IBRAHIM: Kršćanski mučenici islamskog džihada

Prošli 15. veljače obilježio je petogodišnjicu mučeništva 21 kršćana — 20 iz Egipta i jednog iz Gane. Jedna skupina za ljudska prava sažela je incident u izjavi:

Ubijeni su u konačnici predstavljali moderni odraz drevnog (i trajnog) fenomena koji prožima gotovo četrnaest stoljeća povijesti: muslimansko klanje kršćana koji se odbijaju odreći Krista i prigrliti Muhameda.

Doista, početkom ovog mjeseca, 6. ožujka, obilježeno je mučeništvo četrdeset dvojice drugih kršćana. Njima su također odsjekli glave — 1.171 godinu prije nego što je polovica njihovog broja (21 Egipćanin/Ganac) također pogubljena u vrlo sličnim okolnostima. Poznatiji kao 42 mučenika iz Amoriuma, slijedi njihova dramatična priča:

Godine 838., kalif al-Mu‘tasim — na čelu vojske od osamdeset tisuća robova-vojnika — provalio je u Amorium, jedan od najvećih i najvažnijih gradova Istočnog Rimskog Carstva. Zapalili su ga i srušili do temelja te poklali nebrojeno mnogo ljudi; svugdje su “tijela bila nagomilana na hrpe”, prisjećao se kroničar. Okupatori su zaključali one koji su tražili utočište u svojim crkvama i zapalili zgrade; zarobljeni kršćani mogli su se čuti kako viču kyrie eleison — “Gospodine, smiluj se!” na grčkom — dok su bili živi spaljeni. Histerične “žene su pokrile svoju djecu, poput kokoši, kako se ne bi odvajala od njih, ni mačem, ni ropstvom.”

Poklano je otprilike polovica od sedamdeset tisuća stanovnika grada, a ostatak je odvučen u lancima. Postojao je takav višak ljudskog plijena da je kalif, vidjevši to, naredio pogubljenje četiri tisuće muških zarobljenika na licu mjesta. Budući da je u ovom gusto naseljenom kršćanskom gradu “bilo toliko mnogo ženskih samostana i manastira”, “više od tisuću djevica odvedeno je u ropstvo, ne računajući one poklane. Njih su dali mavarskim i turskim robovima, kako bi ublažili njihovu požudu”, oplakuje jedan kroničar.

Među mnogim zarobljenicima koji su odvedeni u Irak bila su četrdeset dvojica velikaša, uglavnom iz vojne i svećeničke klase. Zbog njihovog prestižnog statusa i kako bi od njih stvorili trofeje islama, na njih je neprekidno vršen pritisak da se preobrate:

Interesantno, neki od argumenata koje muslimani koriste ukazuju da oni priznaju Krista kao Princa mira, a Muhameda kao Gospodara rata — i to su pokazali vrlo otvoreno. Teodora, kršćanskog svećenika koji je sudjelovao u obrani Amoriuma, provocirali su na sljedeći način: “Znamo da ste napustili svećeničku službu, postali vojnik i prolijevali krv [muslimana] u borbi. Ne možete više polagati nade u Krista, koga ste dobrovoljno napustili, stoga prihvatite Muhameda.” Teodor je odgovorio: “Vi ne govorite istinu kad kažete da sam napustio Krista. Štoviše, napustio sam svećenstvo zbog svoje vlastite nedostojnosti. Stoga, moram proliti svoju krv zaradi Krista, kako bi mi On oprostio grijehe koje sam počinio protiv Njega.”

Na kraju, nitko nije želio odstupiti; i tako je 6. ožujka 845. godine, nakon što ih sedam godina mučenja i iskušenja nije uspjelo natjerati na potčinjavanje Muhamedu, svih 42 kršćana su — poput njihovih 21 duhovnih potomaka, egipatsko/ganskih mučenika — također odvukli do vodene mase, rijeke Eufrat, ritualno im odsjekli glave i bacili njihova tijela u rijeku.

U videu 21 mučenika koje je snimio ISIS, neki se mogu vidjeti kako izgovaraju “O, Gospodine Isuse Kriste“, neposredno prije nego su im odrezali glave. Komentirajući ovo, koptski pravoslavni biskup Anba Antonios Aziz Mina je rekao: “Ime Isusa bila je njihova posljednja riječ. Poput pasije ranih mučenika, oni su se dali u ruke Njemu, koji će ih nekoliko trenutaka kasnije dočekati u svoj zagrljaju (naglasak dodan).”

U svakom slučaju, kad govorimo o muslimanskom progonu kršćana u prošlosti i sadašnjosti, neke stvari se očigledno nikad ne mijenjaju.