova Organizacija za prehranu i poljoprivredu predviđala da bi 50 milijuna Afrikanaca i Azijaca moglo umrijeti od gladi. Pothranjeni preživjeli patili bi od smanjenih mentalnih kapaciteta i imali veću podložnost bolestima. Uslijedile su i druge najezde, gotovo biblijskih razmjera, s predvidljivom regularnošću i rezultatima.

Ono očigledno, goruće i suštinsko pitanje je ovo: U ovo doba nevjerojatne moderne poljoprivrede, avijacije i tehnologija za suzbijanje štetočina, kako je Afriku ponovno mogla zadesiti ovakva zastrašujuća propast?

Ovi rojevi 2019.-2020. nastali su u ogromnim pustinjama Omana, Somalije i Jemena, čiji su dijelovi opustošeni bezakonjem i ratom. Zbog te činjenice bilo je teško i opasno nadgledati izbijanje milijardi skakavaca, nakon gromoglasnih provala oblaka prije dvije godine — ili ih zaprašiti insekticidima kad su bili najosjetljiviji, prije nego im narastu krila i zadobiju sposobnost letenja satima, tisućama milja. Ali to također znači da zemlje Istočne Afrike moraju raditi zajedno, usprkos tim preprekama, kako bi spriječile tu pošast.

To su zastrašujuće siromašne zemlje, u kojima birokrati žive relativno dobro uglavnom zahvaljujući sredstvima inozemnih donatora, često od glave do pete korumpirani političari žive vrlo dobro od tog istog novca, a nekih 90% ljudi živi od nekoliko dolara dnevno, na rubu gladi i iscrpljujućih bolesti, obrađujući sitne komadiće zemlje.

Prečesto su sposobnosti njihovih vlada za planiranje ponavljajućih kriza poput ove minimalne, njihovi prioriteti usmjereni su na želje njihovih donatora, a financiranje za kontrolu insekata je u najboljem slučaju minimalno. Eritreja, Somalija, Sudan i Uganda nisu čak godinama ili desetljećima platili svoje članstvo u Kontroli skakavaca — a kamoli nabavili zrakoplove i pesticide koji bi im neizbježno trebali za sljedeću neizbježnu najezdu skakavaca. Njihov fokus bio je na izborima (reizborima), ključnim ili jednostavno razmetljivim infrastrukturnim projektima i klimatskim promjenama.

Doista, čini se kako se ništa neće naći na putu UN-a, EU-a i opsesijama environmentalista s klimatskim promjenama kao najvećom prijetnjom s kojom se suočava čovječanstvo i planet. Prave kataklizme postoje u modelima i novinskim naslovima, desetljećima su udaljene, ali su teško neviđene u Istočnoj Africi i teško mogu biti gore od ovih ponavljajućih kataklizmi uzrokovanih skakavcima. Ail UN, EU, Svjetska banka i novac iz fondacija usmjerenih na okoliš vode agendu i plaćaju afričke lidere i birokrate. I tako se ponavljajuće krize u stvarnom svijetu grubo zanemaruju.

Kad je u pitanju kontrola insekata, pokretačka snaga je novčana pomoć koja je u potpunosti usmjerena prema agroekologiji i njezinom ideološkom fokusu na “suverenitet hrane” i “tradicionalnu samoopskrbnu poljoprivredu” s drvenim plugovima i volovima, “u harmoniji s prirodom”, slobodnom od zapadnjačkih sjemenja, traktora i, prije svega, pesticida.

To je pametan novi nadimak, ali ideologija i stavovi koje potiču donatori nisu ništa novo. Dr. Edwards ih je dokumentirao u svom članku 1988. godine. FAO, USAID, USEPA, Svjetska banka, Fond za zaštitu okoliša i ostale organizacije i u to vrijeme su zagovarale prakse “prirodnog, biološkog, integriranog suzbijanja štetočina”. U potpunosti su se protivili korištenju dieldrina i ostalih insekticida koji zapravo djeluju.

Baš kao i danas, njihov je fokus bio na navodnim, mogućim nuspojavama modernih insekticida, koji su, kad ih pravilno koriste obučeni aplikatori, sigurni za ljude, stoku, divlje životinje i većinu neciljanih insekata. Ključno je unaprijed imati potrebno osoblje, opremu i kemikalije. Pod pritiskom svih tih vanjskih sila, Istočna Afrika to nije učinila — i sad poslovično žanje ono što je posijala.

