FONTOVA: Razotkrivanje pravog Che Guevare 1. dio

Uvod iz knjige kubansko-američkog autora Humberta Fontove “Razotkrivanje pravog Che Guevare: I korisnih idiota koji ga idoliziraju”.

Čovjek u Dnevnicima s motocikla, koji je volio gubavce baš poput Isusa, koji je pregazio rijeku na veliki osobni rizik kako bi pokazao svoje suosjećanje s njima, je čovjek koji je izjavio da “revolucionar mora postati hladni stroj za ubijanje motiviran čistom mržnjom”. Kao što ćemo i vidjeti, dao nam je energične primjere tog načela. To je čovjek koji se hvalio da je pogubljivao iz “revolucionarnih uvjerenja”, umjesto na temelju “arhaičnih buržoaskih detalja” poput sudskih dokaza i koji se zauzimao za “atomsko istrebljenje” kao konačno rješenje za one američke “hijene” (i došao agonizirajuće blizu toga s nuklearnim raketama u listopadu 1962. godine).

“Da su nuklearne rakete ostale, mi bismo ih upotrijebili protiv samog srca Amerike, uključujući New York City”, povjerio se Che Guevara London Daily Workeru u studenom 1962. godine. “Mi ćemo marširati putem pobjede čak i uz cijenu milijuna atomskih žrtava… Mi moramo zadržati našu mržnju živom.” To je isti čovjek kojeg je Time smatrao dostojnim da ga smjesti pored Majke Tereze. Bio je suosnivač režima koji je zatvorio ili prisilio na bijeg dovoljno svojih građana kako bi se mogao usporediti s režimima Hitlera ili Staljina. Izjavio je da “individualizam mora nestati!”. Godine 1959., uz pomoć KGB-ovih agenata, Che je pomogao uspostaviti, obučiti i indoktrinirati kubansku tajnu policiju.

Che, čiji se lik u obliku tetovaže migolji na neotkrivenom mjestu epidermisa dobitnice UN-ove Globalne humanitarne nagrade Angeline Jolie, svojim je streljačkim vodovima i zatvorima izazvao jednu od najvećih izbjegličkih kriza u povijesti ove hemisfere. Povrh dva milijuna koji su se uspjeli dokopati slobode samo s odjećom na svojim leđima, procjenjuje se da je nekih osamdesetak tisuća Kubanaca umrlo od žeđi, izloženosti ili utapanja ili su ih rastrgali morski psi. Izgubili su svoje živote pokušavajući pobjeći od Che Guevare i njegove ostavštine.

Neznanje, namjerno ili slučajno, nije previše rijetko što se tiče teme Che Guevare. Znaju li rock zvijezde Carlson Santana i Eric Burdon da reklamiraju režim koji je sredinom šezdesetih godina masovno okupljao roquerose i dugokose te ih trpao u zatvorske logore na prisilni rad pod užarenim suncem? Mnogi mladi zatvorenici bili su strogo kažnjavani zbog “kontra-revolucionarnih zločina” koji su često uključivali sitnice poput slušanja Animalsa. Shvaća li Madonna, kad se previja u svojoj Che odjeći, da reklamira režim koji je kriminalizirao homoseksualne spolne odnose i kažnjavao sve što je nalikovalo gay manirizmu? Sredinom šezdesetih godina, zbog zločina ženstvenog ponašanja, na tisuće mladih odvučeno je s kubanskih ulica i parkova i strpano u zatvorske logore. Odjekujući čuveni natpis u Auschwitzu, između mitraljeza postavljenih na stražarske tornjeve, iznad kapije je krupnim slovima pisalo: “Rad će od vas napraviti muškarce.”