Stav donatorskih agencija i interesnih skupina jednak je zahtjevima za zabranjivanje kemoterapije jer kemikalije narušavaju imunološki sustav pacijenta i uzrokuju ispadanje kose. Spašavanje njihovih života je neosporivo važnije od tih nuspojava — baš kao što je spašavanje milijuna od gladi i pratećih bolesti, sprječavanje totalnog gubitka usjeva i staništa nesumnjivo mnogo važnije od privremenog gubitka nekih insekata ili čak malih rizika za stoku, divlje životinje ili ljude zaprašivanjem.

(Nadolazeći članak će dokumentirati tko se nalazi iza eko-ubojstva danas i tko ih financira: od SAD, EU i UN organizacija do njihovih švicarskih, švedskih, pseudo-afričkih i drugih kolega.)

Još 1987. godine, dr. Edwards je istaknuo da je Senegal zatražio i dobio zajam četiri američka CD-7 transportna zrakoplova koji su imali nosivost 18.400 funti tereta (8,4 metričke tone). Oni su zaprašili dva milijuna hektara i ubili 95% nezrelih skakavaca u toj zemlji. Ali na drugim mjestima, prevladale su FAO-ove anti-pesticidne ideologije i milijarde skakavaca je sazrijelo, odletjelo, parilo se i proizvelo milijarde skakavaca sljedeće godine. Oni su uništili plantaže, staništa divljih životinja, zajednice i živote u desetak drugih afričkih zemalja.

Ovogodišnji pokušaji su stigli malo prekasno. Kenija ima osam malih zrakoplova za zaprašivanje usjeva koji su bili aktivni non-stop; konzorcij Kontrole skakavaca imao je četiri zastarjela mala zrakoplova. Oni su navodno raspršivali fenitrotion (vrlo učinkovit ubojica skakavaca), piretroide (pomalo učinkovit) i malation (također pomalo učinkovit iako njihovo djelovanje prestaje nakon nekoliko sati u vrućim i vlažnim afričkim uvjetima).

Ali nisu dospjeli uništiti skakavce. Čekali su sve dok ih nisu napali rojevi veličine Manhattana. Protiv tih bezbrojnih milijardi proždrljivih skakavaca, oprema na zemlji je beskorisna. Desetak malih zaprašivača na usjevima ne čini gotovo nikakvu razliku. A tradicionalne metode poput udaranja po loncima su bolesna šala.

Međutim, još uvijek ima nade. Jedan jedini tanker Lockheed KC-130 Hercules opremljen modularnim sustavom zračnog raspršivanja može zaprašiti do 150.000 hektara dnevno. Svaki zrakoplov može nositi 2.000 galona najprikladnije smjese vode i pesticida. Koristi bi bile trenutne i ogromne.

Predsjednik Trump bi mogao narediti zrakoplovstvu da pruži jedan ili dva KC-130 i dovoljno fenitrotiona, Lorsbama ili drugih učinkovitih insekticida. On bi mogao spasiti milijune života — i promijeniti stavove, politike i prakse diljem Afrike i svijeta.

Predsjednik bi također mogao usmjeriti svoju američku Agenciju za međunarodni razvoj (USAID), State Department i ostale agencije da usmjere svoje financiranje i napore dalje od agroekologije i ka tome da Organizaciju za kontrolu pustinjskih skakavaca Istočne Afrike učini naprednom, učinkovitom operacijom kakva bi i trebala biti.

Mogao bi voditi iskrene razgovore s čelnicima EU nacija u vezi njihove agroekologije, anti-pesticidnih i anti-biotehnoloških politika, praksi financiranja i uvoznim ograničenjima prema Africi. I konačno, mogao bi usmjeriti Ministarstvo financija i Služba unutarnjih prihoda da pregleda (i ukine) statuse oslobođenih od poreza organizacijama i fondacijama koje se upuštaju u smrtonosne eko-imperijalističke prakse i kampanje pritisaka u Africi, Aziji i Južnoj Americi.

Najezde skakavaca, izgladnjelost i smrti od lako sprječivih bolesti poput malarije moraju prestati — sada.

Paul Driessen je viši savjetnik za politiku Odbora za konstruktivnu sutrašnjicu (www.CFACT.org) i autor mnogih članaka u vezi okoliša.