Zna li Mike Tyson — koji se dosljedno i užasno mučio u svojim borbama nakon posjeta Kubi — da njegov zapis poraza savršeno oponaša borbeni zapis njegovog tetoviranog idola? Znaju li hipsteri s A-liste i Lijepi ljudi na Sundance filmskom festivalu — znaju li Tipper i Al Gore, Sharon i Meryl i Paris — da su davali burne ovacije ne samo filmu, već filmu koji veliča čovjeka koji je zatvorio ili protjerao većinu najboljih kubanskih pisaca, pjesnika i neovisnih filmaša? Koji je pretvorio kubansku kinematografiju u propagandnu mašinu? Da li Robert Redford — koji je morao pustiti film Cheovoj udovici Alediji (koja vodi kubanski Centar za studije Che Guevara) i Fidelu Castru kako bi dobio njihovu dozvolu prije prikazivanja — misli da je prikladno da Robert Ackerman, koji je napravio The Reagans, mora posjetiti Nancy Reagan kako bi dobio njezino odobrenje? Možemo samo zamisliti bijesne vriskove ekipe na Sundanceu — o “cenzuri!” i “rasprodaji!” Možda je Redford mogao upotrijebiti malo one strasti za istraživačkim novinarstvom koju je tako dobro portretirao u Svim predsjednikovim ljudima kako bi ispričao istinu o Cheu? (Što se ipak dogodilo s “govorenjem istine protiv moći”?)

Srećom za Roberta Redforda, koji je u listopadu 1962. godine živio u New Yorku, Nikita Hruščov bio je razuman čovjek i odmaknuo je te lansirne rampe izvan gorljivog dosega kasnije glasovitog pisca Dnevnika s motocikla, kao i iz ruku staljinističkog diktatora koji je s tolikom ljubaznošću dao Redfordu konačnu benedikciju za njegov film. Također na sreću Redforda i svih onih nepodnošljivih polaznika Sundancea, nitko od njih nije rođen na Kubi i tako bio prisiljen živjeti s totalitarnim rukotvorinama njihovog heroja. Je li Christopher Hitchens svjestan da je njegov nesebični Che Guevara, tjedan dana nakon što je ušao u Havanu, ukrao vjerojatno najluksuzniju kuću na Kubi i uselio se u nju nakon što je njezin zakoniti vlasnik sa svojom obitelji pobjegao od streljačkog voda?

Cheova vila imala je luku za jahte, ogroman bazen, sedam kupaonica, saunu, salon za masažu i pet televizora. Jedan televizor bio je posebno dizajniran u Sjedinjenim Državama, s ekranom širokim 3 metara, a njime se upravljalo daljinskim upravljačem — egzotična tehnologija u siječnju 1959. godine. “Boravište je bila palača poput one iz Tisuću i jedne noći“, prema Kubancu koji ju je vidio. To je isti onaj čovjek za kojeg nas je Philip Bennett, tadašnje piskaralo u Boston Globeu, a danas glavni urednik Washington Posta, uvjeravao da “je potpomognut potpunom slobodom od bilo kakvih materijalističkih težnji.”

Putujuća muzejska izložba pod nazivom “Che; Revolucionar i ikona” nedavno izložena u Međunarodnom centru fotografije na Manhattanu i londonskom Muzeju Victorije i Alberta, prikazuje Chea kao simbola pobune i anti-imperijalizma. “Che je politički odgovor na Jamesa Deana”, napisao je o izložbi David Segal iz Washington Posta, “buntovnik s vrlo specifičnim razlogom”. Che je zapravo, kad se obraćao kubanskoj mladeži 1962. godine, osudio “duh pobune” kao “neoprostiv”. I kao što ćemo doznati od njegovih bivših drugova na sljedećim stranicama, ovaj svjetski poznati anti-imperijalist pozdravljao je sovjetski pokolj mladih, idealističkih mađarskih pobunjenika 1956. godine. Tijekom čitavog groznog masakra, Che je poslušno ponavljao sovjetsku priču da su radnici, seljaci i studenti, koji su se protiv ruskih tenkova u Budimpešti borili ručnim oružjem i Molotovljevim koktelima, svi bili “fašisti”. Nekoliko godina kasnije, kad je kubansko selo eksplodiralo u sličnoj antikomunističkoj pobuni (zapravo, pobuni protiv sovjetskog imperijalizma), Che je dobio priliku učiniti više od samog pozdravljanja pokolja poniznih pobunjenika. Ali njih je prozvao “banditima”. Čut ćemo izvješća nekih rijetkih osoba koje su preživjele taj komunistički masakr.

2. dio
3. dio